- 1 -              Rev 2703/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2703/2019-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. K. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova (OIB: ... ) koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-148/16-4 od 12. ožujka 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-43/2015 od 7. prosinca 2015., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.

 

r i je š i o  j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-148/16-4 od 12. ožujka 2019. u točki I. izreke i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-43/2015 od 7. prosinca 2015. u dijelu pod točkom I. izreke u odnosu na glavnu stvar i zatezne kamate (izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni iznos glavnice) i u odnosu na točku II. izreke, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo unutarnjih poslova isplatiti tužitelju uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 271.231,09 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je pobliže navedeno u točki I. izreke. U točki II. naloženo je tuženici da u roku od osam dana naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 26.645,83 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja u točki I. odbijena je žalba tuženice i potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-43/15 od 7. prosinca 2015. u dijelu pod točkom I. izreke u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama(izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni iznose glavnice) i u cijelosti pod točkom II. izreke te je kao neosnovan odbijen je zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troška žalbe. U točki II. preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke u odluci o zateznoj kamati na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni iznos glavnice te je odbijen zahtjev  za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom iznosu glavnice od 271.231,09 kn kao neosnovan. U točki III. odbije je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

Protiv točke I. drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) podnijela je tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. preinačiti odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak za sastav revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj u cijelosti osporava revizijske navode tuženice i predlaže njenu reviziju odbaciti kao nedopuštenu odnosno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a. stavka 1. ZPP-a u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja-policijskog službenika Postaje pomorske policije za isplatom razlike plaće s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od travnja 2011. do prosinca 2013.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je slijedeće:

- tužitelj je zaposlenik tuženice na radnom mjestu policijskog službenika

- u utuženom razdoblju tuženica je tužitelju izdavala višednevne radne naloge zbog kojih je tužitelj po nekoliko dana za redom provodio u službi po 24 sata

- od tog vremena provedenog na radu u radne sate 8 sati predstavlja redovno radno vrijeme, a preostalih 16 sati prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom u cijelosti predstavlja prekovremeni rad, a rad od 22,00 sati do 6,00 sati rad noću

- da je ukupan broj prekovremenih sati valjalo umanjiti za iskorištene slobodne dane odnosno sate u omjeru od 1:1,5

- da se radi o aktivnom dežurstvu

- da se dodaci na plaću međusobno ne isključuju (time ni terenski dodatak niti naknada za prekovremeni rad)

- visina zahtjeva utvrđena je na temelju provedenog financijskog vještačenja

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Nižestupanjski sudovi su zaključili da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 93/08 i broj 89/12, dalje: KU).

 

Polazeći od tog zaključka nižestupanjski sudovi su računali ukupan broj sati provedenih na brodu iznad 40 sati tjedno, temeljem odredbe članka 44. stavka 11. KU koja odredba određuje da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno.

 

Prema odredbi članka 45. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, dalje: ZR-a) propisano je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanje opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad), ali najviše do osam sati tjedno.

 

Svrha navedene odredbe nije uskratiti radniku pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad u slučaju kada nisu ispunjene pretpostavke za postojanje prekovremenog rada iz članka 45. stavka 1. ZR-a, već je intencija zakonodavca zaštiti zdravlje i radnu sposobnost radnika, odnosno spriječiti da se njegovim prekomjernim korištenjem onemogućuje zapošljavanje nezaposlenih osoba, na način da se ograniči prekovremeno angažiranje radnika na poslovima samo za izvanredne slučajeve (viša sila, izvanredno povećanje opsega posla i drugi slučajevi prijeke potrebe) i da to traje privremeno.

 

U obrazloženju svojih odluka nižestupanjski sudovi se pozivanju na odredbu članka 44. stavka 11. KU koja odredba određuje da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, te na odredbu članka 56. stavka 7. KU kojom je propisano da službenik pored terenskog dodatka ima pravo i na dodatke iz članka 44. KU.

 

Nadalje, sudovi su naveli da se terenski dodatak i naknada za prekovremeni rad međusobno ne isključuju i da je Kolektivnim ugovorom propisano za što se isplaćuje terenski dodatak, pa se isti ne može koristiti kao nadoplata razlike sati između stvarnog rada i ukupnog vremena provedenog na plovilu te da terenski dodatak ne može biti naknada za rad, niti zamjena za plaću.

 

Nižestupanjski sudovi su svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati) temeljili na činjenici da on tijekom boravka na terenu nije slobodan napustiti radno mjesto tj. dužan je boraviti na brodu, kako u radne dane tako i vikendom i blagdanom. S takvim obrazloženjem odbili su prigovore tuženice da tužitelj za vrijeme plovidbe morem, u luci ili na sidru ne radi 24 sata, jer se prema mišljenju sudova, sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo, pa stoga tužitelj ima pravo na osnovu plaću, uključujući i pravo na povećanje plaće.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno i logično da bi efektivni rad (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do pet dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenog 2009). Naime, životno je i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda plaće za prekovremeni rad iz članka 44. Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao zadatke.

 

Nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučne činjenice- stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog o čemu ovisi ima li pravo na uvećanu plaću, pa je stoga valjalo temeljem odredbe članka 395. stavka 2. ZPP-a prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku presudu u točki I. te prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u odnosu na glavnu stvar i zatezne kamate (izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak na dosuđeni iznos glavnice) i u odnosu na točku II. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka ostavljena je za konačnu odluku (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 16. prosinca 2020.