- 1 -              Rev 3116/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3116/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. (ranije L.) iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., protiv tuženika S. d.o.o. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. L. Š., odvjetnica u S., radi nedopuštenosti prestanka rada, povratka na rad i isplate, rješavajući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-739/2018-2 od 28. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. veljače 2013., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. svibnja 2013., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-739/2018-2 od 28. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. veljače 2013., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. svibnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je prestanak radnog odnosa 12. srpnja 2006. nedopušten i nezakonit, te da radni odnos tužiteljice nije prestao 12. srpnja 2006. (točka I. izreke presude suda prvog stupnja), djelomično se odbija kao neosnovana.

 

II.              Prihvaća se djelomično revizija tuženika, preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-739/2018-2 od 28. veljače 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. veljače 2013., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. svibnja 2013. u dijelu kojim je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad i poslove koji odgovaraju stupnju njene stručne spreme i to na radno mjesto u rangu savjetnika direktora ili na radno mjesto voditelja sektora općih i pravnih poslova ili na neko drugo slično radno mjesto (točka I. izreke presude suda prvog stupnja), te u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 455.565,48 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II.1. izreke presude suda prvog stupnja), i sudi:

 

1. Odbija se zahtjev tužiteljice da je tuženik vrati na rad i poslove koji odgovaraju stupnju njene stručne spreme i to na radno mjesto u rangu savjetnika direktora ili na radno mjesto voditelja sektora općih i pravnih poslova ili na neko drugo slično radno mjesto, kao neosnovan.

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati bruto iznos od 455.565,48 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na ime izgubljene naknade plaće, kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-739/2018-2 od 28. veljače 2019. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. veljače 2013., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Pr-637/12 od 15. svibnja 2013. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici bruto iznos od 11.067,23 kune sa zateznim kamatama od 15. kolovoza 2006. do isplate na ime izgubljene naknade plaće (točka II.1. izreke presude suda prvog stupnja), u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznose na ime božićnice, božićnog bona, regresa za korištenje godišnjeg odmora i toplog obroka (točka II.2., II.3. i II.4. izreke presude suda prvog stupnja), te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka (točka IV. izreke presude suda prvog stupnja), te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II.              O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno je da je tužiteljici prestanak radnog odnosa sa 12. srpnja 2006. nedopušten i nezakonit, da joj radni odnos nije prestao, te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na poslove koji odgovaraju stupnju njene stručne spreme i to na radno mjesto u rangu savjetnika direktora ili na radno mjesto voditelja sektora općih i pravnih poslova ili na neko drugo slično radno mjesto (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime izgubljene plaće iznos od 466.632,71 kunu za razdoblje od 12. srpnja 2006. do 31. prosinca 2008. sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže navedenim u točki II. izreke presude suda prvog stupnja (točka II.1. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime božićnice i božićnog bona za 2006., 2007. i 2008. iznos od 8.200,00 kuna sa zateznim kamatama, i to na iznos od 2.400,00 kuna sa zateznim kamatama od 25. prosinca 2006. do isplate, na iznos od 2.900,00 kuna od 25. prosinca 2007. do isplate, te na iznos od 2.900,00 kuna od 25. prosinca 2008. do isplate (točka II.2. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2006., 2007. i 2008. iznos od 8.510,00 kuna sa zateznim kamatama, i to na iznos od 2.600,00 kuna od 26. svibnja 2006. do isplate, na iznos od 2.600,00 kuna od 25. svibnja 2007. do isplate, te na iznos od 3.310,00 kuna od 19. studenoga 2008. do isplate (točka II.3. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade za topli obrok od 12. srpnja 2006., 2007. i do 31. prosinca 2008. iznos od po 400,00 kuna mjesečno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec (točka II.4. izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim je tuženik tražio sudski raskid ugovora o radu s 12. srpnja 2006. uz naknadu štete tužiteljici u iznosu od 3 prosječne mjesečne plaće tužiteljice isplaćena u prethodna 3 mjeseca, kao neosnovan (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 167.062,50 kuna, dok je za preostali zatraženi iznos troška postupka tužiteljica odbijena (točka IV. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. i II. izreke, te pod točkom IV. izreke u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani (točka II. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se ukine presuda suda drugog stupnja i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Naime, pogrešan pravni pristup u rješenju spora, ne znači ujedno počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

U odnosu na revizijski navod tuženika da sud drugog stupnja nije odgovorio na sve žalbene navode tuženika treba reći da sud drugog stupnja nije dužan odgovoriti na sve žalbene navode koje stranka iznese u žalbi. Prema odredbi članka 375. stavak 1. ZPP sud drugog stupnja u obrazloženju presude treba ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značenja. S obzirom da je u obrazloženju pobijane presude suda drugog stupnja sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, prema ocjeni ovoga suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 375. stavak 1. ZPP.

 

Tuženik u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tuženika izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim i nezakonitim prestanak radnog odnosa sa danom 12. srpnja 2006., da radni odnos tužiteljice nije prestao i da je se vrati na rad i poslove koji odgovaraju stupnju njene stručne spreme, i to na radno mjesto savjetnika direktora ili voditelja sektora općih i pravnih poslova ili na neko drugo slično radno mjesto.

 

Tužiteljica potražuje i isplatu naknade plaće u iznosu od 466.632,71 kuna s zateznim kamatama za razdoblje od 12. srpnja 2006. do 31. prosinca 2008. s pripadajućim zateznim kamatama, te isplatu na ime božićnice, božićnog bona, na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora, te na ime naknade za topli obrok.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužiteljica 27. listopada 2004. zaključila s Nadzornim odborom tuženika, ugovor o radu za radno mjesto direktora, temeljem članka 28. stavak 1. Izjave o osnivanju S. d.o.o. S.,

 

- da je rješenjem Skupštine društva tužiteljica imenovana za direktora tuženika, na vrijeme od 4 godine (članak 2. ugovora),

 

- da je odredbama članka 3., 4. i 5. zaključenog ugovora regulirana plaća tužiteljice,

 

- da su ugovorom o radu stranke ugovorile da u slučaju razrješenja direktora prije isteka roka na koji je imenovan ili istekom roka na koji je imenovan, ako ponovno ne bude imenovan, direktor ima pravo ostati u radnom odnosu u društvu na radnom mjestu koji odgovara stupnju njegove stručne spreme i to na radnom mjestu savjetnika direktora ili na radnom mjestu voditelja sektora općih i pravnih poslova, s time da prvi šest mjeseci na novo raspoređeno mjestu direktoru pripada plaća koju je imao kao direktor (članak 7. ugovora),

 

- da je tužiteljica razriješena sa mjesta direktora društva na Skupštini društva 11. srpnja 2006. (prije isteka mandata),

 

- da Odluku Skupštine od 11. srpnja 2006. tužiteljica nije osporavala pred nadležnim sudom,

 

- da je Odlukom Skupštine o razrješenju tužiteljice sa mjesta direktora od 11. srpnja 2006., tužiteljica prestala obavljati poslove direktora tuženika,

 

- da je tuženik tužiteljicu odjavio sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, 12. srpnja 2006., koje je odjave tužiteljica zaprimila 8. kolovoza 2006. zajedno s radnom knjižicom, kojom se zaključuje radni odnos sa danom 12. srpnja 2006.,

 

- da su tužiteljica i tuženik zaključili novi ugovor o radu, kojeg je tužiteljica potpisala 27. srpnja 2006., uz zadržavanje prava sudskim putem ostvarivati zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa,

 

- da je tužiteljica 11. kolovoza 2006. podnijela zahtjev za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa temeljem ugovora o radu od 27. listopada 2004.,

 

- da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 8. rujna 2006.

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je zaključio da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme. Odlukom Skupštine društva o razrješenju tužiteljice, tužiteljici nije prestao radnopravni status kod tuženika. Naime, Odluka o razrješenju te prihvaćanje i slaganje sa tom Odlukom odnosno ne osporavanje iste od strane tužiteljice, nema nikakvog utjecaja na prava tužiteljice iz ugovora o radu od 27. listopada 2004. Konkludentne radnje tuženika u smislu odjave sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, te dostava radne knjižice, ne mogu se smatrati otkazom ugovora o radu u smislu odredbe članka 110. Zakona o radu. Kako radni odnos tužiteljice nije prestao na zakonom predviđeni način (članak 110. Zakona o radu), sud prvog stupnja prihvaća zahtjev tužiteljice i utvrđuje da je prestanak radnog odnosa tužiteljice 12. srpnja 2006., nedopušten i nezakonit i da radni odnos tužiteljice nije prestao 12. srpnja 2006.

 

Nastavno, odredbom članka 7. ugovora o radu od 27. listopada 2004., ugovorne strane su ugovorile obvezu tuženika da tužiteljici ponudi ugovor o radu i to za točno određeno radno mjesto, što tuženik ponuđenim ugovorom od 27. srpnja 2006. nije ispoštovao. Naime, usporedbom poslova ponuđenog ugovora tužiteljici (za radno mjesto pravnog savjetnika) i onih poslova koje bi obavljala na radnom mjestu savjetnika direktora ili na radnom mjestu voditelja sektora općih i pravnih poslova, se bitno razlikuju kako po vrsti, opsegu i odgovornosti poslova, tako i po koeficijentu plaće koja je određena ugovorom od 27. srpnja 2006. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je osnovano tužiteljica zatražila vraćanje na rad prema ugovoru o radu od 27. listopada 2004., odnosno na poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i to na poslove u rangu savjetnika direktora ili na radno mjesto voditelja sektora općih i pravnih poslova.

 

U situaciji kada je tuženik na nedopušten i nezakonit način prekinuo radni odnos tužiteljice sa danom 12. srpnja 2006., sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici izgubljenu plaću za razdoblje od 12. srpnja 2006. do 31. prosinca 2008., u ukupnom bruto iznosu od 466.632,71 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, i to za prvih šest mjeseci sukladno odredbi članka 7. ugovora o radu od 27. listopada 2004., u visini plaće koju je tužiteljica ostvarila kao direktor tuženika, a za razdoblje od siječnja 2007. pa do 31. prosinca 2008. naknadu plaće radnog mjesta voditelja sektora općih i pravnih poslova.

 

U odnosu na potraživanje tužiteljice na ime božićnice, božićnih bonova, regresa za korištenje godišnjeg odmora, te naknade za topli obrok, sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio zahtjev tužiteljice. Ovo stoga, zaključuje sud prvog stupnja što bi tužiteljica da nije bilo nezakonitog postupanja tuženika, ostvarila pravo i na isplatu božićnice, božićnog bona, isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora te naknadu za topli obrok.

 

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvog stupnja, pozivajući se u obrazloženju presude na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1911/15-3 od 7. ožujka 2018., kojim je ukinuta ranija presuda suda drugog stupnja broj Gžp-884/13 od 15. prosinca 2014.

 

Revizijski sud u rješenju broj Revr-1911/15-3 od 7. ožujka 2018. je naveo:

 

„... da odjava tužiteljice iz evidencije mirovinskog i zdravstvenog osiguranja ne predstavlja, u okolnostima konkretnog slučaja, akt koji ima značaj otkaza ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom još 2004. za radno mjesto direktora. Prema tome, iako je tužiteljica razriješena dužnosti člana Uprave društva, rješenjem od 11. srpnja 2006., nije joj samim time prestao ugovor o radu sklopljen 2004. To ni u situaciji što je tužiteljica ishodila tada i pravo na prijevremenu starosnu mirovinu počam od 13. srpnja 2006. Međutim, tužiteljica je s tuženikom sklopila novi pisani ugovor o radu 27. srpnja 2006. čime, valja zaključiti, da je prestao stari ugovor o radu koji je imala sklopljen s tuženikom još 2004. Tome u prilog ide i odluka o korištenju godišnjeg odmora tužiteljice za razdoblje od 1. kolovoza 2006. do 8. rujna 2006. (isto tako u predmetu Revr-81/04).

 

Stoga se bez osnove ukazuju tvrdnje tužiteljice da ugovor o radu iz 2004. nije prestao na način propisan odredbom Zakona o obveznim odnosima (članak 68.) ili odredbama Zakona o radu (članak 111. stavak 1.), jer da taj ugovor nikada nije otkazan.

 

Prema tome, tužiteljica u danim okolnostima ima pravo na plaću i druge prinadležnosti osnovom starog ugovora o radu i njegove odredbe članka 7., sve do 27. srpnja 2006., kada je s tuženikom sklopila novi ugovor o radu. Sklapanjem novog ugovora o radu tužiteljica je stavila izvan snage stari ugovor o radu, jer su novi ugovor o radu potpisale obje stranke i prihvatile ga. Pri tome valja reći da okolnost što je tužiteljica prilikom potpisivanja ugovora o radu od 27. srpnja 2006. pridržala pravo na sudsku zaštitu, smatrajući da ugovor o radu iz 2004. i dalje proizvodi svoje učinke i na snazi je, nije od odlučne važnosti za ovaj spor, jer se ne radi o situaciji otkaza ugovora o radu iz 2004. s ponudom izmijenjenog ugovora, budući da sklopljeni ugovor između tužiteljice i tuženika 27. srpnja 2006. predstavlja novi ugovor.

 

Nakon sklapanja novog ugovora o radu 27. srpnja 2006., a budući da taj ugovor tužiteljica nije pobijala, on kao takav proizvodi pravne učinke pa i pravo na plaću za radno mjesto pravnog savjetnika, za koje je taj ugovor i sklopljen. No, pri tome valja voditi računa o tome da bi joj to pravo pripadalo kroz vrijeme korištenja godišnjeg odmora, a nakon njegovog isteka samo pod pretpostavkom da je dolazila na posao, a tuženik joj to nije onemogućavao ...“

 

S obzirom na navedeno u ranijoj revizijskoj odluci, sud drugog stupnja je u ponovljenom suđenju, zaključio da iz procesne građe proizlazi da tuženik nije omogućio tužiteljici obavljanje poslova za koje je ugovor sklopljen, iako je tužiteljica jasno iskazala volju i namjeru za dolazak na posao i obavljanje poslova radnog mjesta pravnog savjetnika. U takvoj situaciji, tuženik je postupao nezakonito i kršio je preuzete obveze iz ugovora o radu. Stoga zaključuje sud drugog stupnja da je sud prvog stupnja pravilno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 466.632,71 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Takve pravne zaključke suda drugog stupnja, ovaj revizijski sud samo djelomično prihvaća.

 

Naime, odredbom članka 103. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 123/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) propisano je da ugovor o radu prestaje: smrću radnika (točka 1.), istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme (točka 2.), kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore (točka 3.), dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad, iznimno ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad (točka 4.), sporazumom radnika i poslodavca (točka 5.), otkazom (točka 6.) i odlukom nadležnog suda (točka 7.).

 

Obzirom je tuženik tužiteljici vratio radnu knjižicu zaključenu sa danom 12. srpnja 2006., sa odjavama sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, pravilan je zaključak suda da navedeno ne predstavlja akt koji ima značaj otkaza ugovora o radu od 27. listopada 2004. sklopljenog s tužiteljicom, u smislu odredbe članka 103. ZR.

 

Također, iako je tužiteljica razrješena Odlukom Skupštine sa mjesta direktora, samim time joj nije prestao ugovor o radu sklopljen 27. listopada 2004., kako je pravilno zaključio i sud.

 

Stoga je valjalo odbiti reviziju tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi nižestupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da prestanak radnog odnosa tužiteljice sa danom 12. srpnja 2006. je nedopušten i nezakonit i da radni odnos tužiteljice nije prestao 12. srpnja 2006. (članak 393. stavak 1. ZPP, točka I. izreke presude).

 

Međutim, ugovor o radu od 27. srpnja 2006. nije sklopljen u smislu pretpostavki iz odredbe članka 114. ZR. Prema odredbi članka 114. stavak 1. ZR, odredbe ZR koje se odnose na otkaz, primjenjuju se na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora). Prema odredbi članka 114. stavak 2. ZR ukoliko u tom slučaju radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza ugovora.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je s tuženikom sklopila i potpisala novi ugovor o radu 27. srpnja 2006., koji se nije naslanjao na raniji ugovor o radu niti njegov prestanak, pa valja zaključiti, da joj je prestao vrijediti stari ugovor o radu od 27. listopada 2004. Stoga se u konkretnom slučaju radi o prestanku ranijeg ugovora o radu temeljem sporazuma stranaka iz članka 103. stavak 1. točka 5. ZR, sklapanjem novog ugovora o radu kojeg tužiteljica nije pobijala.

 

Sadržaj pravnog odnosa između stranaka prije sklapanja ugovora o radu od 27. srpnja 2006. nije isti, ne predstavlja ponudu izmijenjenog ugovora o radu vezanu na otkaz. Stranke su tim ugovorom o radu uredile sva svoja prava i obveze za ubuduće na nov način predviđen tim ugovorom, pa su time prestala sva prava i obveze prije toga. Eventualno drugačiji sadržaj ranijeg ugovora o radu nije od nikakvog utjecaja budući da su stranke sklopile novi ugovor sa drugačijim sadržajem – u konkretnom slučaju za drugo radno mjesto i sa drugim koeficijentom plaće za to radno mjesto.

 

Okolnost što je tužiteljica prilikom potpisivanja ugovora o radu od 27. srpnja 2006. pridržala pravo na sudsku zaštitu, smatrajući da ugovor o radu od 27. listopada 2004. i dalje proizvodi svoje učinke nije od važnosti za ovaj spor jer se ne radi o situaciji otkaza ugovora o radu od 27. listopada 2004. s ponudom izmijenjenog ugovora.

 

Potpisom novog ugovora o radu, dakle sporazumom stranaka, poslodavac je preuzeo na sebe obvezu isplate svih onih prava iz radnog odnosa temeljem novog ugovora o radu. Sklapanjem novog ugovora o radu tužiteljica nema više nikakva prava temeljem ugovora o radu od 27. listopada 2004., a koja prava bi eventualno dospijevala nakon potpisa novog ugovora o radu.

 

Tužiteljica u ovom sporu ne potražuje svoja prava temeljem ugovora o radu od 27. srpnja 2006., nego temeljem ugovora od 27. listopada 2004., a taj je ugovor prestao potpisom novog ugovora o radu kojeg tužiteljica nije pobijala.

 

Naime, tužiteljica u konkretnom slučaju temelji svoje potraživanje na odredbi članka 7. ugovora o radu od 27. listopada 2004., kojom odredbom je propisano da u slučaju razrješenja direktora prije isteka roka na koji je imenovan, istekom roka imenovanja ako ponovno ne bude imenovan, direktor ima pravo ostati u radnom odnosu u društvu na radnom mjestu koji odgovara stupnju njegove stručne spreme i to na radnom mjestu u rangu savjetnika direktora, ili na radnom mjestu voditelja sektora općih i pravnih poslova. Za prvih šest mjeseci na novom raspoređenom mjestu, pripada mu plaća koju je imao kao direktor društva.

 

Stoga pored toga što u ovom konkretnom slučaju tužiteljica traži da je tuženik vrati na rad i poslove koji odgovaraju stupnju njene stručne spreme i to na radno mjesto u rangu savjetnika direktora ili na radno mjesto voditelja sektora općih i pravnih poslova ili na neko drugo slično radno mjesto, traži i da joj tuženik isplati naknadu plaće za razdoblje od 13. srpnja 2006. do 31. prosinca 2006. u visini bruto plaće direktora, a za razdoblje od 1. siječnja 2007. do 31. prosinca 2008. u visini bruto plaće voditelja sektora općih i pravnih poslova.

 

Dakle njezino potraživanje se temelji na starom ugovoru o radu od 27. listopada 2004. (članak 7. ugovora).

 

Međutim, tužiteljica bi u danim okolnostima eventualno imala pravo na plaću i druge naknade (božićnicu, božićni bon, regres i topli obrok) osnovom starog ugovora o radu od 27. listopada 2004., i njegove odredbe članka 7., do 27. srpnja 2006., kada je sa tuženikom sklopila novi ugovor o radu, ako ih nije ostvarila, no za sada nedostaju činjenice za takvu odluku suda.

 

Zbog svega navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tuženika, djelomično preinačiti nižestupanjske presude i odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan, temeljem odredbe članka 395. stavak 1. ZPP u dijelu kojim je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad i poslove koji odgovaraju stupnju njene stručne spreme i to na radno mjesto u rangu savjetnika direktora ili na radno mjesto voditelja sektora općih i pravnih poslova ili na neko drugo slično radno mjesto i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade plaće bruto iznos od 455.565,48 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke presude).

 

U preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće za srpanj 2006. i u dijelu koji se odnosi za isplatu božićnice, bona, regresa za korištenje godišnjeg odmora i toplog obroka, valjalo je u tom dijelu ukinuti nižestupanjske presude temeljem odredbe članka 395. stavak 2. ZPP, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nedostaju činjenice za odluku i pravilnu primjenu materijalnog prava. Zbog toga su u tom dijelu presude ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (točka I. izreke rješenja).

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je u smislu odredbe članka 164. stavak 4. ZPP ukinuti i odluku o troškovima postupka (točka I. izreke rješenja).

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP (točka II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.