- 1 -              Rev 2113/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2113/2016-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. H., OIB: ..., drugotužitelja J. H., OIB: ... i trećetužiteljice D. H., OIB: ..., svi iz V. G., zastupani po punomoćniku K. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika J. o. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik K. F. Š., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. & p. u Z., i umješača na strani tuženika J. Č. iz V. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-459/15-2 od 11. studenoga 2015., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-62/2007 od 30. prosinca 2014., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-459/15-2 od 11. studenoga 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-62/2007 od 30. prosinca 2014. u dijelu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama, u odnosu na prvotužitelja.

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv odluke o trošku parničnog postupka sadržane u presudi Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-459/15-2 od 11. studenoga 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-62/2007 od 30. prosinca 2014., u dijelu pod st. XIII. izreke, u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 337.368,07 kn, u odnosu na prvotužitelja.

 

Odbacuje se, u preostalom dijelu, kao nedopuštena revizija koja se odnosi na drugotužitelja i trećetužiteljicu.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u st. I.-V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti prvotužitelju iznos od 545.440,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2006. do isplate, te iznose od: 8.917,81 kn, 23.591,67 kn, 12.388,72 kn i 40.780,94 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 13. listopada 2008. do isplate. Nadalje, u st. VI. izreke naloženo je tuženiku plaćati prvotužitelju mjesečnu rentu počevši od 19. siječnja 2007. do 25. lipnja 2007. u iznosu od 1.800,00 kn mjesečno, od 26. lipnja 2007. do 31. listopada 2008. u iznosu od 1.400,00 kn mjesečno, a od 1. studenoga 2008. pa nadalje u iznosu od 1.300,00 kn mjesečno, do svakog 25-tog u mjesecu, dospjele obroke odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate. Međutim, u st. VII. izreke odbijen je dio tuženog zahtjeva prvotužitelja u dijelu preko dosuđenog (u st. VI.), a do zatraženog iznosa rente od 3.600,00 počevši od 19. siječnja 2007. do 25. lipnja 2007. u iznosu od 1.800,00 kn mjesečno, od 26. lipnja 2007. do 31. listopada 2008. od zatraženog iznosa od 3.200,00 kn u iznosu od 1.800,00 kn mjesečno, a od 1. studenoga 2008. od zatraženog pa nadalje u iznosu od 1.800,00 kn mjesečno, do svakog 25-tog u mjesecu, dospjele obroke odjednom, sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele, a neisplaćene mjesečne obroke, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate. U st. VIII. izreke naloženo je tuženiku isplatiti prvotužitelju iznos od 46.520,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2006. do isplate. Nadalje, u st. IX.-XII. izreke naloženo je tuženiku isplatiti drugotužitelju i trećetužiteljici iznos od 66.000,00 kn svakome, sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2006. do isplate, te iznos od 49.056,39 kn svakome, sa zakonskom zateznom kamatom od 6. veljače 2009. do isplate. Također je, u st. XIII. izreke, tuženiku naloženo naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 651.321,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 30. prosinca 2014. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom u st. I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod I., II., III., IV., V., VI. i VIII. izreke i to u dijelu gdje je prihvaćen zahtjev za isplatu zatezne kamate tekuće od 30. prosinca 2014. do isplate, u st X. i XII. izreke te u st. IX. i XI. izreke i to u dijelovima gdje su prihvaćeni tužbeni zahtjevi drugotužitelja i trećetužiteljice za isplatu iznosa od po 46.000,00 kn svakome te u st XIII. izreke u dijelu gdje je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 337.368,07 kn. Međutim, u st. II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u st. IX. i XI. izreke, u dijelovima u kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi drugotužitelja i trećetužiteljice za isplatu iznosa od po 20.000,00 kn sa zateznom kamatom, u st. VIII. izreke u dijelu u kojem prihvaćen zahtjev za isplatu zatezne kamate tekuće od 31. listopada 2006. do 29. prosinca 2014. te u st. XIII. izreke, u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 313.953,18 kn te je suđeno:

 

''Odbija se tužbeni zahtjev prvotužitelja i drugotužiteljice za isplatu iznosa od po 20.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2006. do isplate, kao i zahtjev prvotužitelja za isplatom zatezne kamate na dosuđeni iznos od 46.520,46 kn tekuće od 31. listopada 2006. do 29. prosinca 2014.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 313.953,18 kn sa zateznom kamatom.''

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je, u odnosu na prvotužitelja, podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je u odnosu na drugotužitelja i trećetužiteljicu podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. i 3. ZPP zbog materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači, podredno ukine, nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji osporavaju revizijske navode tuženika, te predlažu reviziju koja se odnosi na prvotužitelja odbiti kao neosnovanu, a u preostalom dijelu odbaciti reviziju koja se odnosi na drugotužitelja i trećetužiteljicu. Potražuje naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija u odnosu na prvotužitelja nije osnovana u dijelu odluke o glavnoj stvari i zateznim kamatama, dok ista nije dopuštena protiv odluke o troškovima parničnog postupka, kao ni u odnosu na drugotužitelja i trećetužiteljicu.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u reviziji tuženik ukazuje. To iz razloga što pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident ukazuje u reviziji. Naime, drugostupanjska presuda obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude može postojati jedino slijedom odluke prvostupanjskog suda i s njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tuženik isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda.

 

Neosnovano revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a sadržajno i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP.

 

Time što sud nije prihvatio dokazne prijedloge tuženika (za dopunsko vještačenje po istim vještacima na okolnost utvrđenja uzročne veze između prekoračenja brzine kretanja prvotužitelja i nastanka ozljeda i štete, kao i za pribavljanje osobnog zdravstvenog kartona tuženika ) tuženik nije onemogućen u raspravljanju pred sudom. Sukladno čl. 220. st. 2. ZPP prvostupanjski sud je imao ovlaštenje odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu. U konkretnom slučaju sud je nalaz i mišljenje vještaka ing. M. B. i dr. J. Š. ocijenio objektivnim, stručnim, sačinjenim savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine, a također je ocijenio da su vještaci odgovorili na sve primjedbe i sva postavljena pitanja, dok je tuženiku dostavljen nalaz s mišljenjem vještaka te je bio pozvan na ročište na kojemu se o tome mogao izjasniti, odnosno time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da iznosi prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, istome je omogućeno raspravljanje o predmetu spora. Pored toga, drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud na temelju potvrde liječnika primarne zdravstvene zaštite od 14. srpnja 2010. pravilno utvrdio da prvotužitelj nije imao drugih bolesti koje bi se dovele u vezi sa stanjem iza predmetne prometne nezgode te je ocijenio da tuženik tijekom postupka nije doveo u pitanje istinitost sadržaja navedene potvrde.

 

Prema tome, ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev prvotužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosu od 1.063.330,00 kn te plaćanje rente u iznosu od 3.200,00 kn mjesečno, koja šteta mu je, kao vozaču motocikla, nastala u prometnoj nezgodi 16. lipnja 2006., krivnjom osiguranika tuženika, J. Č., kao i zahtjevi drugotužitelja i trećetužiteljice - roditelja prvotužitelja za naknadu neimovinske štete koju trpe zbog naročito teškog invaliditeta svoga sina, u iznosima od po 66.000,00 kn.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je ocijenio da prvotužitelj nije pridonio nastanku niti visini predmetne štete, te da je za predmetnu štetu isključivo kriv osiguranik tuženika J. Č., pa je na temelju odredbe čl. 1072. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) te imajući u vidu težinu povrede prava (osobnosti) na tjelesno i duševno zdravlje i okolnosti slučaja primjenom čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO prvotužitelju po osnovi neimovinske štete odmjerio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 935.240,00 kn, te mu dosudio iznos od 545.440,00 kn, uzimajući u obzir nesporno isplaćeni iznos od 400.000,00 kn, a odbio kao neosnovan preostali zahtijevani iznos od 220.000,00 kn. Ujedno je, prvotužitelju, na temelju odredbe čl. 1085. st. 3. ZOO, po osnovi nenovčane imovinske štete – nastale totalne štete na njegovom motociklu – dosudio iznos od 46.520,45 kn, dok je primjenom čl. 1095. ZOO, za pretrpljenu imovinsku štetu – tuđu pomoć (u trajanju od 696 sati), računajući 15,00 kn za svaki sat tuđe pomoći (čl. 1095. st. 1. ZOO i čl. 223. st. 1. ZPP) dosudio iznos od 10.200,00 kn, kao i zahtijevanu rentu s tog osnova (čl. 1095. st. 2. ZOO), pri čemu je dosuđene iznose rente umanjio za mjesečne iznose koje prvotužitelj ostvaruje s osnove socijalne skrbi u iznosima od po 400,00 kn od 21. veljače 2008., odnosno 500,00 kn od 1. studenoga 2008, sve sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja odštetnog zahtjeva (čl. 12. st. 4., u vezi sa st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu - "Narodne novine", broj 151/05), odnosno od 31. listopada 2006. jer je do stabilizacije zdravstvenog stanja prvotužitelja došlo 1. rujna 2006. Nadalje, prihvaćen je i zahtjev prvotužitelja za isplatu zateznih kamata na iznose štete isplaćene tijekom postupka, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate svakog pojedinog iznosa.

 

Međutim, drugostupanjski sud je ocijenio da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je na iznos naknade imovinske štete – totalne štete na motociklu – prvotužitelju dosudio zatezne kamate od 31. listopada 2006. do 29. prosinca 2014. s obrazloženjem da je u konkretnom slučaju riječ o imovinskoj nerepariranoj šteti, čiju visinu je prvostupanjski sud utvrdio prema cijenama na dan presuđenja, pa da pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1089. st. 2. ZOO, prvotužitelj ima pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade imovinske štete tekuću od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Nadalje je drugostupanjski sud ocijenio da je djelomično pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo dosuđujući drugotužitelju i trećetužiteljici pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 220.000,00 kn, te istu odmjerava u iznosu od po 200.000,00 kn svakome (čl. 1101. st. 1. ZOO), a uzimajući u obzir nesporno isplaćene iznose od po 154.000,00 kn svakome, dosuđuje drugotužitelju i trećetužiteljici daljnje iznose od po 46.000,00 kn, dok odbija njihove zahtjeve u preostalom iznosu od po 20.000,00 kn. Stoga je preinačena prvostupanjska presuda u navedenim dijelovima.

 

Ne postoji stoga ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Prema odredbi čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud se može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda, u kojem slučaju je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

Kako ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi poslovni broj Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-459/15-2 od 11. studenoga 2015. glede navoda revizije upućuje se revident na razloge iznesene u navedenoj drugostupanjskoj presudi sukladno odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP.

 

Stoga je valjalo reviziju tuženika, u odnosu na prvotužitelja, u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari i kamatama, odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP u vezi s odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP, te će se na internetskim stranicama ovog suda pored ove odluke objaviti drugostupanjska odluka u smislu odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP.

 

Revizija tuženika u odnosu na trošak parničnog postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 129. st. 5. ZPP odluka o troškovima postupka u presudi smatra se rješenjem.

 

Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Slijedom iznesenog, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP, valjalo je reviziju u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu.

 

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP).

 

Prema st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U tom smislu revident, podnoseći izvanrednu reviziju u odnosu na drugotužitelja i trećetužiteljicu, naznačuje slijedeća materijalnopravna i postupovnopravna pitanja:

 

1. ''Je li drugostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitne povrede iz čl. 385. u vezi s č1. 365., č1. 369. ZPP, a sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, kada je zauzeo stajalište da tuženik nije onemogućen u raspravljanju odbijanjem njegovog dokaza za provedbom dopunskog vještačenja po vještaku za promet i vještaku sudske medicine na okolnost postojanja uzročne veze između prekoračenja brzine kretanja prvotužitelja i nastanka ozljeda i štete, te je li pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim u odlukama Rev-x-1174/11-2 od 11. srpnja 2012., Rev-539/03-2 od 30. rujna 2003., Rev-1073/1998-2 od 27. prosinca 2001., Rev-539/03 Rev-383/06 o tome da je drugostupanjski sud dužan ocijeniti i obrazložiti žalbene navode koji sadrže konkretne prigovore na pravne zaključke prvostupanjskog suda?''

 

2. "Je li drugostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitne povrede iz čl. 385. u vezi s č1.365. i čl. 375. ZPP, a sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kada je u konkretnom slučaju zauzeo stajalište da tuženik nije onemogućen u raspravljanju zbog odbijanja dokaznog prijedloga za pribavom cjelokupnog osobnog zdravstvenog kartona, te je li pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Rev-250/00 od 29. listopada 2003. o potrebi pribave zdravstvenog kartona oštećenika ukoliko to jedna od stranaka u sporu predlaže radi razjašnjenja i utvrđenja svih okolnosti i činjenica o tijeku liječenja i zdravstvenom stanju oštećenika koji potražuje naknadu štete?"

 

3. "Je li drugostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitne povrede iz čl. 385. u vezi s čl. 365., čl. 369. i čl. 375. ZPP, a sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP kada je u konkretnom slučaju zauzeo stajalište da je neimovinska šteta tužitelja dospjela s danom podnošenja odštetnog zahtjeva iz čl. 11. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu iako je i nakon tog datuma nastavljeno liječenje prvotužitelja, te unatoč činjenici da se njegovo zdravstveno stanje do dana podnošenja odštetnog zahtjeva nije stabiliziralo, niti se u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva nije moglo sa sigurnošću utvrditi opseg i stupanj invalidnosti i smanjenja životne aktivnosti prvotužitelja kao konačnih i trajnih posljedica zadobivenih ozljeda, te je li pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti s pravnim shvaćanjem iskazanim u odluci Vrhovnog suda Rev-2249/12 od 5. ožujka 2013. sa izraženim pravnim stajalištem o tome da se kao dospijeće neimovinske štete uzima vrijeme završetka liječenja, s uključenim (mogućim) rehabilitacijskim tretmanom, odnosno trenutak kada se zdravstveno stanje osobe ozlijeđene u štetnom događaju stabiliziralo i kada se sa sigurnošću može utvrditi opseg i stupanj invalidnosti i smanjenja životne aktivnosti te naruženosti te osobe kao konačnih i trajnih posljedica zadobivenih ozljeda, a time i trajanje i intenzitet duševnih boli koje oštećeni trpe, kao i sve druge okolnosti pravno odlučne za utvrđivanje visine pravične novčane naknade u smislu odredaba čl. 1100. i 1101. st. 1. ZOO?''

 

4. ''Je li stajalište nižestupanjskih sudova o tome da kamate na neimovinsku štetu koja nije bila nastala u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva iz čl. 11. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili tužbe i visina koje neimovinske štete je između stranaka bila sporna i čiju visinu je utvrdio sud svojom presudom, počinju teći od dana podnošenja odštetnog zahtjeva ili tužbe, u protivnosti sa stajalištem revizijskog suda izraženog u oduci Revr-655/12 od 23. listopada 2013. o tome da se u slučaju kada je visina naknade neimovinske štete određena na dan zaključenja glavne rasprave smatra da naknada neimovinske štete dospijeva u tom trenutku i zatezne kamate na neimovinsku štetu visinu koje je utvrdio sud teku od presuđenja?"

 

5. "Smatra li se novčana tražbina naknade neimovinske štete po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu, čija visina nije utvrđena niti je sudskom odlukom utvrđeno postojanje obveze na naknadu štete, djeljivom obvezom u smislu čl. 41. st. 1. Zakona o obveznim i je li prema čl. 31. ZOO, u svezi sa odredbom čl. 223. i čl. 160. ZOO zakonita tražbina isplata zakonskih zateznih kamata na iznos neisplaćenih kamata na neimovinsku štetu visina koje nije utvrđena, prije nego je u cijelosti isplaćena dužna glavnica naknade neimovinske štete, odnosno u vrijeme dok još postoji glavna obveza dužnika?"

 

6. ''Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika (ovdje podnositelja revizije) drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 385. st. 2. i čl. 365., čl. 375. sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući je propustio ocijeniti i obrazložiti konkretne žalbene navode i prigovore koje je tuženik iznio u odnosu na zaključke iznesene u pobijanoj prvostupanjskoj presudi u pogledu neosnovanosti tužbenih zahtjeva svih tužitelja s osnova uglavničenih zateznih kamata i daljnjih kamata na te iznose (procesnih kamata) zbog pogrešne primjene odredbe čl. 31. ZOO prema kojoj vjerovnik osnovano može zahtijevati isplatu zakonske zatezne kamate na iznos neisplaćenih kamata tek nakon što je u cijelosti isplaćena dužna glavnica, pa je li radi toga ova pobijana drugostupanjska presuda u protivnosti sa pravnim shvaćanjima iznesenim u odluci Vs Rev-x 1174/11-2 od 11. srpnja 2012. i u protivnosti sa pravnim shvaćanjem iznesenim u revizijskim odlukama Vs Rev-9/2005-2 od 10. veljače 2005., Vs Rev-140/1099-2 od 20. ožujka 2002, Vs Rev-1000/96 od 9. ožujka 2000. o tome da su zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive od glavne obveze (glavnog duga) i zajedno sa glavnim dugom predstavljaju cjelinu, pa dok postoji glavna obveza ne mogu se osnovano zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata?''

 

7. ''Je li zakonito pravno shvaćanje iskazano u pobijanoj drugostupanjskoj presudi prema kojoj u slučaju više tužitelja koji svaki potražuju svoju štetu (subjektivna kumulacija) su zastupani po istom punomoćniku odluku o parničnim troškovima treba donijeti tako da se vrijednost predmeta spora za odlučivanje o parničnim troškovima stranaka utvrđuje zbrajanjem tužbenih zahtjeva svih tužitelja i potom uvećavanjem za zastupanje više osoba ili je odluku o parničnim troškovima stranaka potrebno u takvim slučajevima donijeti na način da se kao mjerodavna vrijednost predmeta spora za odluku o parničnim troškovima stranaka uzme najveći zahtjev jednog od tužitelja i tako utvrđena vrijednost predmeta spora uvećava za zastupanje više osoba u kojem pravcu je zauzet pravni stav u odlukama Žs u Bjelovaru Gž-164/2012-5 od 6. lipnja 2013., Žs u Zagrebu Gžn-3162/11-2 od 15. studenoga 2011., Žs u Bjelovaru Gž-2237/2012-2 od 4. siječnja 2013., Žs u Bjelovaru Stalna služba Virovitica Gž-1547/2012-2 od 22. ožujka 2013., Žs u Osijeku Gž-2130/2013-2 od 20. studenoga 2014. u svezi s odlukom Vs Revr-139/02-2 od 11. lipnja 2002.?''.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

Obrazlažući važnost naznačenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revident iznosi tvrdnju da je revizijski sud o tim pitanjima već zauzeo shvaćanje, a da je drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, kao i da postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, pozivajući se pritom na odluke više odluka revizijskog suda i drugostupanjskih sudova.

 

Prvo, drugo, treće i šesto pitanje naznačeno u reviziji se svode na prigovore postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što nisu razlozi za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Četvrtim pitanjem naznačenim u reviziji revident polazi od pogrešne pretpostavke, odnosno činjeničnog utvrđenja da neimovinska šteta nije bila nastala u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva, a koje nema uporište u stanju spisa, pa to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjene.

 

Peto pitanje naznačeno u reviziji je zapravo pitanje činjenične naravi pa odgovor na isto ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Stoga ne predstavlja pitanje iz čl. 382. st. 2. ZPP, koje bi zbog važnosti za ujednačavanje sudske prakse opravdavalo intervenciju revizijskog suda.

 

Sedmo pitanje naznačeno u reviziji odnosi se na rješenje o troškovima postupka sadržano u drugostupanjskoj presudi, a protiv rješenja o troškovima parničnog postupka revizija nije dopuštena (što je već naprijed u ovoj odluci obrazloženo).

 

Kako podnesena revizija, u odnosu na drugotužitelja i trećetužiteljicu, ne ispunjava postupovnopravne pretpostavke (kumulativno) propisane čl. 382. st. 2. i 3. ZPP o kojima ovisi dopustivost izvanredne revizije, to je na temelju odredbe iz čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP, valjalo istu odbaciti kao nedopuštenu.

 

Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.