- 1 -              Revr 678/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 678/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnica S. L., diplomirana pravnica, predstavnica H. iz Z., protiv tuženika H. – H. d.d., Z., OIB: …, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2394/15-2 10. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-202/15-23 od 16. listopada 2015., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen za utvrđenje da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice Snježane Barić od 14. ožujka 2014. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao, kao i zahtjev za vraćanje na rad na poslove radnog mjesta "referent" ili drugog odgovarajućeg radnog mjesta prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog „svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a“, s prijedlogom da se revizija prihvati, nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se drugostupanjska presuda preinači.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Također na temelju odredbe iz čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Stoga, iako se revidentica poziva na „sve revizijske razloge iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a“ iz čega bi proizlazilo da pobijanu odluku osporava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred nižestupanjskim sudovima, takve razloge tužiteljica određeno ne navodi niti obrazlaže u čemu bi se sastojala konkretna povreda, slijedom čega ih ovaj sud nije uzeo u razmatranje (čl. 386. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 14. ožujka 2014., da radni odnos tužiteljice nije prestao kao i da se tužiteljica vrati na rad kod tuženika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu referent, Divizija pošta na području Osječko-baranjske županije,

 

- da su se njezini poslovi ticali pružanja administrativne podrške voditeljima područja koji su bili nadređeni poštarima te su često bili na terenu pa je tako tužiteljica vodila evidenciju radnog vremena za poštare, evidentirala njihov učinak, javljala se na telefon, rješavala telefonske reklamacije te prosljeđivala dokumentaciju koja se ticala poštara i voditelja područja,

 

- da je na području Osječko-baranjske županije s vremenom došlo do smanjenja broja poštanskih ureda što je dovelo do toga da su voditelji područja manje vremena provodili na terenu, a više u uredu pa su počeli obavljati i dio administrativnih poslova koje do tada nisu imali vremena obavljati,

 

- da je tuženik uveo informatičku aplikaciju putem koje su se pratili poslovi unutar Sektora dostave i poslovi poštara te se izrađivali putni listovi i slično, što je dovelo do smanjenja potrebe za pružanjem administrativne podrške voditeljima područja,

 

- da je tužiteljici odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao ugovor o radu,

 

- da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu podnijela Zahtjev za zaštitu prava,

 

- da je tuženik utvrdio prestanak potrebe za radom tužiteljice na temelju Programa zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013. u koji je uvrstio tužiteljicu.

 

- da je tuženik Program zbrinjavanja viška radnika dostavio Radničkom vijeću i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje,

 

- da se radničko vijeće protivilo Programu zbrinjavanja viška radnika smatrajući da mu tuženik nije dostavio sve potrebne podatke u pogledu bodovanja radnika (primjene kriterija),

 

- međutim da su u Programu zbrinjavanja viška radnika jasno navedeni kriteriji putem kojih su radnici bodovani (starost, ukupno trajanje radnog odnosa, obveze uzdržavanja, invalidnost, učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljanog rada te status branitelja Domovinskog rata) te broj bodova koji se po svakom od navedenih kriterija može ostvariti, a sastavni dio tog programa je i lista radnika koji su utvrđeni kao višak, s tim da su na toj listi za svakog radnika ponaosob naznačeni parametri o kojima ovisi bodovanje,

 

- da su Programu zbrinjavanja viška radnika detaljno elaborirani gospodarski uvjeti u kojima tuženik posluje, dok su dodatno u odnosu na svako pojedino radno mjesto pojašnjeni i organizacijski te tehnološki razlozi koji su doveli do nastanka viška radnika,

 

- da je u organizacijskoj jedinici za koju je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu (Divizija pošta, Osječko-baranjska županija) došlo do novih angažmana jedino na poslovima djeljača pošiljaka, poštonoša i vozača, a tužiteljica je imala sklopljen ugovor o radu za radno mjesto referenta,

 

- da su radnice L. D., M. S.-S., M. B., M. J., G. B., D. T., K. Đ. i V. P. bile uvrštene u P. zbrinjavanja viška radnika te da im tuženik u konačnici nije otkazao ugovore o radu,

 

- da je tuženik L. D., M. S.-S., M. B. i M. J. ostavio u radnom odnosu zbog njihovog socijalnog statusa, dok je G. B., D. T., K. Đ. i V. P. tuženik zadržao u radnom odnosu na (novo) oslobođenim radnim mjestima Operatera II, za koja radna mjesta su imale sklopljene ugovore o radu i prethodno su bile uvrštene u Program zbrinjavanja viška radnika, sukladno ostvarenim bodovima,

 

- da je tuženik proveo postupak savjetovanja sa radničkim vijećem i prilikom donošenja konkretne odluke o otkazu tužiteljici,

 

- da je radničko vijeće u svojem očitovanju navelo da se protivi otkazivanju te da ostaje kod svih ranijih očitovanja,

 

- da nije postojalo konkretno slobodno radno mjesto za koje je tužiteljica zadovoljavala uvjete,

 

- da nije postojalo drugo radno mjesto referenta u Diviziji pošta na području Osječko-baranjske županije odnosno da nisu postojali usporedni radnici.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi su u bitnom zaključili da se u konkretnom slučaju, zbog kombinacije smanjenja broja poštanskih ureda i uvođenja informatičkih aplikacija u dio radnog procesa, što je dovelo do smanjenja potrebe za pružanjem administrativne podrške voditeljima područja (koje poslove je obavljala tužiteljica), ostvario opravdani poslovno uvjetovani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici te da je tuženik pobijanu odluku o otkazu donio nakon pravilno provedenog postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika i izrade programa zbrinjavanja viška radnika, kao i pravilno provedenog savjetovanja sa radničkim vijećem, bez mogućnosti da tužiteljici ponudi nastavak radnog odnosa na nekom drugom mjestu i bez obveze da ju uspoređuje sa drugim radnicima. Slijedom toga, odbili su kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Tužiteljica revizijskim navodima sadržajno dovodi u pitanje činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova u odnosu na opravdanost razloga za poslovno uvjetovani otkaz. Iz toga slijedi da se radi o prigovorima činjenične naravi kojima su izneseni stavovi o ocjeni provedenih dokaza, koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, budući da prema shvaćanju tužiteljice sudovi nisu uzeli u obzir rezultate provedenih dokaza i u svezi s njima pogrešno interpretirali materijalne dokaze. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (arg. iz odredaba čl. 385. ZPP-a), predmetne navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nadalje, tužiteljica u okviru razloga pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje da je odluka o otkazu nedopuštena jer je prema njezinom shvaćanju tuženik postupio protivno odredbama čl. 149. i čl. 107. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), budući da radničkom vijeću nije dostavio podatke o svim radnicima koji obavljaju poslove referenta, niti je proveo uspoređivanje tužiteljice sa referentima. Ujedno ukazuje na odluku ovoga suda broj Revr 1449/16-2 od 3. svibnja 2017. u kojoj je navedeno da je, unatoč tome što je u odluci o otkazu ugovora o radu prethodio izrađen Program zbrinjavanja viška radnika, poslodavac propustio provesti uspoređivanje sa mjerodavnim skupinama radnika – referenata unutar Divizije podrške, a koji su na području Grada Zagreba odnosno Zagrebačke županije obavljali poslove slične onima tužiteljice u tom postupku te primijeniti kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR-a što ima za posljedicu nezakonitost, a time i nedopuštenost otkaza ugovora o radu.

 

Prema odredbi čl. 131. st. 1. ZR-a u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac (čl. 131. st. 3. ZR-a).

 

Odredbom čl. 107. st. 1. t. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, odnosno ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

 

Nadalje, prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio, a koje utvrđenje je prihvatio i drugostupanjski sud (čl. 375. st. 5. ZPP-a) da je u konkretnom slučaju prestala potreba za obavljanjem posla tužiteljice čime je ostvaren opravdani poslovno uvjetovani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici u smislu čl. 107. st. 1. ZR-a. Prema daljnjem utvrđenju tog suda tužiteljica (na kojoj je prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a teret dokaza jer nije riječ o iznimci iz čl. 131. st. 3. ZR-a) nije dokazala postojanje usporednih radnika u Diviziji pošta na području Osječko-baranjske županije. Suprotno shvaćanju revidentice, u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo potrebno vršiti usporedbu prema kriterijima iz čl. 107. st. 3. ZR-a. Odluka nižestupanjskih sudova nije suprotna shvaćanju izraženom u odluci ovog suda na koju se poziva revidentica, budući da je u toj odluci izraženo shvaćanje da je, s obzirom na postojanje usporednih radnika unutar iste Divizije, a na području iste županije, bilo potrebno izvršiti uspoređivanje mjerodavnih skupina radnika, dok je ovdje utvrđeno (koje utvrđenje se u revizijskom stupnju ne može pobijati – arg. iz odredaba čl. 385. ZPP-a), da u Diviziji pošta na području Osječko-baranjske županije u kojoj je tužiteljica radila nisu postojali usporedni radnici.

 

Ne postoji stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, to je reviziju trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.