Poslovni broj: 36 Pž-6393/2019-4

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 36 Pž-6393/2019-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja H. O. K. – d.d., OIB …, Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu O., P. & P. d.o.o., Z., protiv tuženika L. D. S. M., OIB …, M., kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Č., radi isplate iznosa od 8.073,76 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-885/2015-68 od 14. kolovoza 2019., 15. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-885/2015-68 od 14. kolovoza 2019. u pobijanim točkama I. i III. njezine izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se kao nedopuštena tužiteljeva žalba protiv dijela točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-2015/2015-68 od 14. kolovoza 2019. kojom je naloženo tuženiku u roku od 8 (osam) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.039,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 14. kolovoza 2019. do isplate.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu 935,50 kn.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-885/2015-68 od 14. kolovoza 2019. djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika J. C. iz Č., poslovni broj Ovrv-3057/2015 od 24. rujna 2015., u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od osam dana isplati iznos od 8.073,76 kn s pripadajućom zateznom kamatom od 22. veljače 2014. do isplate, kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.287,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 24. rujna 2015. do isplate (točka I. izreke presude). Ukinut je djelomično platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 818,75 kn s osnove predvidivih ovršnih troškova, s pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke presude). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.039,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.929,71 kn (točka III. izreke presude).

 

Iz obrazloženja pobijane presude u bitnome proizlazi kako je predmet spora tužiteljev regresni zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 8.073,76 kn temeljem odredbe čl. 963. Zakona o obveznim odnosima, a nastale uslijed naleta divljači (srne) na vozilo osiguranika tužitelja. U odnosu na aktivnu legitimaciju prvostupanjski sud zaključio je kako ista nije sporna pa da ju nije potrebno posebno obrazlagati. Prvostupanjski sud s obzirom na vrijeme nastanka predmetne prometne nezgode ocjenjuje da su u predmetnom slučaju relevantne odredbe čl. 83. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09- koji je bio na snazi do 6. veljače 2014.; dalje: ZL) i odredba čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 22/13 i 54/13). Nadalje, ocjenjuje da s obzirom na činjenicu da je tuženik u ovoj pravnoj stvari tužen u svojstvu lovoovlaštenika da se primjenjuje odredba čl. 83. ZL-a. Nadalje, prvostupanjski sud ukazuje na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015. prema kojoj lovoovlaštenici i lovozakupci odgovaraju po načelu objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom na divljač uslijed istrčavanja na javnu cestu, dakle, bez obzira na krivnju i njihovu odgovornost. Utvrđuje kako iz odredbe čl. 83. ZL-a proizlazi da za štetu koja trećoj osobi nastane naletom na divljač odgovara osoba koja gospodari lovištem, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači. Zaključuje, da je odgovornost tuženika objektivna odgovornost za štetu od opasne stvari propisana temeljem čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenoga, ocjenjuje da je u ovoj pravnoj stvari bilo potrebno utvrditi da li postoje razlozi za umanjenje ili oslobođenje odgovornosti tuženika, odnosno da li je oštećenik, tj. u predmetnom slučaju vozač, poduzeo sve propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, da li je prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, te da li je postupao sukladno prometnim propisima i znakovima. Prvostupanjski sud je temeljem nalaza i mišljenja prometnog vještaka S. Š. i iskaza svjedoka T. K. utvrdio da je vozač prilagodio brzinu kretanja uvjetima na kolniku i da je postupao sukladno prometnim pravilima i znakovima. U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, odnosno da se predmetni štetni događaj desio izvan područja lovišta kojim gospodari tuženik, prvostupanjski sud je s obzirom na činjenicu da je istaknut nakon zaključenja prethodnog postupka ukazao na odredbu čl. 288. st. 6. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da se materijalnopravni prigovori mogu isticati i nakon zaključenja prethodnog postupka, ali se radi njihovog opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud je temeljem dopunskog nalaza i mišljenja sudskog vještaka i temeljem potvrde Lovačkog saveza Međimurske županije utvrdio da se predmetna prometna nezgoda dogodila unutar granica tuženika i posljedično je ocijenio kao neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Visinu predmetne štete prvostupanjski sud utvrdio je temeljem provedenog vještačenja. Slijedom navedenoga, prvostupanjski sud ocijenio je kao osnovan predmetni tužbeni zahtjev.

 

Protiv točke I. i točke III. (u dosuđujućem dijelu) izreke prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka i odluke o troškovima postupka. U bitnome ističe kako je sud u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primijenio odredbu čl. 83. st. 1. i 2. ZL-a. Navodi, kako je riječ o odredbama koje se odnose na štetu koju počini divljač u lovištu, primjerice na poljoprivrednim kulturama, a ne na štetu nastalu naletom vozila na divljač. Ističe kako nalet vozila na divljač regulira odredba čl. 86. st. 3. Zakona o izmjenama Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 75/09) koji se primjenjuje kao lex specialis i propisuje da odgovornost za štetu na vozilu snosi vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku, a u protivnom pravna osoba koja gospodari prometnicom na kojoj je šteta nastala. Iznimno od ove odredbe štetu snosi ovlaštenik lova, ako je šteta nastala uvjetovana vršenjem skupnog lova. Ističe kako Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 153/09) koji je stupio na snagu 29. prosinca 2009. sadrži odredbu o odgovornosti za štetu različitu od odredbe čl. 86. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj 75/09, ali je prethodno navedeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama stavljen izvan snage 28. srpnja 2011. stupanjem na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11). Prema tome, zaključuje da je na dan predmetnog štetnog događaja 19. prosinca 2013. bio u primjeni citirani čl. 86. st. 3. Zakona o lovstvu, a kako u vrijem predmetnog štetnog događaja nije bio vršen skupni lov, nema odgovornosti tuženika. Nadalje, navodi da je Zakon o obveznim odnosima lex generalis u odnosu na posebni propis Zakon o lovstvu koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari kao lex specialis. Ističe kako dopunski nalaz i mišljenje vještaka predstavlja novi, zakašnjeli dokaz i da se na njemu ne može temeljiti sudska odluka. Ističe kako je prvostupanjski sud morao provesti dokaz saslušanjem stranaka i to R. S. (predsjednika tuženika) i V. S. (tajnika tuženika) i tek nakon toga ocijeniti kakva saznanja isti imaju. Slijedom navedenog prvostupanjska presuda zahvaćena je bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, a podredno istu ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Protiv točke III. izreke prvostupanjske presude tužitelj je podnio pravovremenu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 155. Zakona o parničnom postupku prilikom odlučivanja o troškovima postupka kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Navodi da je prvostupanjski sud za zastupanje na raspravi održanoj 28. rujna 2017. pogrešno dosudio tužitelju iznos od 468,75 kn umjesto zatraženih 937,50 kn. Smatra da mu za zastupanje na tom ročištu pripada pravo na punu nagradu, budući da se radi o prvom ročištu na kojem su se stranke upustile u raspravljanje o glavnoj stvari. Navodi da je jednako tako prvostupanjski sud trebao tužitelju priznati trošak zastupanja na ročištu 12. rujna 2018. u punom iznosu od 937,50 kn. Nadalje, ističe kako prvostupanjski sud nije tužitelju uopće priznao troškove sastava podnesaka od 23. svibnja 2018., 11. lipnja 2018. i 26. travnja 2019, s obrazloženjem da su se navodi iz istih mogli istaknuti usmeno na ročištima 21. lipnja 2018. i 18. lipnja 2019. Ističe kako je predmetno obrazloženje prvostupanjskoga suda potpuno promašeno i neutemeljeno na bilo kojem pozitivnom propisu, a kamoli na Zakonu o parničnom postupku. Navodi da se u sva tri prethodno na navedena podneska detaljno očitovao na navode tuženika. Ističe kako mu bez ikakvog valjanog razloga nije priznat niti trošak sastava podneska od 20. ožujka 2019. kojim se očituje na dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu.

 

Tužitelj je u svojoj žalbi naveo kako izjavljuje žalbu protiv točke III. izreke presude prvostupanjskog suda. Dakle, pobija istu i u dijelu u kojem mu je dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 11.039,08 kn, a protiv tog dijela izreke prvostupanjske presude nema pravni interes za podnošenje žalbe, budući da je u tom dijelu uspio u sporu. Stoga je žalbu tužitelja valjalo djelomično odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 358. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), kao što je odlučeno u točki I. izreke rješenja.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava sve tuženikove žalbene navode i predlaže odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjska presuda pravilna i na zakonu osnovana.

 

Predmet spora je tužiteljev regresni zahtjev za isplatu imovinske štete u iznosu od 8.073,76 kn na vozilu do koje je došlo uslijed naleta vozila reg. V… …-… na divljač.

 

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik izrijekom upire u žalbi.

 

Ovdje najprije valja ocijeniti tuženikove žalbene navode, budući da tuženik pobija odluku o glavnoj stvari, dok tužitelj pobija isključivo odluku o troškovima parničnog postupka.

Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje, da je prvostupanjski sud s obzirom na vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja 19. prosinca 2013. pravilno primijenio tada važeći Zakon o lovstvu, koji je sukladno utvrđenju prvostupanjskoga suda bio na snazi do 6. veljače 2014. Pritom je prvostupanjski sud pravilno ukazao na odredbu čl. 83. ZL-a koja u st. 1. propisuje da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, dok je u st. 2. propisano da se smatra da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta, ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno. Nadalje, je prvostupanjski sud prethodno citiranu odredbu pravilno povezao s Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-6246/2014 od 4. ožujka 2015. prema kojoj lovoovlaštenici i lovozakupci odgovaraju po načelu objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom vozila na divljač uslijed istrčavanja na javnu cestu, dakle, bez obzira na krivnju i njihovu odgovornost te je ista uređena kao objektivna odgovornost prema odredbama čl. 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

 

Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu čl. 86. st. 3. ZL-a kojom se regulira pitanje, naleta vozila na divljač, budući da je ta odredba stavljena izvan snage Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 153/09) te ista nije bila na snazi na dan predmetnog štetnog događaja 19. prosinca 2013.

 

Slijedom navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je odlučna okolnost u ovoj pravnoj stvari da li su na strani tuženika postojali neki razlozi za umanjenje ili oslobođenje od odgovornosti za štetu, s obzirom na pravila o objektivnoj odgovornosti za štetu.

 

Temeljem provedenog prometnog vještačenja po stalnom sudskom vještaku S. Š. i temeljem saslušanja svjedoka T. K. prvostupanjski sud pravilno je zaključio da na strani tuženika nije postojao niti jedan razlog za eventualno umanjenje ili oslobođenje od odgovornosti za štetu.

 

Nadalje, je prvostupanjski sud pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, utvrdivši temeljem dostavljenih podataka Županijske uprave za ceste Međimurske županije i dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka S. Š. da se predmetni štetni događaj dogodio unutar granica lovišta tuženika.

 

U odnosu na prethodno utvrđenje prvostupanjskog suda, ovdje treba istaknuti da tuženik neosnovano u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao izvesti dokaz saslušanjem stranaka i to R. S., predsjednika tuženika i V. S., tajnika tuženika. Naime, prvostupanjski sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio sve relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari, a i odredbom čl. 264. st. 2. ZPP-a propisano je da sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka kad nema drugih dokaza ili kad unatoč drugim dokazima ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica. Dakle, suprotno tuženikovim žalbenim navodima da je prvostupanjski sud svakako trebao izvesti dokaz saslušanjem stranaka, saslušanje stranaka predstavlja krajnje dokazno sredstvo i prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da isto nije potrebno, budući da su sve relevantne činjenice utvrđene izvedenim dokazima.

 

Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primjenom čl. 83. ZL-a, u vezi s čl. 963., 1045., 1046., 1064. i 1067. ZOO-a ocijenio kako je osnovan predmetni tužbeni zahtjev.

 

Slijedom navedenih utvrđenja valjalo je odbiti kao neosnovanu tuženikovu žalbu u odnosu na odluku o glavnom zahtjevu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na odluku o tužiteljevom glavnom zahtjevu (točka I. izreke presude).

 

Pravilna je i odluka o troškovima ovršnog postupka, budući da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju samo troškove ovršnog postupka koji su mu stvarno nastali. S time da je ovdje potrebno istaknuti kako tuženik nije obrazloženo niti osporavao odluku o troškovima ovršnog postupka.

 

Tuženik neosnovano pobija i odluku o troškovima parničnog postupka, u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada troškova parničnog postupka, budući da je tužitelj uspio u cijelosti sa svojim glavnim zahtjevom pa sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Posljedično, valjalo je odbiti kao neosnovanu tuženikovu žalbu i u odnosu na dio odluke o troškovima parničnog postupka kojom su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu i u tom dijelu (točka I. izreke presude).

 

Ovaj sud ocjenjuje kao neosnovanu i tužiteljevu žalbu u odnosu na dio odluke o troškovima parničnog postupka u kojoj je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Naime, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju 50% pune nagrade za zastupanje na ročištu 28. rujna 2017. u ukupnom iznosu sa PDV-om od 468,75 kn primjenom Tbr. 9.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), budući da je iz raspravnog zapisnika sa tog ročišta razvidno da se nije raspravljalo o glavnoj stvari, već su stranke isključivo ostale kod svojih ranije iznesenih navoda. Nadalje, neosnovano tužitelj ističe da mu prvostupanjski sud pogrešno nije dosudio naknadu za sastav podnesaka od 23. svibnja 2018., 11. lipnja 2018., 20. ožujka 2019. i 26. travnja 2016., budući da je sukladno ocjeni prvostupanjskoga suda navode sadržane u tim podnescima mogao iznijeti na ročištima koja su uslijedila nedugo nakon sastava tih podnesaka, a prvostupanjski sud priznao je tužitelju nagradu za zastupanje na tim ročištima, a pored navedenoga tužitelj u tim podnescima ponavlja ranije iznesene navode, pa mu isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Nadalje, je prvostupanjski sud suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, pravilno tužitelju priznao 25% nagrade u iznosu od 234,36 kn s uključenim PDV-om za sastav podneska od 29. listopada 2018., ocijenivši da se radi o ostalim podnescima iz Tbr. 8.3. Tarife, budući da se ne radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.1. Tarife, jer tim podneskom tužitelj ne odgovara na tužbu, niti se očituje na nalaz i mišljenje vještaka.

 

Slijedom, navedenih utvrđenja ovaj sud ocjenjuje da je pravilna i odluka o troškovima parničnog postupka donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i to upravo u dosuđenoj visini, budući da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju naknadu troškova parničnog postupka koji su mu zaista bili potrebni za vođenje predmetnog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Slijedom navedenih utvrđenja, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu tužiteljevu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.929,71 kn s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke presude).

 

Konačno, valjalo je odbiti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 935,50 kn, budući da mu taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (točka II. izreke rješenja.)

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

Sudac

dr. sc. Jelena Čuveljak