- 1 -              Rev 1963/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 1963/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik T. Č., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2095/12-2 od 29. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3851/10-59 od 30. ožujka 2012., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

1. Prihvaća se revizija tužitelja kao osnovana, te se preinačuju presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2095/12-2 od 29. srpnja 2014. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3851/10-59 od 30. ožujka 2012. te sudi:

 

Tuženica Republika Hrvatska dužna je tužitelju Z. P. isplatiti iznos od 34.777,20 EUR zajedno sa kamatom tekućom na iznos od 68.018,30 DEM počev od 1. svibnja 1985. pa do 31. prosinca 2001. po kamatnoj stopi koju je Zagrebačka banka d.d. plaćala na štedne uloge po viđenju za DEM, te na iznos od 34.777,20 EURA počev od 1. siječnja 2002. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Zagrebačka banka d.d. plaćala na štedne uloge po viđenju za EURO, a kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

 

2. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 65.574,65 kuna, u roku od 15 dana od primitka ove odluke.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3851/10-59 od 30. ožujka 2012. suđeno je .

 

„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1.Tuženica Republika Hrvatska dužna je tužitelju Z. P. isplatiti iznos od 34.777,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u smislu Zakona o zateznoj kamati i to po stopi Zagrebačke banke d.d. koja se plaćala na devizne štedne uloge po viđenju od 1. svibnja 1985. do 31. prosinca 2011. a od 1. siječnja 2002. kamatu po stopi koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju, pa do isplate, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kao i naknaditi trošak ovog postupka, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

2.Nalaže se tužitelju Z. P. da isplati tuženici Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 30.855,50 kuna, sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2095/12-2 od 29. srpnja 2014. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji, podredno da se drugostupanjska presuda ukine, odnosno obje nižestupansjke presude ukinu i predmet vrati na ponovni postupak

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 ,123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizija je osnovana.

 

              Prethodno treba navesti da je parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut tužbom od 13. veljače 1986. radi naknade štete s osnova izgubljene zarade zbog neosnovanog pritvaranja u ukupnom iznosu od 57.957,62 EUR ( prije 113.355,25 DEM).

 

O tom tužbenom zahtjevu odlučeno je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn—5713/02 od 17. ožujka 2008., ispravljenom rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn—5713/02 od 21. prosinca 2009., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn—596/10 od 1. lipnja 2010. na način da je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.180,42 EUR u kunskoj protuvrijednosti, na temelju čl. 545. st. 1. toč. 1. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 4/77 – dalje: ZKP). Takva odluka temelji se na zaključku da je tužitelj pretrpio štetu zbog neosnovanog pritvaranja, odnosno da je ta okolnost u neposrednoj uzročnoj vezi s činjenicom da je tužitelj opozvan s dotadašnjeg radnog mjesta u inozemstvu jer je zbog pritvaranja bio fizički onemogućen nastaviti s radom u inozemstvu gdje je ostvarivao veću plaću od one koju je nakon opoziva ostvarivao u P. Tako djelomično usvajanje tužbenog zahtjeva sud temelji na shvaćanju da je P. (kao poslodavac tužitelja) doprinijela nastanku štete jer mu je trebala isplaćivati 50% od prosječnog dohotka koji bi tužitelj ostvario da je ostao raditi u inozemstvu, pa je tužbeni zahtjev za iznos od 34.777,20 EUR odbijen. Drugostupanjski sud je potvrdio presudu u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev dok ju je ukinuo u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odnosu na pravomoćni dio drugostupanjske odluke (u odnosu na koji je usvojen tužbeni zahtjev) presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x897/10 od 9. studenog 2011. prihvaćena je revizija tuženice, preinačene su nižestupanjske presude te je tužbeni zahtjev odbijen uz zaključak da tuženica nije pasivno legitimirana u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarede obzirom da je tu naknadu prema odredbi čl. 101. Zakona o radnim odnosima radnika u udruženom radu („Narodne novine“ broj 11/78, 32/82, 39/82, 40/82 – pročišćeni tekst – dalje: ZRORUR) oštećeniku dužna isplatiti pravna osoba kod koje je bio zaposlen.

 

Odlukom Ustavnog suda broj U-III-1223/2012 od 15. listopada 2014. ukinuta je presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x-897/10 od 9. studenog 2011.i predmet je vraćen Vrhovnom sudu na ponovni postupak.

 

Novom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev—x -1127/14 od 19. listopada 2016. odbijena je žalba tuženice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn—596/10 od 1. lipnja 2010.

 

Nakon toga je vođen postupak o preostalom dijelu prvotno postavljenog zahtjeva za isplatom iznosa od 34.777,20 EUR a za koji iznos je ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn—5713/02 od 17. ožujka 2008., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn—5713/02 od 21. prosinca 2009. i predmet vraćen na ponovni postupak.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da je protiv tužitelja zbog kaznenog djela iz čl. 61. st. 1. i 2. i čl. 107. st. 1. i 7. važećeg KZ SRH otvorena istraga rješenjem Okružnog suda Bjelovar broj Kio-152/83 od 28. veljače 1983.;

 

- da je istraga obustavljena rješenjem izvanraspravnog vijeća istog suda od 23. veljače 1984. koje rješenje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. srpnja 1984.;

 

- da je tužitelju prije otvaranja istrage OSUP O. K. oduzeo putovnicu dana 7. veljače 1983., a putovnica mu je vraćena 19. ožujka 1984.;

 

- da je protiv tužitelja u tijeku istrage određen pritvor i to u trajanju od 24. veljače 1983. do 30. travnja 1983., tj. jedan mjesec i četiri dana;

 

- da je tužitelj u trenutku oduzimanja putne isprave, odnosno otvaranja istrage i pritvaranja bio rukovoditelj poduzeća P. – G. u Njemačkoj i to kao delegat poduzeća R. P. – V. na rok od četiri godine (od 1981. godine do 1985. godine);

 

- da je tužitelj odlukom od 9. ožujka 1983. opozvan s te funkcije s danom 12. veljače 1983.;

 

- da je nakon ukidanja pritvora tužitelj nastavio raditi u okviru S. P. na drugim poslovima te da je primao niži osobni dohodak od onog koji bi ostvario u SR Njemačkoj;

 

- da je prosječna mjesečna plaća tužitelja na radnom mjestu u Njemačkoj bila 5.166,60 DEM;

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka Đ. T. proizlazi da je u razdoblju nakon posljednje isplate osobnog dohotka u DEM do predvidivog isteka mandata ( 10. veljače 1983. do 1. svibnja 1985.) tužitelj izgubio čistu zaradu od 113.355,25 DEM ( 57.957,61 EUR).

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev uz zaključak da tuženica nije pasivno legitimirana u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade obzirom da je tu naknadu prema odredbi čl. 101. ZRORUR oštećeniku dužna isplatiti pravna osoba kod koje je bio zaposlen odnosno da prema čl. 101. st. 2. ZRORUR za vrijeme pritvora radnik ima pravo na naknadu osobnog dohotka u visini 1/3, odnosno ako uzdržava porodicu 1/2 akontacije osobnog dohotka iz prethodnog tromjesečja. Naime, radniku pripada razlika do punog iznosa akontacije osobnog dohotka i ostala prava koja se ostvaruju temeljem rada, ako je krivični postupak pravomoćnom odlukom obustavljen ili ako je radnik pravomoćnom presudom oslobođen optužbe ili je optužba odbijena, ali ne zbog nenadležnosti suda (st. III.) pa prema odredbi st. 4. istog čl. naknadu iz stavka 2. i 3. mu je bila dužna isplatiti radna organizacija u kojoj radi, a na teret Republike Hrvatske.

 

Sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

Naime, tužitelj ima pravo na naknadu štete na temelju čl. 545. st. 1. toč. 1. Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91 – dalje: ZKP) kojom je propisano da pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili optužba odbijena, a na temelju čl. 543. st. 3. ZKP štetu mu je dužna nadoknaditi tuženica. Pravo na naknadu štete u smislu citiranih propisa tužitelj ima pod uvjetom da postoje i opće pretpostavke o odgovornosti za štetu, tj. da postoji šteta i uzročna veza između štetne radnje (pritvaranje) i štete (tako i Vrhovni sud u Gzz-226/04-2 od 23. studenoga 2005.).

 

Sudovi su pravilno ocijenili da postoji štetna radnja (neosnovano pritvaranje), uzročna veza sa činjenicom da je tužitelj opozvan sa dotadašnjeg radnog mjesta u inozemstvu i šteta jer bi tužitelj da nije spriječen nastavio raditi u inozemstvu gdje je ostvarivao veću plaću od one koju je ostvarivao nakon opoziva.

 

Nižestupanjski sudovi pogrešno se pozivaju na odredbu čl. 101. ZRORUR prema kojoj je radniku protiv kojeg je određen pritvor naknadu osobnog dohotka isplaćuje organizacija u kojoj je zaposlen, iz čega po mišljenju nižestupanjskih sudova proizlazi da je za štetu odgovoran isključivo poslodavac, a ne Republika Hrvatska.

 

Međutim, predmet spora u konkretnom slučaju nije naknada plaće za vrijeme pritvora, već je predmet spora zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog gubitka radnog mjesta u inozemstvu uslijed neosnovanog pritvora. Stoga čl. 101. ZRORUR koji govori o obvezi poslodavca na isplatu i pravu radnika na naknadu plaće na teret poslodavca za vrijeme provedeno u pritvoru ne može biti pravna osnova za isključivanje odgovornosti tuženice za naknadu štete u konkretnom slučaju. (Tako i Ustavni sud u odluci U-III-1223/2012 od 15. listopada 2014.).

 

              Slijedom navedenog, nižestupanjske odluke su utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Nadalje, a suprotno mišljenju tužitelja u razlozima pobijane presude ovaj sud ne nalazi proturječnosti posebice što tužitelj niti ne obrazlaže koje je to konkretno propuste počinio sud drugog stupnja te koje to nedostatke ima pobijana presuda, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Štoviše, navedenim prigovorima, kao i preostalim sadržajem revizije, tužitelj osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti nižestupanjske presude na način kako je to u toč. 1. izreke ove presude time da zakonske zatezne kamate teku na iznos od 68.018,30 DEM počev od 1. svibnja 1985. pa do 31. prosinca 2001. po kamatnoj stopi koju je Zagrebačka banka d.d. plaćala na štedne uloge po viđenju za DEM, te na iznos od 34.777,20 EURA počev od 1. siječnja 2002. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Zagrebačka banka d.d. plaćala na štedne uloge po viđenju za EURO, a kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate.

 

Tužitelj je u cijelosti uspio s revizijom, pa je ovaj sud sukladno odredbi čl. 166. st. 2 ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka.

 

Odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova postupka, vodeći računa o pravilima iz odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, te primjenom pravila („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) imajući u vidu vrijednost predmeta spora tijekom postupka uz trošak određen pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn—5713/02 od 17. ožujka 2008., ispravljenom rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn—5713/02 od 21. prosinca 2009. a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn—596/10 od 1. linja 2010. (Rev-x-1127/14 od 19. listopada 2016.) u iznosu od 20.660,40 kuna, tužitelju je kao opravdan priznat i daljnji trošak u iznosu od 29.637,15 kuna za razdoblje do presude broj Pn—5713/02 od 17. ožujka 2008. Nadalje, mu je kao opravdan priznat trošak sastava podneska od 25. listopada 2011. (Tbr 7/1 Tarife) u iznosu od 5.000,00 kuna, kao i pristup na ročišta 3. veljače 2012. i 17. veljače 2012. u iznosu od 2.500,00 kuna za svaki (Tbr 9/2 Tarife) kao i pristup na ročište 16. ožujka 2012. u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr 9/1Tarife), te sastav žalbe od 16. lipnja 2012. (Tbr 10/1 Tarife) u iznosu od 6.250,00 kuna  kao i sastav revizije u iznosu od 7.500,00 kuna (Tbr 10/6 Tarife) ili ukupno 28.750,00 kuna što uvećano za 25% PDV na odvjetničku uslugu od 7.187,50 kuna (Tbr. 42 Tarife) iznosi 35.937,50 kuna.

 

Dakle, ukupno je priznat trošak tužitelju u iznosu od 65.574,65 kuna te je naloženo tuženici da mu ga nadoknadi (toč. 2. izreke ove presude).

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.