- 1 -              Revr 407/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 407/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. S. (OIB: ... ) iz Z., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., u Z., protiv tuženika L. C. d.o.o. (OIB: ... ) Z., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-419/2017-2 od 16. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1958/16-35 od 29. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 16. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom –nedopuštenom odluke tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme tužiteljici dana 19. svibnja 2016. kao i da je ništetan-nedopušten odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava tužiteljice od dana 28. lipnja 2016., te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, zatim za vraćanje tužiteljice na rad na radnom mjesto „ ... “ sukladno sklopljenom ugovoru o radu na određeno vrijeme od 1. siječnja 2016., te za naknadu bruto plaće za period od 24. lipnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosu od 132. 086,47 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te za naknadu parničnih troškova. U točki II. naloženo je tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu do 25.312,50 kn u roku od 8 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1958/16-35 od 29. kolovoza 2017. U točki II. odbijeni su kao neosnovani zahtjev tužiteljice za naknadu troškova za sastav žalbe i zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude odnosno podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužiteljica potražuje trošak za sastav revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode tužiteljice i predlaže njenu reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi članka 392. a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i nedopuštenosti odgovora tuženika na zahtjev za zaštitu prava tužitelju, vraćanje tužiteljice na rad i naknada plaće za razdoblje od 24. lipnja 2016. do 31. prosinca 2016.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, odnosno tužiteljici nije onemogućeno pravo na raspravljanje, time što je odbijen njen dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnosti poslovanja tuženika. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, u skladu s odredbom članka 220. stavka 2. ZPP-a. Stoga ne provođenje ovog dokaznog prijedloga nije dovelo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koju se tužiteljica poziva.

 

Neosnovani su revizijski navodi tužiteljice da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer izreka presude nije proturječna razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni, nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danima i postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 221. a ZPP-a u vezi primjene pravila o teretu dokazivanja. U tom dijelu revizijskih navoda revidentica se poziva na to koje dokazne prijedloge je sud trebao provesti, a koje je proveo i kako ih je ocijenio. Nije počinjena bitna povreda time što je drugostupanjski sud utvrđene činjenice i provedene dokaze tumačio na način koji nije u skladu sa stajalištem tužiteljice, niti je time došlo do povrede pravila o teretu dokazivanja, na koje tužiteljica upire.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je slijedeće:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu regionalni menadžer temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. siječnja 2016. sklopljenog za period do 31. prosinca 2016.

- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme od 19. svibnja 2016. na koju Odluku je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava, te je povodom tog zahtjeva tuženik dao odgovor 28. lipnja 2016.

- tužiteljici je otkaz ugovor o radu  dan odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu

Kraj svih ranije navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi nalaze da su bili ispunjeni uvjeti za poslovno uvjetovani otkaz, jer je autonomno pravo tuženika organizirati poslovanje na način koji smatra da je za njega najbolje, pri čemu može ukidati svoje organizacijske jedinice, odjele, sektore i dr. ako smatra da će time postići bolje poslovne, a time i financijske rezultate, s time da u ostvarenju tog cilja može ocijeniti da je prestala potreba za radom određenih radnika na određenim radnim mjestima, pa i ukidati radna mjesta. Tuženik kao poslodavac poslovao je sa gubitkom, te je iz poslovnih razloga ocijenio da mu je suvišno zadržati tužiteljicu pore druga dva regionalna menadžera, a da je tuženik dao prednost drugim radnicima na radnom mjestu regionalni menadžer, cijeneći transparentne kriterije.

 

Tužiteljica u okviru revizijske razloga pogrešne primjene materijalnog prava poziva se na odredbe članaka 9. stavka 3. (primjena najpovoljnijeg prava za radnika) Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR-a) u vezi s primjenom članka 81. Pravilnika o radu kod tuženika te članaka 150. i 115. stavka 2. ZR-a i članka 82. Pravilnika o radu kod tuženika.

 

Člankom 9. stavkom 3. ZR-a propisano je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

 

Člankom 81. Pravilnika o radu određeno je da je poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima ili ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima.

 

Drugostupanjski sud je utvrdio da Zakonom o radu (NN 93/14) više nije propisana obveza poslodavca da mora razmotriti i obrazložiti mogućnost zapošljavanja radnika kojem daje poslovno uvjetovani otkaz, dok prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je tužiteljica predlagala poslodavcu na koje bi radno mjesto tražila evetualnu preraspodjelu što bi upućivalo na zaključak da takvo radno mjesto za tužiteljicu postoji.

 

Neosnovani su revizijski navodi tužiteljice da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu članka 150. ZR-a kojim je propisana obveza savjetovanja sa radničkim vijećem/sindikalnim povjerenikom, jer je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova prijedlog odluke o otkazu ugovora o radu dostavljen sindikalnom povjereniku na očitovanje, koji se o prijedlogu nije očitovao u roku od 8 dana pa je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se tada presumira da na temelju odredbe članka 150. stavka 6. ZR-a nisu imali primjedbi i prijedloga.

 

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili odredbe članka 115. stavkom 2. ZR-a kojom je propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Člankom 82. Pravilnika o radu propisano je da pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Neosnovani su revizijski navodi o tome da poslodavac nije pravilno primijenio socijalne kriterije kod procjene kojem će radniku dati poslovno uvjetovani otkaz ugovor o radu. Revidentica tvrdi da kod tuženika ne postoji opis poslova pojedinog radnog mjesta, pa smatra kako tuženik nije pravilno izvršio usporedbu u odnosu na druga dva zaposlena regionalna menadžera. Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova o tome da je tužiteljica jedina izvršiteljica radnog mjesta regionalnog menadžera, pa da takva situacija ne bi predstavljala prisilan propis za tuženika, već dodatan vid zaštite radnika time što je napravljena usporedba sa preostala dva regionalna menadžera.

 

Suprotno revizijskim navodima ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda  da se gospodarski i organizacijski razlozi kod redovitog otkaza ugovora mogu međusobno ispreplitati, pa je na tuženiku kao poslodavcu koje će odluke donijeti, pa i one o smanjivanju broja radnih mjesta ili njihovom ukidanju. Iz tih razloga prihvaća stajališta drugostupanjskog suda, kako o opravdanosti razloga za otkaza, tako i postupku na koji je provedeno otkazivanje ugovora o radu tužiteljici. Revidentica u reviziji izlaže svoja stajališta o poslovnim odlukama tuženika, koja bazira na vlastitoj ocjeni stanja poslovanja tuženika, u odnosu na poziciju radnog mjesta na kojem je obavljala rad, a koja stajališta su protivna utvrđenjima nižestupanjskih sudova.

 

Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 16. prosinca 2020.