- 1 -              Revd 3028/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3028/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović – Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici V. P., odvjetnici u Z. protiv tuženika: 1. J. M., OIB: …, 2. F. M. M., OIB: …, oboje iz Z., zastupani po punomoćniku J. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., P., R., R. d.o.o. Z., 3. A. U. iz P., OIB: … i 4. B. H. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik I. E., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o prijedlogu 4. tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1098/2018-4 od 26. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1519/15-98 od 8. siječnja 2018., na sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o  j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije 4. tuženice se odbacuje.

 

Obrazloženje

 

Prijedlogom za dopuštenje revizije 4. tuženica (dalje: tuženica) je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1098/2018-4 od 26. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1519/15-98 od 8. siječnja 2018., a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev da su 1. - 4. tuženici, kao etažni vlasnici posebnih dijelova nekretnine pobliže označenih izrekom presude, dužni trpjeti provođenje Prijavnog lista radi provedbe geodetskog elaborata RN-1268/2008 od 4. siječnja 2008. potvrđenog 25. siječnja 2008., na način pobliže određen izrekom presude (točka I. izreke) te je utvrđeno da je tužiteljica vlasnica novonastale zk.čest.br. 8595/134, k.o. Grad Z., u naravi vinograd i put, površine 604 m2, te je naloženo 1. – 4. tuženicima trpjeti provedbu geodetskog elaborata kojim je formirana navedena čestica i upis prava vlasništva na istoj za korist tužiteljice u zemljišnoj knjizi nadležnog suda (točka II. izreke) uz naknadu troškova postupka tužiteljici (točka III. izreke).

 

Tužiteljica na prijedlog nije odgovorila.

 

Prijedlog nije dopušten.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. i 5. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da pitanja u prijedlogu nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

 

Tuženica je u prijedlogu navela slijedeća pitanja:

 

„1. Obuhvaća li konvalidacija temeljem čl. 18. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 92/96, 92/99,39/99, 42/99, 42/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19) i one pravne poslove koji se odnose na samostalna i zasebna raspolaganja pravima korištenja građevinskog zemljišta neovisno o pravu vlasništva zgrade i koji su zbog toga bili protivni prisilnim propisima Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade (Službeni list FNRJ, br. 16/59,48/59 i 12/62), kao i Zakona o nacionalizaciji najamnjih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ, br. 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63) prema kojima predmet samostalnog raspolaganja ne može biti pravo korištenja zemljišta na kojima se nalazi zgrada jer to pravo pripada jedino vlasniku zgrade s kojim je ono neodjeljivo povezano.

 

2. Predstavlja li okolnost da se samostalnim raspolaganjem pravom korištenja zemljišta/građevinskom parcelom na kojem se nalazi zgrada neovisno od vlasništva zgrade/posebnih dijelova zgrade, odnosno postupanje protivno odredbama Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrade (Službeni list FNRJ, br. 16/59, 48/59 i 12/62), kao i Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ, br. 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63) koji određuju nedjeljivost povezanosti vlasništva zgrade/posebnih dijelova zgrade s pravom korištenja parcele na kojoj se nalazi zgrada, «drugi nedostatak» koji bi takav pravni posao činio ništetnim te onemogućio konvalidaciju u smislu odredbe čl. 18. Zakona o naknadi?“

 

Kao razlog važnosti označenih pitanja ističe da ne postoji praksa revizijskog suda o postavljenom pitanju, ali ukazuje na niz odluka revizijskog suda u kojima se spominje odredba čl. 18. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, ali koja praksa, po mišljenju predlagateljice, ne daje uporište drugostupanjskom sudu za donošenje pobijane odluke (Rev-2575/15, Revx-793/15, Revx-2547/14, Rev-1483/11, Rev – 1476/11, Revx-391/11, Revx-402/09, Rev-810/08, Rev-899/2006, Rev-1706/95, Rev-426/99, Rev-2353/93 i Rev-3430/93), te ujedno ukazuje i na odluku Upravnog suda Republike Hrvatske Us-11242/00.

 

„2. Kad stranke u parničnom postupku upiru na ništavost/ništetnost ugovor i ako se radi o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku, postoji li dužnost sudova da sami, u smislu odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 19/18) utvrđuju činjenice koje su pravno relevantne za ocjenu valjanosti ugovora čija je valjanost osporena?,

 

Kad stranke u parničnom postupku upiru na ništavost/ništetnost ugovor i ako se radi o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. Zakona o parničnom postupku, podrazumijeva li to obvezu sudova da i mimo odredbe čl. 7. Zakona o parničnom postupku utvrđuje činjenice koje stranke nisu iznijele, a pravno su relevantne za pitanje ništetnosti tih ugovora?“

 

Tužena ističe da nije uspjela pronaći praksu revizijskog suda o tom pitanju, ali drži da je važno da Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazi svoj stav o tom pitanju posebno stoga što je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci evidentno nezakonito i protivno propisu iz čl. 327. Zakona o obveznim odnosima.

 

3. Ima li osoba koja nije podnijela žalbu odnosno rekurs u smislu §136 pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. (Službeni list SFRJ br. 86/46 i Službene novine Kraljevine Jugoslavije broj 146/30) iako je na to imala pravo, pravo naknadno osporavati daljnje zk upise i tražiti upis prava ili utvrđenje prava vlasništva i ako da, pod kojim uvjetima?,

 

Ima li osoba koja nije podnijela tužbu za brisanje u smislu § 68 pravnih pravila Zakona o zemljišnim knjigama iz 1930. (Službeni list SFRJ br. 86/46 i Službene novine Kraljevine Jugoslavije broj 146/30), iako je na to imala pravo, pravo naknadno osporavati daljnje z.k. upise i tražiti upis prava ili utvrđenje prava vlasništva, ako da, pod kojim uvjetima? U kojem trenutku nastupa zastara temeljem § 71 koje određuje trogodišnji prekluzivni rok?“

 

Kao razlog važnosti navedenog pitanja predlagateljica ukazuje na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-19/84 od 6. lipnja 1984. te Rev-944/07 od 5. ožujka 2008., kao i na odluke drugostupanjskih sudova o tom pitanju i to odluku Okružnog suda u Gospiću broj Gž-39/83 i Županijskog suda u Splitu broj Gž-3053/07).

 

Za pitanja postavljena pod 1. i 3. valja reći da to nisu važna pravna pitanja u smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP iz razloga što su odgovori na ista usko vezana uz utvrđene specifične okolnosti ovog konkretnog slučaja (odnosno okolnosti utvrđene u nekom drugom konkretnom slučaju) i njima se preispituje pravilnost primjene materijalnog prava upravo u tom konkretnom slučaju pa na njih nije moguće dati jednoznačan odgovor odnosno kao odgovor zauzeti načelno pravno shvaćanje koje bi bilo primjenjivo u većem broju, činjenično i pravno podudarnih slučajeva. Stoga, tako postavljena pitanja nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni odnosno za razvoj prava kroz sudsku praksu, već samo za odluku u konkretnom sporu, pa to samo po sebi nije dostatan razlog za intervenciju revizijskog suda.

 

U odnosu na pitanje postavljeno pod 2. valja odgovoriti da nije riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda. Naime, revizijski je sud u nizu svojim odluka (primjerice Rev- 1137/04 od 20. prosinca 2005., Rev-170/11 od 11. ožujka 2014. i Rev-191/12 od 12. srpnja 2016.) iznio pravno shvaćanje da je sud doista dužan po službenoj dužnosti paziti na ništavost (ništetnost) pravnog posla na kojemu se temelje zahtjevi stranaka ali u okviru činjeničnih tvrdnji stranaka te u okviru općepoznatih činjenica, posljedično čemu sud nije dužan sam istraživati činjenice koje bi eventualno mogle ukazivale na ništavost pravnog posla, uz iznimku iz čl. 7. st. 2. ZPP (što u ovom predmetu niti predlagateljica i ne tvrdi da je slučaj).

 

Stoga je na, temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 5. ZPP, valjalo kao nedopušten odbaciti prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.