Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3527/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Biserke Špoljar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. K. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik Đ. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Z., radi prestanka djelatne vojne službe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3144/19-8 od 14. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3144/19-8 od 14. srpnja 2020.
Obrazloženje
Presudom Upravnog suda u Zagrebu, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, klasa: UP/I-140-01/19-02/176, urbroj: 512M2-0101-19-5 od 14. kolovoza 2019., a točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Osporenim rješenjem tuženika, točkom I. izreke tužitelju je prestala djelatna vojna služba s danom 31. kolovoza 2019. uz častan otpust s mogućnošću ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, a točkom II. izreke određeno je da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu otpremnine određene posebnom odlukom.
Protiv označene presude tužitelj je izjavu žalbu iz svih razloga propisanih člankom 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva sud nalazi u odredbi članka 205. stavka 1. točke 6. Zakona o Službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske te ne razumije u kakvu vezu je sud doveo umirovljenje tužitelja po sili zakona rješenjem ministra obrane o prestanku službe s pravom na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uzrokovane ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću. Navodi da drugi razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva sud nalazi u odredbi članka 6. stavka 1. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenika i utvrđenju da je stekao najmanje 30 godina mirovinskog staža, a pri tome nije uzeo u obzir činjenicu da protiv tužitelja nikad nije vođen stegovni ili bilo koji drugi postupak, odlikovan je za svoj rad te sud nije uzeo u obzir ni da rješenje o umirovljenju tužitelja nema nikakvih valjanih razloga „potreba službe“. Nadalje navodi kako vojna osoba koja je postavljena na mjesto na kojem je tužitelj radio i iz kojeg je umirovljen unaprijeđena u čin brigadira neposredno prije postavljanja na tužiteljevo mjesto, iako ima više godina života i mirovinskog staža pa smatra da je u takvoj situaciji njegovo rješenje o potrebama službe trebalo biti valjano obrazloženo, Ističe kako diskrecijska osnova nije dovoljan razlog za donošenje rješenje o nečijem umirovljenju, a tako utvrđuje i Ustavni sud Republike Hrvatske, Smatra da nije točno utvrđenje suda, da je Planom izdvajanja od 10. prosinca 2018. uvršten u Popis djelatnika vojnih osoba, već Planom o dopunama Plana izdvajanja osoblja za 2019. U odnosu na navode tuženika da je s njim provedeno personalno savjetovanje, ističe da je u prosincu 2018. donijet Plan izdvajanja za 2019. s jasno propisanim kriterijima, a 26. ožujka 2019. donijeta je dopuna Plana izdvajanja te je nakon toga, neutvrđenog dana, sastavljen popis s imenima sedam brigadira iz VSOA koji su predviđeni za izdvajanje, na osnovu čega je ministar 11. lipnja 2019. donio Listu izdvajanja za 2019. godinu. Nadalje ističe da je 4. srpnja 2019. VSOA dostavila klasificirani akt iznoseći da je utvrdila da nema potrebe za zadržavanjem trojice brigadira, između ostalih i tužitelja. Tužitelj ističe da o navedenim radnjama nije bio informiran, a kamo li da bi bio pozvan sudjelovati, a da nešto postoji (ne i sadržajno što) informiran je tijekom personalnog savjetovanja dana 16. srpnja 2019. tj. tek kada je dobio informaciju da postoji dopuna Plana izdvajanja i da je ministar suglasan s njegovim izdvajanjem. Mišljenja je, da mu nije bila dana mogućnost izbora pa je nedvojbeno da je odluka ranije donijeta, prije savjetovanja, te smatra neodrživim i stav tuženika kako drugi djelatnici VSOA (misli se na brigadire) nisu predmet ovog postupka. Nadalje ističe kako u ovom postupku ne pobija Plan, a ni dopunu Plana koji i onako više nisu na snazi, ali predloženi dokazi daju potpunu sliku konteksta kao odgovora na pitanje, je li protupropisno osmišljen, a kasnije i proveden plan izbacivanja iz službe. Smatra kako je VSOA bila dužna provesti postupak primjenjujući Zakon o općem upravnom postupku, a taj postupak uopće nije provela te zaključno ističe da je rješenje o prestanku djelatne vojne službe donijeto bez valjanog prethodnog postupka. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.
Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svih navoda iznijeti tijekom upravnog spora te smatra da je presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na zakonu osnovana i da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno. Predlaže da se žalba odbije.
Žalba nije osnovana.
Ispitujući osporenu presudu u dijelu kojim je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda osporava.
Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je osporeno rješenje tuženika doneseno temeljem članka 215. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ 73/13. – 30/18.) i članka 6. stavka 1. Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba („Narodne novine“ 128/99. – 118/12.).
Nadalje je utvrdio, da je prije donošenja osporenog rješenja, dana 10.prosinca 2018., donesen Plan izdvajanja osoblja za 2019., a zatim 26.ožujka 2019. i Plan o dopunama Plana izdvajanja osoblja za 2019. sukladno kojima je tužitelj uvršten na Popis djelatnih vojnih osoba za izdvajanje po potrebi službe u 2019., u skladu s utvrđenim kriterijima vođenja kadrovske politike u OS RH za izdvajanje djelatnih vojnih osoba zbog potreba službe te činjenice da ispunjava uvjete za mirovinu po članku 6. Zakona.
Odredbom članka 6. stavka 1. naprijed navedenog Zakona propisano je da na temelju rješenja nadležnog ministra odnosno čelnika tijela sigurnosno-obavještajnog sustava o prestanku službe zbog potrebe službe, osiguranik može ostvariti pravo na starosnu mirovinu bez obzira na godine života kada navrši mirovinski staž od najmanje 30 godina od toga najmanje 15 godina mirovinskog staža na dužnostima odnosno na poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem prema odredbama ovoga Zakona i drugih propisa kojima je bila uređena djelatna vojna služba, služba policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba pravosuđa.
S obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj ima navršenih 30 godina mirovinskog staža, a od toga najmanje 15 godina mirovinskog staža na dužnostima odnosno na poslovima na kojima se staž osiguranja računa s povećanim trajanjem te da je uvršten na Popis djelatnih vojnih osoba za izdvajanje po potrebi službe, prvostupanjski je sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika smatrajući da su bili ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja temeljem odredbe članka 6. navedenog Zakona.
Kod ovakvog stanja stvari, navodi žalbe ne mogu se ocijeniti osnovanim jer iz Zapisnika o personalnom savjetovanju od 16. srpnja 2019. proizlazi da je s tužiteljem provedeno profesionalno savjetovanje radi upoznavanja s činjenicom pokretanja postupka izdvajanja po potrebi službe te je tom prilikom tužitelj upoznat da je prijedlog za izdvajanje pokrenut u skladu s točkom 3.a Plana o dopunama Plana izdvajanja osoblja za 2019. godinu, da s obzirom na godine života i ostvareni mirovinski staž ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu iz članka 6. Zakona te da je zbog potreba službe predviđen za izdvajanje u 2019. godini. Iz navedenog zapisnika, nadalje proizlazi, da je tužitelj imao mogućnost izjasniti se o navedenim činjenicama i okolnostima vezanim za njegovo izdvajanje, međutim, iz zapisnika proizlazi da tužitelj nije želio nastaviti postupak savjetovanja niti se izjasniti o navedenom.
Prigovori tužitelja koji se odnose na postupak koji je prethodio donošenju Plana izdvajanja osoblja za 2019. kao i njegovoj dopuni nisu pravno odlučni u ovom upravnom sporu u kojem se ocjenjivala zakonitost rješenja o ostvarivanju prava na starosnu mirovinu prema odredbi članka 6. Zakona.
Imajući na umu činjenice utvrđene u predmetnom upravnom postupku kao i mjerodavne odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, proizlazi da je prvostupanjski sud imao osnove ocijeniti zakonitim rješenje tuženika, a prigovore tužitelja neosnovanim.
Kako navodi žalbe nisu osnovani, trebalo je temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 16. prosinca 2020.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.