Poslovni broj: 57 Pž-3242/2019-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-3242/2019-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u parničnom predmetu tužitelja B. C., vl. proizvodno trgovačkog obra C. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik P. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ž. M. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. M. odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 28.018,75 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-3172/2016 od 14. ožujka 2017., 16. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3172/2016 od 14. ožujka 2017. u točkama I. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, Trgovački sud u Zagrebu je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. R. iz Z. poslovni broj Ovrv-6/2016 od 29. veljače 2016. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 28.018,75 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.787,75 kn sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamata (točka I. izreke), ukinuo platni nalog u dijelu naloga za plaćanje iznosa od 450,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), naložio tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.630,00 kn (točka III. izreke).

 

U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva plaćanje naknade obračunate računom račun broj 13/1/1 kojim je obračunao radove i usluge taksativno navedene u tom računu i koji se odnose na ugradnju opreme za klizalište s montažom na lokaciji G. G., po narudžbenici „K./A.“, čemu je tuženik prigovorio tvrdnjom da je ugovoreni posao nije naručio niti je utuženi račun zaveo u svoje poslovne knjige. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da su stranke bile u poslovnom odnosu zasnovanim na ugovoru o djelu prema čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Neosnovano tuženik tvrdi da nije od tužitelja naručio radove i usluge obuhvaćene utuženim računom te da ih stoga nije dužan platiti samo zbog toga što stranke nisu sklopile ugovor u pisanom obliku. Ovo stoga jer su radovi koji su predmet ovog spora nesporno izvedeni na klizalištu u vlasništvu tuženika, a H. A. kao poslovni partner tuženika je bio zadužen za organizaciju klizališta i po uputi tuženika angažirao tužitelja za izvođenje spornih radova na identičan način kako je to bilo i u prijašnjem odnosu između stranaka. Dakle, sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazima tužitelja B. C., svjedoka H. A., L. U. i L. N. jer su logični i životni, a odlučnim činjenicama, odnosno o sklopljenom ugovoru o djelu, trajanju istog, kao i vrsti usluge i o obvezi plaćanja iskazivali sukladno, a njihovi navodi su potkrijepljeni i dokumentacijom, e-mailovima te fotografijama koji se nalaze u spisu. S druge strane, sud nije poklonio vjeru iskazima zakonskog zastupnika tuženika K. V. i svjedoka A. K. budući da su isti u potpunoj suprotnosti s iskazima tužitelja i svjedoka L. U., L. N. i H. A. te su nelogični i neživotni, a pogotovo u dijelu u kojem zakonski zastupnik tuženika, iako priznaje da su on i H. A. partneri, ne ulazi i ne objašnjava sadržaj partnerskog odnosa,. Zato je sud utvrdio da su stranke sklopile usmeni ugovor o djelu, da je tužitelj obavio ugovorene, stoga je tuženik u obvezi platiti utuženu tražbinu. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

Protiv presude žalbu je podnio tuženik navodeći, u bitnome, da su izneseni razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni slijedom čega je počinjenja bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Iako se radi o trgovačkom sporu u kojem bi spor trebao biti riješen na temelju materijalne dokumentaciju sud je utvrdio činjenično stanje samo na temelju iskaza svjedoka. Sud je propustio utvrditi činjenicu da tužitelj nije dostavio narudžbenicu, ponudu, ugovor i zapisnik o preuzimanju radova već je sve odlučne činjenice dokazivao saslušanjem svjedoka koji su suprotni iskazu tuženikovog zastupnika po zakonu K. V.. U ovoj pravnoj stvari upravo je na tužitelju bio teret dokaza da je tuženiku dostavio utuženi račun, što tužitelj nije dokazao. U žalbi detaljno analizira iskaze saslušanih svjedoka i tvrdi da je sud zbog pogrešne ocijene tih dokaza pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Presuda je ispitana, po čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a u granicama dopuštenih žalbenih razloga,pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Sadržaj žalbenih navoda svodi se na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji nije ispitan. To iz razloga jer je presudu ili rješenje kojim se dovršava postupak u sporu male vrijednosti, a kakav je i ovaj spor po čl. 502. st. 1. ZPP-a, dopušteno pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5.,

6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za obavljene radove i usluge montaže opreme za klizalište na lokaciji G. G. u iznosu od 28.018,75 kn.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje

su predložile, koje od tih činjenica je utvrdio, je li tužitelj obavio ugovorene poslove za naknadu u utuženoj visinu, te kako ih je i zašto utvrdio, izvođenjem dokaza, uvidom u priloženi račun i račun broj 23/1/1 e-mail korespondenciju stranaka, nacrt i fotografije spornog klizališta, saslušanjem tužitelja, tuženikovog zastupnika po zakonu K. V. i svjedoka A. K., H. A., L. U. i L. N..

 

Neosnovan je žaliteljev navod da je sud propustio izvesti dokaz na okolnost tuženikovog zaprimanja utuženog računa jer obveza plaćanja naknade za obavljene poslove ne nastaje dostavom računa tuženiku.

 

U ovom slučaju teret dokazivanja da tražbina postoji bio je na tužitelju koji je odlučnu činjenicu, ugovaranja i obavljanja spornih poslova, dokazao izvedenim dokazima. Pogrešno je žaliteljevo shvaćane da se činjenica obavljana poslova dokazuje samo dokazima u pisanom obliku, u ovom slučaju otpremnicama i sklopljenim ugovorom u pisanoj formi jer zakonodavac nije ograničio vrste dokaza na dokaza u pisanom obliku. Sporne činjenice se mogu dokazivati bilo kojim adekvatnim dokaznim sredstvom pa tako, kao u ovom slučaju, i saslušanjem stranaka i svjedoka.

 

Pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, koje je sud ocijenio prema čl. 8. ZPP-a, sud je pravilno zaključio da je tužitelj dokazao odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari; da su stranke bile u poslovnom odnosu s osnove ugovora o djelu, da je tužitelj te radove obavio i obračunao naknadu sukladno ugovoru,a tuženik nije dokazao da su radovi izvedeni s nedostacima pri čemu nije naveo o kakvim se nedostacima radi.

 

Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11), ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

 

Pravilna je i odluka o troškovima jer je o njima odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a

 

Zato je tuženikova žalba odbijena i pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.