1                                                              Broj: Jž-1868/2020

 

                                         

 

                                                                                                                                               Broj: Jž-1868/2020

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. G.M. zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. i dr. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbama okrivljenika, ošt. I.E. i ošt. mlt. E.E.M., podnesenim protiv osuđujućeg dijela presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 28. rujna 2020., broj: 62.Pp J-754/2020, u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o     j e

 

I. Odbija se žalba okr. G.M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. G.M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

r i j e š i o   j e

 

          Odbacuje se žalba ošt. I.E. i ošt. mlt. E.E.M. kao nedopuštena.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 28. rujna 2020., broj: 62.Pp J-754/2020, okr. G.M. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u osuđujućem dijelu, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 1.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.

 

Istom presudom, na temelju čl. 182. toč. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. G.M. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da se okrivljenik oslobađa obveze naknade istih.

 

Protiv osuđujućeg dijela te presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati. Uz žalbu, okrivljenik je podnio presliku nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima od 28. srpnja 2020., pismenu prijavu zbog počinjenog kaznenog djela, potvrde o zaprimljenom novčanom iznosu na ime alimentacije te ispise tekstualnih poruka upućenih putem mobilnog telefonskog uređaja.

 

Također, protiv osuđujućeg dijela navedene presude, žalbu je podnijela ošt. I.E. osobno, u svoje ime i kao z.z. mlt. ošt. E.E.M., zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, s prijedlogom da se žalba prihvati.

 

              Žalba okrivljenika nije osnovana, a žalba ošt. I.E. i ošt. mlt. E.E.M. nije dopuštena.

 

U odnosu na presudu.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, u skladu s gore navedenom zakonskom odredbom, pazi po službenoj dužnosti.

 

Suština žalbe okrivljenika svodi se na tvrdnju da je njegova bivša supruga I.E. neistinito iskazivala u prvostupanjskom postupku, da se radi o osobi koja je patološki lažljivac i psihički bolesna.

 

Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

Neosnovano se okrivljenik poziva na ispise tekstualnih poruka koje mu je I.E. uputila putem mobilnog telefonskog uređaja, a u kojima se, prema riječima žalitelja, „maltretira, vrijeđa i omalovažava“ okrivljenika i njegovu rodbinu. Naime, ni jedna tekstualna poruka se ne odnosi na inkriminirani događaj, a okolnost da li se radi o omalovažavajućim i uvredljivim tekstovima nije predmet ovog prekršajnog postupka. Isto tako, žalbeni navodi kojima okrivljenik tvrdi da je I.E. počinila određene prijevarne radnje krivotvoreći njegove osobne dokumente, kao i osobne dokumente njegove majke, nemaju utjecaja na pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica u ovom prekršajnom postupku, a niti na bilo koji način utječu na vjerodostojnost iskaza svjedokinje I.E.. Jednako je i u odnosu na žalbene navode o iznosima novaca koje je okrivljenik ostavljao I.E. na ime alimentacije za malodobnu djecu, jer navedena okolnost nema nikakvog utjecaja na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedokinje I.E.. Niti žalbeni navodi kojima se tvrdi da su okrivljenik i njegova djeca jedine žrtve te da su djeca „maltretirana i psihički uvjerena od njihove majke I.E. da ja tu istu djecu ne volim“ nemaju utjecaja na ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer navedene okolnosti nisu predmet ovog prekršajnog postupka.

 

U odnosu na žalbene tvrdnje kojima se ističe da otac I.E. nije bio prisutan inkriminiranom događaju, treba navesti da ta činjenica nije sporna, jer su i I.E., kao i njen otac, svjedok I.E., tako tvrdili u svojim iskazima. No, iz njihovih iskaza suglasno proizlazi, a to ne osporava ni okrivljenik, da je svjedok I.E. došao u stan ubrzo nakon inkriminiranog događaja i da mu je I.E. prepričala što se dogodilo, pa se, dakle, radi o posrednom svjedoku, koji svoja saznanja ne crpi neposredno (jer nije bio očevidac događaja), nego posredno, na temelju onoga što mu je I.E. prepričala.

 

Slijedom navedenog, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz svjedokinje I.E.. Osim toga, prvostupanjski sud je, osnovano, o vjerodostojnosti iskaza navedene svjedokinje zaključivao i na temelju provedene dokazne radnje suočenja. Smisao suočenja je kontradiktorno sučeljavanje okrivljenika i svjedoka u odnosu na važne činjenice oko kojih se isti ne slažu, pri čemu se, osim sadržaja iskaza ocjenjuje i držanje tijela, geste, promjene izgleda i slično (govor tijela), a što je upravo bitno za ocjenu vjerodostojnosti iskaza suočenih osoba. Kako to proizlazi iz zapisnika od 23. rujna 2020, prvostupanjski sud je ovu dokaznu radnju proveo na pravilan način i, po ocjeni ovog suda, izveo osnovan zaključak o vjerodostojnosti iskaza svjedokinje I.E. odnosno o nevjerodostojnosti obrane okrivljenika, naročito s obzirom na činjenicu da je okrivljenik tijekom suočenja sklanjao pogled s I.E., za razliku od ove svjedokinje koja to nije činila, te s obzirom na činjenicu da je svjedokinja bez proturječja ponovila svoj iskaz.

 

Stoga je ocjena ovog suda da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu i više nego dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. U konkretnom slučaju, nema osnove za izricanje blaže kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, a s obzirom na izostanak žalbe tužitelja, ovaj sud nije imao zakonske osnove za razmatranje i ocjenu je li okrivljeniku izrečena preblaga novčana kazna i je li prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice koje u smislu čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio nesposoban za rad, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na rješenje.

 

              Razmotrivši žalbu koju je, zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni, podnijela ošt. I.E. u svoje ime i kao z.z. mlt. ošt. E.E.M., ovaj sud je utvrdio da žalba nije dopuštena.

 

Naime, sukladno čl. 192. st. 1. Prekršajnog zakona, žalbu protiv prvostupanjske presude mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik, s time da je čl. 192. st. 4. istog Zakona, pravo na žalbu oštećenika, koji nije ujedno i tužitelj, ograničeno samo na pobijanje presude zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka. Pritom se mora raditi o troškovima koje je oštećenik imao u tom postupku, a pretpostavka je da je oštećenik, do donošenja nepravomoćne odluke o prekršaju, podnio zahtjev za naknadu troškova te da je tijelo postupka o njima odlučilo u okviru odluke o prekršaju.

 

S obzirom da u ovom prekršajnom postupku ošt. I.E. i ošt. mlt. E.E.M.nemaju procesnu poziciju tužitelja, a žalba je podnesena zbog odluke o novčanoj kazni, to podnesena žalba nije dopuštena.

 

Stoga je, na temelju čl. 204. st. 2. toč. 4. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.  

 

 

 

Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, ošt. I.E., ošt. mlt. E.E.M., CSS i tužitelja.