- 1 -              Revt 280/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 280/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. d.o.o. iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika O. d.d. iz Z., i II-tuženice agencije iz Z., koje zastupa punomoćnik A. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-9068/14-5 od 15. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-253/06 od 6. listopada 2014., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja S. S. d.o.o. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

 

" 1. Utvrđuje se da ˝Ugovor o kreditu broj:52-70-00286-4, u D., 09.12.1997. godine˝, sklopljen između tužitelja S. S. d.d., kao korisnika kredita i D. d.d., sada pravnog slijednika prvo tuženika O. H. d.d., kao davatelja kredita, na snazi, te izjava o otkazu naslovljena ˝Otkaz i ispunjenje Ugovora o kreditu, račun broj: 550121, kredita linija br.:52-70-00286-4, od 09.01.2002.˝, koji je bivša D. d.d. izjavila tužitelju, bez pravne valjanosti.

 

1. Nalaže se prvo tuženiku, O. H. d.d., ispuniti u cijelosti ugovor, te isplatiti tužitelju, S. S. d.d., iznos od 8.694.107,55 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, počam od podnošenja ove tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

2. Nalaže se tuženicima, solidarno, naknaditi tužitelju štetu isplatom iznosa od 27.901.708,80 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, počam od podnošenja ove tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

3. Nalaže se tuženicima, solidarno, naknaditi tužitelju parnične troškove, u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-253/06 od 6. listopada 2014. u točki I. njene izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-253/06 od 6. listopada 2014. u točki II. njene izreke i sudi:

 

„1. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi tuženicima troškove postupka i to prvotuženiku iznos od 875.312,50 kn (osamstosedamtisućatristodvanaest kuna i pedeset lipa) i drugotuženiku iznos od 875.312,50 kn (osamstosedamtisućatristodvanaest kuna i pedeset lipa).

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da im je tužitelj dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 750.125,00 kn (sedamstopedesettisućastodvadesetpet kuna).“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije, podredno da ukine pobijanu presudu i presudu suda prvog stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu od 9. prosinca 1997. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i D. d.d. (prednika I-tuženika) kao davatelja kredita na snazi te da je Izjava o otkazu Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2002. kojom je prednik I-tuženika otkazao tužitelju Ugovor o kreditu bez pravne valjanosti, zahtjev kojim se nalaže I-tuženiku ispuniti u cijelosti predmetni Ugovor o kreditu i isplatiti tužitelju iznos od 8.694.107,55 kuna te zahtjev kojim su tuženici dužni solidarno tužitelju naknaditi štetu u visini od 27.901.708,80 kuna, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

- da je I-tuženik univerzalni pravni sljednik D. d.d., D.,

 

- da je Hrvatska banka za obnovu i razvitak (dalje: HBOR) u sklopu kreditnog programa obnove i razvitka gospodarske djelatnosti, a na temelju „Investicijskog programa S. d.d. S.“, odobrila kredit tužitelju u iznosu od 5.668.798,00 tadašnjih DEM, koji je bio namijenjen za građevinske radove u iznosu od 1.153.043,00 DEM, opremu u iznosu od 4.296.772,00 DEM te obrtna sredstva u iznosu od 218.992,00 DEM s time da je prema navedenom programu HBOR odobrene kredite plasirao putem poslovnih banaka s kojima bi u te svrhe sklapao ugovore o kreditu,

 

- da je HBOR na temelju odluke Uprave od 31. svibnja 1997. s poslovnom bankom tužitelja, tadašnjom D. d.d., sklopio Ugovor o kreditu,

 

- da su tužitelj i D. d.d. na temelju navedenog „Investicijskog projekta S. S. d.d.“ te odluke Uprave HBOR-a sklopili „Ugovor o kreditu sa sporazumom stranaka o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama“ prema kojem je tužitelju odobren iznos kredita od 5.668.798,00 DEM u protuvrijednosti 20.213.233,03 kuna, namjena kredita određena je kao investicijska te manjim dijelom za obrtna sredstva (za građevinske radove u iznosu od 1.153.043,00 DEM, za opremu u iznosu od 4.296.772,00 DEM te za obrtna sredstva u iznosu od 218.992,00 DEM), krajnji rok korištenja kredita određen je 30. lipnja 1998., rok otplate pet godina uključujući i poček od jedne godine od dana stavljanja kredita u otplatu, kamatna stopa u visini od 7% godišnje obračunata je po proporcionalnoj metodi, dok se interkalarna kamata (kamata u razdoblju korištenja kredita) u visini redovne pripisuje glavnom dugu, s time da se kredit otplaćuje u jednakim tromjesečnim ratama koje se utvrđuju prilikom stavljanja kredita u otplatu, a  obračunavaju se u njemačkim markama i naplaćuju u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate,

 

- da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o sanaciji i rekonstruiranju D. d.d. D. („Narodne novine“ broj 56/98 i 11/99) proveden postupak sanacije i rekonstrukcije D. d.d., a koja Odluka je donijeta u skladu sa Zakonom o sanaciji i rekonstruiranju banaka,

 

- da je agencija (II-tuženik) obavljala poslove upravljanja bankom na način da je imenovala osobu ovlaštenu za rukovođenje i zastupanje banke u postupku sanacije i to od dana objavljivanja Odluke o sanaciji i rekonstrukciji banaka pa do održavanja nove skupštine banke te je navedena činjenica o imenovanju osobe ovlaštenu za zastupanje D. d.d. bila upisana u sudski registar,

 

- da su ugovorne strane izmijenile Ugovor o kreditu, sa dva dodatka, kojima su produžile rok korištenja kredita, i to prvim dodatkom do 31. prosinca 1998., te drugim dodatkom do 30. rujna 1999.,

 

- da su stranke sklopile Ugovor o oročenom namjenskom depozitu uz valutnu klauzulu 15. kolovoza 1999. kojim su oročena sredstva u korist tužitelja za investicijski program na osnovu kojeg je i odobren kredit,

 

- da je D. d.d. Izjavom od 9. siječnja 2002. otkazala Ugovor o kreditu kojeg je sklopila s tužiteljem 9. prosinca 1997., zbog nepodmirivanja obveza tužitelja prema sklopljenom Ugovoru o kreditu,

 

- da je D. d.d. (nakon završetka postupka sanacije) s II-tuženikom agencijom sklopila „Ugovor o ustupu potraživanja uz naknadu“ od 28. ožujka 2002., kojim ugovorom je II-tuženiku agenciji ustupila svoju tražbinu koju ima prema tužitelju te su predmetnim ugovorom na agenciju prenijeta i sva sporedna prava i instrumenti osiguranja,

 

- da je nakon isteka roka korištenja kredita 4. listopada 1999. I-tuženik iznos novca koji je bio u depozitu uporabio kao otplatu kredita.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zahtjev tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i prednika I-tuženika i dalje na snazi, da je Izjava o otkazu Ugovora o kreditu tužitelju bez pravne valjanosti te s tim u vezi i zahtjev kojim se nalaže I-tuženiku da u cijelosti ispuni Ugovor o kreditu te isplati tužitelju, iznos pobliže naveden u izreci presude suda prvog stupnja, ocjenjuje neosnovanim s obrazloženjem da je prednik I-tuženika ispunio svoju obvezu prema sklopljenom Ugovoru o kreditu te isplatio tužitelju dio novčanih sredstava prema računima dostavljenim po investicijskom planu radi kojeg je i sklopljen Ugovor o kreditu. Dio novčanih sredstava koji nije iskorišten prema sklopljenom Ugovoru (upravo u visini koju tužitelj potražuje u ovom postupku od I-tuženika) je oročen na depozitnom računu tužitelja da se tužitelj ne bi doveo u situaciju da mu propadnu neiskorištena sredstva.

 

S tim u vezi sud nalazi neosnovanim i prigovor tužitelja da je Ugovor o oročenom namjenskom depozitu uz valutnu klauzulu sklopljen između D. d.d. i S. S. d.o.o. od 15. kolovoza 1999. prividan ugovor, iako je sklopljen na blagdan Velike Gospe, obzirom da iz sadržaja samog Ugovora proizlazi da je svrha ugovora osiguranje urednog podmirenja obveza tužitelja prema dobavljačima investicijskog programa, iz čega proizlazi zaključak da je riječ o ugovorenoj namjeni, a novčana sredstva iz ugovora o kreditu stavljena su tužitelju na raspolaganje jer je predmetnim Ugovorom o kreditu navedena mogućnost sukcesivnog povlačenja sredstava od strane tužitelja. Kako je u navedenoj situaciji prednik I-tuženika postupio u skladu sa svojom ugovornom obvezom, to su stranke Ugovorom o oročenju suglasno izmijenile samo način ispunjenja obveze. Dakle, kako je do raskida Ugovora o kreditu došlo uslijed nepodmirenja obveza tužitelja, to sud ocjenjuje da tužitelj neosnovano zahtijeva da je sklopljeni Ugovor o kreditu i dalje na snazi te da je otkaz Ugovora o kreditu nevaljan kao i da je I-tuženik dužan ispuniti svoju obvezu prema navedenom Ugovoru, isplatom tužitelju novčanog iznosa, u visini pobliže navedenoj u izreci presude.

 

S tim u vezi prvostupanjski sud odbio je i zahtjev tužitelja usmjeren prema tuženicima radi naknade štete ocjenjujući da tužitelj nije ukazao na postojanje pravne osnove iz koje bi proizlazila odgovornost II-tuženika za solidarnu naknadu štete tužitelju obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe čl. 252. i 273. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/10, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15 - dalje: ZTD) prema kojima samo društvo može potraživati naknadu štete od članova uprave koji povrijede svoje obveze, dok vjerovnici društva zahtjev za naknadu štete koju im počine članovi uprave mogu postaviti samo ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. Kako tužitelj ničime nije dokazao da eventualnu štetu koju potražuje u ovom postupku ne bi mogao naplatiti od društva I-tuženika, to da nisu ispunjene pretpostavke za isticanje bilo kakvog zahtjeva prema II-tuženiku.

 

Sud drugog stupnja potvrdio je prvostupanjsku presudu prihvativši shvaćanje prvostupanjskog suda da je do raskida ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka upravo iz razloga što tužitelj nije ispunjavao preuzete obveze zbog čega neosnovano traži da se u ovom postupku prihvati zahtjev da je pravno nevaljan otkaz ugovora o kreditu te da je I-tuženik dužan ispuniti obvezu isplatom preostalog iznosa prema predmetnom ugovoru te da su tuženici dužni solidarno tužitelju naknaditi prouzročenu štetu u vidu izmakle dobiti, kada je upravo zbog neispunjenja obveze od strane tužitelja, došlo do raskida Ugovora o kreditu.

 

Odredbom čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

 

Polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred nižestupanjskim sudovima da su tužitelj i prednik I-tuženika sklopili Ugovor o kreditu na temelju investicijskog programa tužitelja S. S., dakle, da je riječ o sklopljenom Ugovoru o kreditu radi točno određene namjene, a to je investicija u gospodarsku djelatnost tužitelja te da su sredstva prema sklopljenom Ugovoru stavljana na raspolaganje sukladno računima dostavljenim po investicijskom planu, a da tužitelj nije podmirivao svoje obveze prema sklopljenom ugovoru, zbog čega je prednik I-tuženika otkazao Ugovor o kreditu, a kasnije i prenio svoje potraživanje prema tužitelju na II-tuženika Ugovorom o ustupanju potraživanja uz naknadu, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, da je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka i dalje na snazi te da je Otkaz Ugovora o kreditu nevaljan, neosnovan, u situaciji kada tužitelj nije podmirivao svoje obveze prema sklopljenom Ugovoru o kreditu zbog čega je isti i otkazan.

 

Navodi tužitelja kojima u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je sklopljen Ugovor o oročenom namjenskom depozitu uz valutnu klauzulu prividan (čl. 66. st. 1. ZOO-a) te da kao takav nema učinka među ugovornim stranama zbog čega tužitelj nije mogao realizirati započetu investiciju radi koje je i sklopljen Ugovor o kreditu, jer tužitelju oročena sredstva nisu stvarno stavljena na raspolaganje, ukazuju se neosnovanima.

 

Naime, u situaciji kada su prema sklopljenom Ugovoru o kreditu radi realizacije investicijskog programa, preostala neiskorištena novčana sredstva, a Ugovorom je predviđena mogućnost sukcesivnog povlačenja sredstava od strane tužitelja, to su upravo sklapanjem Ugovora o oročenom namjenskom depozitu neiskorištena sredstava oročena radi nastavka realizacije investicije odnosno tim ugovorom je osigurano uredno podmirenje obveza tužitelja prema dobavljačima investicijskog programa. Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, nije riječ o prividnom ugovoru (odnosno ugovoru koji bi prikrivao neki drugi ugovor), već o ugovoru kojim su stranke izmijenile prvotni način ispunjenja obveze prema Ugovoru o kreditu. S tim u vezi pravilno je odbijen i zahtjev tužitelja radi naknade štete prema tuženicima obzirom da je I-tuženik otkazao ugovor o kreditu tužitelju jer nije uredno podmirivao obveze prema sklopljenom ugovoru, dok u odnosu na II-tuženika tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki potrebnih za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u smislu odredbe čl. 252. ZTD-a u vezi s čl. 273. ZTD-a.

 

Iz navedenih razloga, kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu zbog čega je odlučeno kao u izreci odluke.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.