1              Poslovni broj: Gž-2060/2019-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2060/2019-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu Mihi Mratoviću, temeljem nacrta odluke sudske savjetnice Ivane Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Ž. B., protiv tuženika L. d. S., T., OIB: …, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Osijeku, broj P- 67/2017-47 od 15. srpnja 2019., 16. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, broj P- 67/2017-47 od 15. srpnja 2019. u pobijanom dijelu, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom suđeno:

 

"Nalaže se tuženiku L. d. S., sa sjedištem u T., OIB: …, da tužitelju C. o. d.d., Z., OIB: … isplati iznos od 29.354,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2014. do isplate, kao i da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.820,50 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.338,62 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29.prosinca 2014. do isplate, te za trošak preko dosuđenog iznosa - se odbija."

Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući je u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinaku presude u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno ukinuti ju i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Predmet ovog spora je tužiteljev regresni zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 36.693,13 kn koji je tužitelj, kao osiguratelj oštećenog vozila, isplatio A. d.o.o. D. B., kao vlasniku oštećenog vozila. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je predmetna šteta nastala od divljači, a tuženik je lovoovlaštenik na području nastanka štete.

Iz stanja spisa proizlazi:

- da se 28. studenog 2014. oko 22 sata, u noćnim uvjetima i magli, dogodila prometna nezgoda na Državnoj cesti DC2, naletom krda divljih svinja (15-20 divljih svinja) na vozilo u kretanju, te da na toj dionici DC2 postoji prometni znak "Divljač na cesti", uz dodatnu oznaku "4000 metara",

- da se vozilo kretalo u smjeru sjever-jug, a prometnica DC2 je s obje strane okružena lovištima i da lovištem sa zapadne strane gospodari tuženik,

- da je M. M., zakonski zastupnik tuženika, zajedno s nekoliko svojih lovaca, preuzeo uginulu divljač i zbrinuo je (najprije pet divljih svinja, pa su se vratili po šestu),

- da je vozač I. Č. upravljao oštećenim vozilom Renault Kangoo registracijskih oznaka DA ... u vlasništvu A. A. d.o.o. koje je u vrijeme nezgode imalo sklopljenu policu punog kasko osiguranja kod tužitelja,

- da je brzina kretanja vozila bila unutar ograničenja i iznosila 70 km/h,

- da nije bilo tehničke mogućnosti da vozač izbjegne prometnu nezgodu, ali bi opseg štete nesumnjivo bio manji da je brzina kretanja vozila bila manja, pa da je doprinos vozača visini štete utvrđen na 20%, te

- da je tužitelj isplatio iznos od 36.693,13 kn na ime naknade štete vlasniku vozila.

Protivno tuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjsku je presudu moguće ispitati, odnosno nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pobijana je presuda jasna i razumljiva, njena zakonitost se može ispitati, a sadrži i valjane razloge o odlučnim činjenicama te izreka presude ne proturječi samoj sebi ni razlozima presude.

Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištem uređena je odredbama Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/05, dalje u tekstu: ZL, koji se u ovom slučaju ima primijeniti s obzirom na vrijeme nastanka predmetne štete) i općim propisima obveznog prava odredbama čl. 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

Sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 8. ZL-a, lovoovlaštenik ili ovlaštenik prava lova je pravna ili fizička osoba (obrtnik) koja je stekla pravo lova na temelju tog zakona.

Odredbom čl. 83. st. 1. ZL-a propisano je da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu toga zakona bio obvezatan poduzeti.

Prema odredbi čl. 1063. ZOO-a, šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi (odredba čl. 1064. ZOO-a).

Iako ZOO taksativno ne propisuje što je opasna stvar, sigurno se pod tim pojmom podrazumijeva krdo divljači koje iznenada istrčava na cestu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1435/08-2 od 14. listopada 2010.). U slučaju štete nastale od opasne stvari, uzročnost se predmnijeva, pa oštećenik mora dokazati samo da je opasna stvar sudjelovala u štetnom događaju- a to u konkretnom slučaju nije sporno.

Tuženik i u ovoj fazi postupka prigovara promašenoj pasivnoj legitimaciji. Navodi da je do štete došlo na javnoj cesti, koja nije dio lovišta, pa da je slijedom toga za predmetni regresni zahtjev pasivno legitimirana osoba ovlaštena za upravljanje tom cestom.

Tuženiku je odgovoriti da- iako je do štete došlo na prometnici, koja nije i ne može biti dio lovišta, njegova odgovornost proizlazi iz činjenice da gospodari divljači te je dužan poduzeti sve mjere kojima bi spriječio eventualnu štetu koju divljač može prouzročiti drugima, pa tako i spriječiti istrčavanje divljači na cestu. Kako je to u konkretnom slučaju propustio učiniti, tuženik odgovara za predmetnu štetu, pa je i pasivno legitimiran u ovom postupku.

Tuženi, nadalje, ističe da u njegovom lovištu divlja svinja nije dominantna vrsta, nego da divljom svinjom gospodari L. d. J., S., čije je lovno područje položeno s istočne strane DC2. Pritom se poziva na Lovnogospodarsku osnovu za razdoblje od 1. travnja 2010. do 31. ožujka 2020., u kojoj su navedene granice lovišta te glavne i sporedne vrste divljači za njegovo lovište.

Lovnogospodarska osnova na koju se tuženik poziva u spis je predana 4. travnja 2018., a prethodni je postupak u ovoj pravnoj stvari zaključen 13. travnja 2017.

Sukladno odredbi čl. 284. st. 3. ZPP-a, sud će pozvati tuženika da već u odgovoru na tužbu iznese sve bitne činjenice i predloži sve dokaze kojima pobija navode i dokaze protivnika te će upozoriti stranke da nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, osim ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

Kako je sud postupio u skladu s citiranom odredbom, a tuženik nije Lovnogospodarsku osnovu kao dokaz predložio do zaključenja prethodnog postupka (a niti ne tvrdi da to nije mogao učiniti), taj dokaz ne može cijeniti niti ovaj drugostupanjski sud.

Budući da u Zapisniku o očevidu Ministarstva unutarnjih poslova koji je priložen tužbi i sačinjen na dan štetnog događaja (i koji predstavlja javnu ispravu u smislu odredbi čl. 230 ZPP-a), stoji da se divljač "kretala po području u nadležnosti otvorenog lovišta L. d. S. iz T., a iz iskaza svjedoka A. B. i iskaza zakonskog zastupnika tuženika M. M., proizlazi da je upravo M. M. sa svojim lovcima u noćnim satima izišao na lice mjesta u dva navrata, skupio uginule divlje svinje i zbrinuo ih, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik odgovoran za predmetnu štetu.

Iz prometnog vještačenja dipl. ing. D. K. proizlazi da je ograničenje brzine na DC2 na mjestu štetnog događaja 90 km/h, a oštećeno se vozilo kretalo brzinom od 70 km/h. Iako se vozilo kretalo ispod dopuštene brzine i nije bilo mogućnosti da vozač I. Č. izbjegne nalet divljači na vozilo, ipak bi opseg predmetne štete bio manji da je se oštećeno vozilo kretalo sporije. Procjenom vještaka je utvrđeno da je vozač I. Č. doprinio visini štete za 20%, pa je pravilno prvostupanjski sud tuženiku naložio isplatu baš dosuđenog iznosa.

Konačno, pravilno je prvostupanjski sud odmjerio uspjeh tužitelja u parnici pa je pravilno dosudio i troškove postupka. Stoga je trebalo, pozivom na odredbu čl. 166. st. 1. ZPP-a, potvrditi odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 16. prosinca 2020.