Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 1235/2014-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1235/2014-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. o. d.d. u stečaju iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj D. Š. iz K., OIB: ..., a svi zastupani po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. K. i Z. K. iz K., protiv tuženika Grada Zagreba, Z., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11231/2011-2 od 2. siječnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9212/07-44 od 31. svibnja 2011., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva na posebnim dijelovima zemljišnoknjižne čestice broj 1914/24 Zgrade broj 6., 7., 13. (9.), 10. u ... ulici, od 3841 m2, upisane u zk.ul. broj 133 k.o. G. Z., pobliže opisanim u točki I. izreke presude, trpljenje uknjižbe prava vlasništva na opisanim posebnim dijelovima, te zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba povučena u odnosu na poslovni prostor na prvom katu, ulični krak za sobe 31., 33. i 34. (točka I. izreke), odbijeno je sudjelovanje trgovačkog društva F. d.o.o. iz Z., kao umješača na strani tužitelja (točka II. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove od 676.500,00 kuna (točka III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (točka I. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu suda drugog stupnja na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Suprotno revizijskim navodima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 2. ZPP pred sudom drugog stupnja, budući da je sud drugog stupnja pravilno zaključio da tužitelj nije temeljio tužbeni zahtjev na činjenici stjecanja vlasništva pravnim poslom.

 

Naime, vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla (ugovor o kupoprodaji) stječe se upisom u zemljišnu knjigu (članak 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 – dalje: ZVDSP), a u toj situaciji je pravni posao samo pravna osnova (titulus) za stjecanje prava vlasništva, dok je način stjecanja prava vlasništva (modus) upis u zemljišne knjige, zbog čega deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava vlasništva, nije zahtjev za stjecanje prava vlasništva (izvanknjižnog) na temelju pravnog posla, kako je pravilno zaključio i sud drugog stupnja.

 

Predmet spora je zahtjev na stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama od strane tužitelja – trgovačkog društva kao pravnog slijednika društvenog poduzeća, pozivom na odredbe članka 390.a ZVDSP, te podredno na temelju dosjelosti (članak 159. ZVDSP), uz trpljenje uknjižbe u zemljišnim knjigama.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je u zemljišnim knjigama, zk.ul.br. 133 k.o. G. Z., čest. zem. 1914/24, s oznakom zemljišta Zgrada broj 6 u .... ulici s 34 m2, Zgrada broj 7 u ... ulici s 48 m2, Zgrada broj 8 u ... ulici s 53 m2, Zgrada broj 13 (9) u ... ulici s 3672 m2, te Zgrada broj 10 u ... ulici s 34 m2, upisana kao općenarodna imovina pod upravom G.-a. u Z.,

 

- da iz Odluke Narodnog odbora Grada Zagreba od 28. srpnja 1953. proizlazi da je na sjednici Gradskog vijeća Narodnog odbora Grada Zagreba, povodom molbe poduzeća R. iz Z., poduzeću R. dodijeljeno iz fonda općenarodne imovine na korištenje i upravljanje nekretnine upisane u zk.ul.br. 135 k.o. G. Z. i to kč.br. 1914/22 u površini od jednog jutra i 1353,1 čhv, te zemljište u ... cesti zajedno sa postojećom nedovršenom zgradom i da se određuje upis u zemljišne knjige tog poduzeća kao organa upravljanja na navedenim nekretninama,

 

- da su Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 4. prosinca 1995. donesenog u postupku pretvorbe društvenog poduzeća R.-t. o. Z., ..., procijenjene u vrijednost društvenog kapitala nekretnine na lokaciji: Z., ..., kč.br. 4850, 4853, 4857/2, 4857/3 i dio 4847/1 sve u posjedovnom listu 3582 k.o. M.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome navodeći da tužitelj nema kvalificirani posjed nekretnina kroz vrijeme određeno odredbom članka 159. stavak 4. ZVDSP (do 8. listopada 1991. rok dosjelosti nije tekao jer se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu, a od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe ili do donošenja prvostupanjske presude, nije proteklo vrijeme potrebno za dosjelost).

 

Sud prvog stupnja zaključuje i da zahtjev tužitelja nije osnovan jer nije dostavio dokaz da bi predmetna nekretnina bila procijenjena u vrijednost njegovog društvenog kapitala sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, a što da proizlazi iz Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 4. prosinca 1995., prema kojem Rješenju nije obuhvaćena predmetna nekretnina.

 

Međutim, obzirom da Grad Zagreb nije vlasnik predmetnih nekretnina upisanih u zk.ul. broj 133, k.o. G. Z., nego je predmetna nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske (društveno vlasništvo), sud prvog stupnja zaključuje da je prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut od strane tuženika osnovan.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja (članak 368. stavak 2. ZPP), navodeći da pogrešan stav suda prvog stupnja vezano za pasivnu legitimaciju tuženika nije od utjecaja na rješenje predmetnog spora. Naime, kako tužitelj nije dokazao da bi predmetna nekretnina bila procijenjena u vrijednost njegovog društvenog kapitala, to tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom predmetu prema odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, zaključuje sud drugog stupnja.

 

Nadalje, kako zakonom određeni rokovi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću nisu ustanovljeni u korist onoga koji stječe, već u korist onoga od koga se stječe nekretnina, odnosno kako od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe nije proteklo zakonom određeno vrijeme od 20 godina za redovnu dosjelost (članak 159. stavak 3. ZVDSP), sud drugog stupnja zaključuje da se nisu ni ispunile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

Izneseno pravno shvaćanje suda drugog stupnja prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, odredbom članka 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 94/93, 2/94 i 9/95 – dalje: Zakon o pretvorbi) propisano je da se tim zakonom uređuje pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom (u daljnjem tekstu: poduzeće) u poduzeće kojemu je određen vlasnik, dok je odredbom članka 2. stavak 1. istog Zakona propisano da je društveni kapital prema tom zakonu razlika između vrijednosti sredstava ukupne aktive poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća uključujući obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trajnih uloga u poduzeću.

 

Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu članka 10. toga Zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima u smislu članka 11. toga Zakona (između ostalog elaboratom o procjeni vrijednosti poduzeća – stavak 1. točka 7. te podacima i dokazima o pravu korištenja nekretnina prema stavku 1. točka 5.) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti o namjeravanoj pretvorbi (članak 12. stavak 1. toga Zakona), odnosno za donošenje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu članka 42. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96).

 

To znači da samo poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (njegovih ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 11. Zakona o pretvorbi (u pogledu nekretnina, to je prije svega pravo korištenja). Tako izdano rješenje u skladu s odredbom članka 42. stavak 2. Zakona o privatizaciji služi za upis nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganje u knjigu isprava, te predstavlja javnu ispravu u smislu članka 55. stavak 1.b Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07).

 

Prema odredbi članka 47. Zakona o privatizaciji, dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu, koja predstavlja prijelaznu odredbu za one nekretnine (i druge stvari) koji u postupku pretvorbe nisu procijenjene i unesene u vrijednost društvenog kapitala, pa nisu postale vlasništvo trgovačkog društva nastalog pretvorbom. Tom odredbom, međutim, nije određeno da takve nekretnine prelaze u vlasništvo trgovačkog društva, odnosno da se prenesu u temeljni kapital trgovačkog društva.

 

Prema odredbi članka 360. stavak 1. ZVDSP pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi stavka 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

No odredbom članka 390. stavak 1. ZVDSP propisano je da se odredbe članka 360. do članka 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

 

Također prema odredbi članka 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo obzirom na odredbu članka 47. Zakona o privatizaciji i članka 390.a ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom. To bi bilo u suprotnosti sa osnovnim ciljem i svrhom pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća.

 

Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi predmetna nekretnina bila procijenjena u vrijednost njegova društvenog kapitala, po shvaćanju revizijskog suda pravilan je zaključak suda drugog stupnja da tužitelj nije aktivno legitimiran.

 

Konačno, u odnosu na revizijski prigovor o stjecanju prava vlasništva dosjelošću treba odgovoriti da je tužba u ovom predmetu podnesena 25. rujna 2007.

 

Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV 56/19 od 14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kakvoća, trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari i sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe.

 

To bi značilo da je u konkretnom slučaju od 8. listopada 1991. do 25. rujna 2007. proteklo 16 godina, a prema odredbi članka 159. stavak 4. ZVDSP samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija, jedinica lokalne samouprave i jedinica područne samouprave i s njime izjednačenih pravnih osoba kao i stvari u vlasništvu crkve i dr. steći će dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz stavka 2. i 3. ovoga članka.

 

Dakle, u ovom predmetu ne samo da tužitelj nema četrdesetgodišnji rok potreban za izvanrednu dosjelost već ni dvadesetgodišnji rok potreban za redovnu dosjelost.

 

Zbog svega gore navedenog valjalo je u smislu članka 393. ZPP odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu