- 1 -              Rev 1411/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1411/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici D. S. i I. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Š., protiv 1. tuženika B. B. pok. J. iz S., S. i 2. tuženice R. M. rođene B., žene I., iz R., S., koje zastupa punomoćnica D. T. K., odvjetnica u S., radi naknade štete, rješavajući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžnš-44/2014 od 11. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju broj P-79/11 od 1. ožujka 2013., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

Dužni su tuženici solidarno isplatiti tužitelju iznos od 71.334,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od momenta utuženja, pa sve do konačne isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana tuženicima naknadi parnični trošak u iznosu od 39.650,00 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja. Tuženicima nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači presudu suda drugog stupnja podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju revizijske navode i predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu. Potražuju trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Presuda je ispitana po članku 392.a stavak 1. ZPP samo u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima tužitelja ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Sud drugog stupnja je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje u reviziji.

 

Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego tužitelj i ako izvodi drugačije činjenične zaključke od tužitelja, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.

 

Tužitelj u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tužitelja izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade štetu u iznosu od 71.334,86 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, koju da je pretrpio, kada zbog prisustvovanja na raspravi kod Općinskog suda u Sinju u predmetu broj P-30/04 na dan 5. svibnja 2004. nije sklopio posao u Njemačkoj u vrijednosti utuženog iznosa.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj bio direktor građevinske tvrtke T. G. u Njemačkoj,

 

- da je njegova tvrtka bila u poslovnim pregovorima sa tvrtkom B. A. iz Njemačke, od koje je njegova tvrtka dobila ponudu za posao u vrijednosti od 71.334,86 EUR-a,

 

- da je 5. svibnja 2004. pred Općinskim sudom u Sinju bilo održano ročište u predmetu poslovni broj P-30/04, između ovopredmetnih stranaka,

 

- da je tužitelj, a u predmetu poslovni broj P-30/04 kao tuženik, bio prisutan na ročištu 5. svibnja 2004. na koje je doputovao iz Njemačke,

 

- da tužitelj na ročištu nije trebao biti saslušan kao parnična stranka,

 

- da je tužitelj, a u predmetu broj P-30/04 tuženik imao punomoćnika,

 

- da je toga dana odnosno 5. svibnja 2004. njegova tvrtka u Njemačkoj kao podizvođač trebala potpisati ugovor za sklapanje posla, do kojeg potpisivanja nije došlo, jer tužitelj nije bio prisutan 5. svibnja 2004. u Njemačkoj na sastanku, pa ga je tvrtka s kojom je trebao sklopiti ugovor obavijestila da je posao morala dati drugoj tvrtki.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sudovi su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete kao neosnovan i zaključili da tuženici nisu odgovorni tužitelju za štetu, jer ne postoji uzročno posljedična veza između štete i radnje tuženika, niti protupravnost u postupanju tuženika u smislu članka 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO). Okolnost što ovdje tuženici, a u predmetu broj P-30/04 tužitelji nisu uspjeli u parnici, ne znači da su postupali protupravno i da bi bili odgovorni za štetu koju je tužitelj pretrpio. Osim toga, zaključuju sudovi nije bilo ni nužno da tužitelj prisustvuje raspravi pred Općinskim sudom u Sinju u predmetu broj P-30/04, jer se na tom ročištu nije trebao izvesti dokaz njegovim saslušanjem, kako je to tužitelj tvrdio u tužbi.

 

Pravilno su sudovi postupili kada su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete.

 

Odredbom članka 154. ZOO je propisano da tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

Pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu u smislu odredbe članka 154. ZOO su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i nastale štete, te protupravnost štetnika.

 

Pravilan je zaključak suda da ne postoji uzročno posljedična veza između nesklapanja ugovora u Njemačkoj i eventualno pretrpljene štete zbog prisustvovanja tužitelja ročištu 5. svibnja 2004. Naime, činjenica da je tužitelj, a u predmetu broj P-30/04 tuženik, bio pozvan na ročište 5. svibnja 2004. nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju tužitelj tvrdi da je pretrpio (članak 154. ZOO). Na ročištu 5. svibnja 2004. tužitelj nije trebao biti saslušan kao parnična stranka, njegovo prisustvo na navedenom ročištu nije bilo nužno za vođenje navedenog postupka, a u konačnici tužitelj je u tom predmetu imao punomoćnika koji je bio ovlašten u njegovo ime i za njegov račun poduzimati radnje u postupku (članak 92. ZPP).

 

U odnosu na navode revidenta da je isti bio nepotrebno uvučen na pasivnoj strani u parnici P-30/04, te da je činjenica dugotrajnosti postupka dovela do nanošenja štete tužitelju (gubitak posla i zarade), treba reći da okolnost što ovdje tuženici, a u predmetu broj P-30/04 kao tužitelji nisu uspjeli u parnici, ne znači samo po sebi da su postupali protupravno i da su time odgovorni za štetu koju tužitelj tvrdi da je pretrpio, kao što to nije ni dugotrajnost vođenja postupka u predmetu broj P-30/04, jer vođenjem postupka rukovodi sud.

 

Pravilan je zaključak suda da dokumentacija koja se odnosi na tvrtku tužitelja i status tužitelja u njoj, nije od značaja za ovaj spor.

 

Stoga je sud drugog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je valjalo na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženicima nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskom stupnju postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Mirjana Magud, v.r.