- 1 -              Rev 1883/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1883/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. A., S., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. B. V., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. G. H., OIB: ... , 2. G. S. G., OIB: ... , koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u H. i 3. O. J., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik R. L., odvjetnik u J., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1521/18-2 od 26. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Px-1/14 od 21. lipnja 2018., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odlučeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

 

„I. Dužni su tuženici solidarno iz naslova naknade za imovinsku štetu isplatiti tužitelju iznos od 941.200,00 kn uvećan za zateznu kamatu i to od dana 31. listopada 2010. g. pa do dana 31. 07. 2015. g. sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (NN RH br. 35/2005) primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. 08. 2015. g. pa do konačne isplate uvećan za zateznu kamatu po kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Dužni su tuženici solidarno isplaćivati tužitelju iz naslova naknade razlike mirovinskih primanja počev od 1. studenog 2010. g. i trajno nadalje za svaki kalendarski mjesec po 800,00 kn mjesečno, i to dospjele obroke odjednom i sa dospijećem svakog pojedinog mjesečno obroka 10-og u mjesecu za protekli mjesec, i sve uvećano za zateznu kamatu koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, i svaki mjesečni obrok uvećan za zateznu kamatu za razdoblje od dana 31. listopada 2010. g. pa do dana 31. 07. 2015. g. sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (NN RH br. 35/2005) primjenom uvećane eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. 08. 2015. g. pa do konačne isplate uvećan za zateznu kamatu po kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Nalaže se tuženicima solidarno iz naslova naknade za tuđu pomoć i njegu isplatiti tužitelju iznos od 2.940,00 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu počevši od dana presuđenja 21. lipnja 2018.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više traženo s ovog osnova u iznosu od 1.260,00 kuna sa zateznom kamatom od 31. listopada 2010.g. pa do isplate, kao i u dijelu koji se odnosi na tijek zatezne kamate na dosuđeni iznos od 2.940,00 kuna za razdoblje od 31. listopada 2010.g. do 20. lipnja 2018.g. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženicima solidarno iz naslova naknade za nematerijalnu štetu isplatiti tužitelju iznos od 177.709,00 kuna uvećan za zateznu kamatu koja teče od 21. lipnja 2018. g. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za više traženo sa ovog osnova u iznosu od 76.161,00 kunu sa zateznom kamatom od 21. lipnja 2018.g. pa do isplate, tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.“

 

Presudom suda drugoga stupnja odlučeno je:

 

„Žalbe tužitelja te žalbe 1. i 2 tuženika kao i 3. tuženika djelomično se  usvajaju a djelomično odbijaju, te se presuda Općinskog suda u Splitu, broj Px-1/14 od 21. lipnja 2018.:

 

- potvrđuje u toč. I. i IV. izreke,

 

- preinačuje u toč. II. i III. izreke tako da se nalaže tuženicima solidarno s naslova naknade za tuđu pomoć i njegu isplatiti tužitelju iznos od 2.650,00 kn kao i iznos od 253.870,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sve prednje sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se tužitelj s ostatkom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete na ime tuđe pomoći i njege u visini od 1.550,00 kn, kao i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 2.650,00 kn u razdoblju od 31. listopada 2010. pa do 20. lipnja 2018. odbija.

 

Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika za naknadu troškova žalbe i zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, tužitelj je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP), „iz svih razloga iz čl. 385. ZPP-a“ i predložio je ovom revizijskom sudu da preinači nižestupanjske presude u onom njihovu dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan tako da taj zahtjev prihvati ili da ih u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženici na reviziju nisu odgovorili.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u dijelu u kojem je revident pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka tužiteljev je zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 941.200,00 kn te rente od po 800,00 kn na mjesec, sve sa zateznim kamatama, s naslova izgubljene zarade. Tužitelj zahtjev temelji na tvrdnjama:

 

- da je teške povrede trajne naravi zadobio 22. listopada 1988. u trajektnoj luci u S. G., kada ga je Ž. V., kao tadašnji djelatnik milicije u tadašnjoj O. H., čiji su slijednici tuženici, udario palicom u predjelu desne strane lica,

 

- da je Ž. V. zbog nanošenja povreda tužitelju pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj IK 302/90 proglašen krivim,

 

- da zbog narušenja zdravlja više nije mogao obavljati poslove koje je do tada obavljao, tako da je izgubio zaradu u vidu razlike između primanja koja je ostvarivao kod poslodavca „M.“, kod kojeg je radio do zadobivene povrede kao i primanja koje je mogao dalje ostvarivati s obzirom na to da je završio školu za upravitelja stroja na motornom brodu, i primanja koja je ostvario radeći na drugim poslovima, uglavnom kao domar u osnovnoj školi, kao i da mu je posljedično tome umanjena i mirovina koju prima.

 

Prvostupanjski sud je, između ostalih činjenica, utvrdio i:

 

- da je tužitelj i nakon zadobivene povrede zapravo nastavio raditi u „M.“ kao dotadašnjem poslodavcu još godinu dana, ne pokrenuvši postupak ocjene radne sposobnosti, nakon čega je s tim poslodavcem radni odnos raskinuo sporazumno,

 

- da je tužitelj potom neko vrijeme imao vlastiti obrt, a prema vlastitom iskazu da ga je prestao obavljati jer je „znao raditi, ali nije znao naplatiti“,

 

- da je potom tužitelj radio u Centru za elektroniku u S. te, konačno, od 1998. do umirovljenja 2010. godine u 65. godini života, kao domar u osnovnoj školi.

 

Drugostupanjski sud prihvaća navedena činjenična utvrđenja, kao i zaključak prvostupanjskoga suda da tužitelj nije dokazao da bi, da nije bilo štetnog događaja, ostvarivao zaradu ploveći na brodu, odnosno općenito da bi, da nije bilo štetnog događaja, njegova zarada bila veća od zarade koju je ostvarivao nakon štetnog događaja, pa ni da bi mu posljedično tome bila umanjena primanja s osnove mirovine.

 

Tužitelj u reviziji uvodno navodi da je izjavljuje „iz svih razloga iz čl. 385. ZPP-a“, potom posebno ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP u odnosu na obje nižestupanjske presude te se poziva i na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava. Revizijski razlog navedene bitne povrede odredaba parničnog nije jasno obrazložen već revizija, glede tog razloga, zapravo predstavlja kombinaciju činjeničnih i procesnopravnih navoda.

 

Obrazloženje revizijskih razloga se, kao i prethodno žalbenih, iscrpljuje zapravo u isticanju povrede pravila iz čl. 12. st. 3. ZPP o vezanosti parničnoga suda za pravomoćnu presudu kaznenoga suda. Konkretno, tužitelj kroz najveći dio revizijskog sadržaja ističe kako je na temelju pravomoćne presude u kaznenom postupku, kojom je Ž. V. zbog nanošenja povreda tužitelju proglašen krivim, trebao, bez izvođenja daljnjih dokaza utvrditi kako je tužitelj „trajno nesposoban za rad“, pri čemu bi proizlazio tužiteljev stav kako se radi o trajnoj potpunoj nesposobnosti za rad.

 

Pravilno su, međutim, nižesupanjki sudovi zaključili kako pravilo iz odredbe čl. 12. st. 3. ZPP, prema kojem je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, u konkretnom slučaju ne upućuje na to da je u ovom postupku trebalo, bez izvođenja dokaza, uzeti da je tužitelj zapravo trajno potpuno nesposoban za rad zbog zadobivenih povreda, što samo po sebi upućuje na zaključak o gubitku zarade. Naime, nije sporno da je presudom u kaznenom postupku optuženik Ž. V. proglašen krivim, pri čemu je u izreci te presude opisan štetni događaj odnosno način tužiteljeva ozljeđivanja i sama ozljeda, uz zaključak da mu je zbog toga radna sposobnost „trajno smanjena“. Tvrdnju o vezanosti za utvrđenje trajne potpune nesposobnosti za rad tužitelj tijekom cijelog postupka, pa i u reviziji, obrazlaže pozivanjem na to da je u izreci presude kaznenoga suda navedeno da je optuženik „drugog tjelesno ozlijedio tako teško da je uslijed toga prouzročena trajna nesposobnost za rad …“. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova kako ovaj dio izreke kaznene presude predstavlja samo pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je optuženik osuđen (onog iz čl. 99. st. 2. Kaznenog zakona), a ne činjenični opis toga djela.

 

U predmetnom su postupku nižestupanjski sudovi i pošli od činjenice da je tužiteljeva radna sposobnost umanjena, ali da to, s obzirom na preostalu radnu sposobnost, ne ukazuje samo po sebi na zaključak o gubitku zarade, već su zaključili da tužitelj nije dokazao da bi zaradu ostvarivao obavljajući poslove za koje tvrdi da bi ih obavljao da nije bilo štetnog događaja, a koje doista zbog smanjenja radne sposobnosti ne bi mogao obavljati, konkretno poslove u pomorskoj plovidbi, kao i da nije dokazao da s tako smanjenom sposobnošću nije mogao ostvarivati zaradu u visini koju je ostvarivao prije ozljeđivanja.

 

S obzirom na navedeno, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tužitelj vidi uzimajući u obzir tvrdnje o činjenicama koje u postupku nisu utvrđene.

 

S obzirom na navedeno, nije ostvaren niti jedan od revizijskih razloga na koje se tužitelj pozvao te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.