- 1 -              Revd 3018/2020-2

Broj: Revd 3018/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo …, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-352/19-2 od 5. svibnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-129/17 od 18. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-352/19-2 od 5. svibnja 2020., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-129/17 od 18. ožujka 2019.

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), revizijski sud je ocijenio da pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanju u odnosu na koje nije potrebno preispitivati sudsku praksu (postoji ustaljena sudska praksa revizijskog suda).

Naime, o postavljenom pitanju (u istovrsnim postupcima) revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u nizu svojih odluka pa tako i u odluci poslovni broj Revr-133/15-2 od 3. siječnja 2017. i poslovni broj Rev 3214/19-2 od 22. listopada 2019., prema kojima:

„...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.“.

Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

Zagreb, 16. prosinca 2020.