- 1 -              Rev 2881/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2881/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. R. iz M., OIB: ... i 2. N. F. iz M., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u M., protiv tuženika Grada Makarske, M., kojeg zastupa punomoćnik Ž. R., odvjetnik u M., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2998/16 od 7. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj P-1124/2016 od 31. svibnja 2016., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu mjesečnih iznosa od 16.000,00 kuna za razdoblje od prosinca 2005. do studenog 2014., a i ubuduće za svaki naredni mjesec s pripadajućom kamatom pobliže opisanom u stavku I izreke presude, dok je u stavku II izreke naloženo tužiteljima solidarno naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 82.937,50 kuna. U preostalom dijelu koji se odnosi na više zatraženi iznos od 20.900,00 kuna, zahtjev tuženika odbijen je kao neosnovan.

 

Presudom suda drugog stupnja u stavku I izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, dok je u stavku II izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Prema stavku III izreke tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti prihvati reviziju tužitelja te na temelju odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) preinači presude i udovolji tužbenom zahtjevu uz naknadu troškova postupka prema popisu troškova. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije. Potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Pobijana presuda nadalje, sadrži obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja i iz kojih se može provjeriti, a njima je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o sporu. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju revident ukazuje ističući da prigovori tužitelja u postupku i u žalbi nisu dovoljno raspravljeni.

 

U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza u pravilu pridržano za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode od odlučnog značaja za odluku o predmetu spora (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

Prema ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izbor dokaza, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to učinio i u odnosu na sve ostale žalbene navode tužitelja relevantne za odluku o predmetu spora. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kakvo je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je taj sud utemeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak o kojemu je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Drugostupanjski sud je u obrazloženju naveo kako je prvostupanjski sud na sporne okolnosti stjecanja prava vlasništva i izgradnje predmetnog objekta proveo odgovarajuće dokaze saslušanjem svjedoka, uzimanjem stranačkih iskaza te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis. Također drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka stranaka i da je pri tome dao valjane razloge zbog čega je neke od njih kao vjerodostojne prihvatio, a drugima nije poklonio svoju vjeru.

 

Na taj način se drugostupanjski sud valjano i jasno očitovao o prigovorima tužitelja u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom. Takvim postupanjem drugostupanjskog suda nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka niti je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a i 375. st. 5. ZPP jer se drugostupanjski sud na iste nije pozvao, niti je po istima postupio time što je prihvatio utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza po prvostupanjskom sudu.

 

Kako u revizijskim navodima stranaka koji se odnose na prigovore načinu na koji je prvostupanjski sud ocijenio dokaze (iskaze pojedinih svjedoka, priloženu dokumentaciju), ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnosti ili bilo kakvih suprotnosti zapisnicima koji te iskaze sadrže, to ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

S obzirom na navedeno, ostali navodi revizije tužitelja (kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud ocijenio dokaze) zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

Navodi revidenta kojima "predlaže da se žalba tužitelja na prvostupanjsku presudu smatra dijelom revizije, sve radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja", ovaj sud nije razmatrao jer je revizija samostalni pravni lijek i sukladno odredbama čl. 392.a st. 1. ZPP sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom, a neobrazloženi navodi sukladno čl. 386. ZPP neće se uzeti u obzir.

 

Revident ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP postoji ako je sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka u postupku. Međutim, ta povreda u postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena time što je sud prihvatio dokazne prijedloge tuženika kako to neosnovano navodi revident, niti je u postupku bilo raspolaganja tuženika koja bi bila suprotna propisima i pravilima javnog morala (čl. 3. st. 3. ZPP).

 

Prvostupanjski sud je postupio sukladno uputi višeg suda kako je to propisano odredbom čl. 377. st. 2. ZPP i raspravio sporna pitanja na koje je upozorio drugostupanjski sud. To što je sud raspravljajući sporna pitanja prihvatio i izveo dokazne prijedloge tuženika te konačno zaključio ne prihvatiti tužbeni zahtjev, koje utvrđenje osporavaju revidenti, a što nije dopušteno u reviziji (čl. 385. st. 1. ZPP) ne znači da sud nije poštovao uputu drugostupanjskog suda iz prijašnje ukidne odluke, niti je sud prihvativši dokazne prijedloge tuženika dopustio zlouporabu prava u postupku.

 

Nije ostvaren ni daljnji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 333. st. 2. ZPP odnosno čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP na koju tužitelj ukazuje u reviziji kada tvrdo da postoji identitet spora u predmetnoj parnici u odnosu na spor u kojem je donesena pravomoćna presuda istog suda poslovni broj P-203/12 od 13. lipnja 2012.

 

Prema odredbi čl. 333. st. 2. ZPP prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

 

Predmet spora u pravomoćno presuđenom predmetu Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-203/12 od 13. lipnja 2012. koji se vodio između istih stranaka bilo je utvrđenje prava vlasništva, dok je predmet ovog postupka naknada za neovlašteno korištenje tuđe stvari. Prema tome ne postoji objektivni identitet spora odnosno istaknutih zahtjeva iz pravomoćne presude Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-203/12 od 13. lipnja 2012. i tužbenog zahtjeva u ovoj parnici. Naime, u ovom postupku tužitelji traže isplatu s osnova neosnovanog korištenja i uporabe, a ne utvrđenje prava vlasništva. S obzirom na navedeno, ne radi se o istovjetnim zahtjevima i o presuđenoj stvari te su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 333. st. 2. ZPP kada su takav žalbeni navod tužitelja odbili kao neosnovan, čime nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 333. st. 2. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od po 16.000,00 kuna za razdoblje nakon prosinca 2005. pa nadalje, za naknadu koristi od neovlaštene uporabe nekretnine.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetne nekretnine upisana M. P. pok. M. rođ. Č., baka tužitelja,

 

- da je upis prava vlasništva na ime pravne prednice tužitelja M. P. rođ. Č. izvršen brisanjem društvenog vlasništva,

 

- da je navedena nekretnina bila nacionalizirana i prenijeta u društveno vlasništvo Rješenjem Narodnog odbora Općine M., Uprave prihoda, Referade za imovinsko-pravne poslove broj N-15-290/1-1959 od 28. prosinca 1959., koje rješenje je postalo pravomoćno i izvršno (list 126-131 spisa),

 

- da se radi o nacionalizaciji na temelju odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. ("Službeni list FNRJ" broj 52/58, 46/61 i 40/64 - u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji),

 

- da predmetna nekretnina nije bila prenesena u društveno vlasništvo na temelju Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine" broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82, 28/87 i 39/88 – dalje: ZE),

 

- da je pravomoćnim aktom nadležnog tijela predmetna nekretnina bila oduzeta iz posjeda prijašnjeg vlasnika, te je pravnoj prednici tužitelja bila utvrđena naknada,

 

- da iz Rješenja o naknadi za nacionalizirano zemljište Narodnog odbora Općine M., Odjel za privredu, Uprava prihoda od 25. svibnja 1960. proizlazi kako je komisijski izvršena procjena zemljišta i kulture, te utvrđen iznos naknade korisnicima A. Č. i M. Č. udatoj P. (list 108 spisa),

 

- da su se iste obratile Kotarskom sudu Makarska, navodeći da navedeni iznos smatraju pretjerano niskim u odnosu na stvarnu vrijednost zemljišta i kulture, pa su podnijele zahtjev za utvrđenje naknade (list 109 spisa),

 

- da je Rješenjem Kotarskog suda u Makarskoj poslovni broj IR-84/60-5 od 21. prosinca 1960. A. Č. ud. M. i M. P. rođ. Č. utvrđena naknada u iznosu od tadašnjih 736.250 dinara, za predmetno nacionalizirano zemljište,

 

- da se u rješenju navodi kako se na tom zemljištu nalazilo i uklonjeno je starijih loza, smokava, stablo trešnje i stablo bresaka,

 

- da je ovo rješenje postalo pravomoćno 12. siječnja 1961. (list 121),

 

- da je pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na predmetnoj nekretnini u vrijeme društvenog vlasništva imala organizacija Sportski centar M., te da je ta društvena organizacija na istoj izgradila nogometno igralište, za koju namjenu je ova nekretnina i nacionalizirana Rješenjem od 28. prosinca 1959. (list 126-131 spisa),

 

- da je M. P. 25. lipnja 1997. podnijela zahtjev za isplatu naknade prema odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi), o kojem zahtjevu još nije odlučeno,

 

- da nije podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog zemljišta u vlasništvo.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelji nisu dokazali pretpostavke iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 – dalje: ZOO) za ostvarenje naknade za upotrebu tuđe stvari u svoju korist, da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za vraćanje zemljišta po sili zakona u smislu odredbe čl. 17. Zakona o naknadi, vlasništvo na predmetnoj nekretnini nije brisano prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), pa ocjenjuju da nije riječ o nekretnini na koju se odnosi odgoda primjene zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO), odnosno čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz navedene odredbe.

 

Prema odredbi čl. 219. ZOO kada netko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, vlasnik može zahtijevati nezavisno od prava na naknadu štete ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

 

Imajući na umu činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, kao i sadržaj odredbe čl. 219. ZOO, a naročito činjenicu da je navedena nekretnina nacionalizirana i prenijeta u društveno vlasništvo rješenjem Narodnog odbora Općine M., Uprave prihoda, Referade za imovinsko-pravne poslove broj N-15-290/1-1959 od 28. prosinca 1959., a i koje je postalo pravomoćno i izvršno te da je Rješenjem Kotarskog suda u Makarskoj poslovni broj IR-84/60-5 od 21. prosinca 1960. prednicima tužitelja utvrđena naknada za predmetno nacionalizirano zemljište i prema shvaćanju ovog suda nije bilo uvjeta dosuditi naknadu u korist i za uporabu navedenih nekretnina.

 

Dakle, u zakonito provedenom postupku su utvrđene sve bitne i odlučne činjenice za odluku o ovoj pravnoj stvari, tj. da tužitelji nisu vlasnici nekretnine za koju zahtijevaju isplatu naknade, jer je ista, kao što je naprijed navedeno nacionalizirana i prenijeta u društveno vlasništvo rješenjem Narodnog odbora Općine M. od 28. prosinca 1959., da su bivši vlasnici, pravni prednici tužitelja, ex lege izgubili pravo vlasništva predmetne nekretnine, pa bez obzira na činjenicu što u zemljišnoj knjizi nije izvršena uknjižba društvenog vlasništva, pravni prednici tužitelja su po samom zakonu izgubili to vlasništvo, da je upis tog prava u zemljišnoj knjizi na njihovim imenima samo formalan i bez stvarnog bilo kakvog sadržaja prava vlasništva, te da tužitelji nisu dokazali da je valjanom pravnom osnovom došlo do povrata predmetne nekretnine u prijašnje vlasništvo prednici tužitelja, a sada tužiteljima.

 

Nadalje, u provedenom postupku je utvrđeno da je predmetna nekretnina privedena svrsi za koju je nacionalizirana, tj. da se na njoj nalazi sportski stadion, nogometno igralište, pa je neosnovan navod tužitelja da bi predmetna nekretnina predstavljala okućnicu oko njihovih kuća, kako su to isti tvrdili u žalbi.

 

Dakle, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja je odbijena i odlučeno je kao u izreci.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.