Poslovni broj: 11 Pž-6301/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 11 Pž-6301/2019-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja A. R. d.o.o., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnik R. K., odvjetnik u R., protiv tuženika G. K. M. d.o.o., OIB ..., M., kojeg zastupa punomoćnica I. H. M., odvjetnica u S., radi uspostave prijašnjeg stanja, zabrane poduzimanja radnji i isplate iznosa od 145.290,00 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-79/2018-27 od 23. srpnja 2019., 15. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-79/2018-27 od 23. srpnja 2019. u točki II. njene izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-79/2018-27 od 23. srpnja 2019. u točki II. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 3.410,00 kn.

 

Obrazloženje

 

Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-79/2018-27 od 23. srpnja 2019. u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 24.215,00 kn sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2019. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži naložiti tuženiku isplatu iznosa od 121.075,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 21. listopada 2013. do isplate, te zatezne kamate na iznos od 24.215,00 kn od 21. listopada 2013. do 22. srpnja 2019.

 

Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-79/2018-27 od 23. srpnja 2019. u točki I. izreke odbačena je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženiku da pod prijetnjom ovrhe odmah po donošenju presude uspostavi prijašnje stanje poslovnog prostora u M. u poslovnom centru M. O. kralja T. 4, označenog kao čest. zgr. 1065/1, zgrada, upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u M., zk. ul. 3474, k.o. M. i to poslovni prostor broj 5. ukupne površine 20,06 m2, smješten u prizemlju poslovnog objekta M. M. tako za isti ishodi uključenje struje kod HEP- D. d.o.o., D. područja E. M..

2. Zabranjuje se tuženiku da za vrijeme trajanja Ugovora o zakupu poduzima radnje kojima će onemogućavati tužitelja u korištenju poslovnog prostora sukladno Ugovoru o zakupu.“

 

Točkom II. izreke tog rješenja naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 19.737,83 kn.

 

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 145.290,00 kn, kao i zahtjev za uspostavom prijašnjeg stanja i zabrane onemogućavanja tužitelja u obavljanju djelatnosti. Sud navodi da među strankama nije sporno da obje kao zakupnici koriste poslovne prostore u M., u poslovnom centru „M.“, te da je tužitelj električnu energiju za svoj poslovni prostor koristio na način da se električnim kablom spajao na mjerno brojilo koje se nalazilo u poslovnom prostoru koji koristi tuženik. Nije sporno da je tuženik 21. listopada 2013. uklonio kabel, te je time tužitelj ostao bez mogućnosti korištenja električne energije. Tužiteljev zahtjev odnosi se na izmaklu dobit u razdoblju od studenog 2013. do travnja 2014., koju nije ostvario jer, do pribavljanja vlastitog priključka za struju u svibnju 2014., nije mogao obavljati djelatnost zbog nedostatka električne energije. Sud je utvrdio da postupak tuženika, uklanjanje kabla, predstavlja štetnu radnju kojom je tužitelju prouzročena šteta, jer je tuženik postupio suprotno ustaljenoj praksi i dogovoru između stranaka. Protupravnost sud nalazi u nedopuštenom isključenju tužitelja iz električne mreže. Sud zaključuje da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu u vidu izmakle koristi za jedan mjesec u kojem nije mogao koristiti poslovni prostor, a da je u tih mjesec dana tužitelj ili zakupodavac mogao osigurati poseban priključak za struju u tom poslovnom prostoru. Slijedom navedenog, s obrazloženjem da se tužitelj trebao odmah obratiti svom zakupodavcu radi pribavljanja priključka za što je potreban period od mjesec dana, sud je ocijenio neosnovanim tužiteljev zahtjev za naknadu štete u razdoblju od prosinca 2013. do travnja 2014. S obzirom na to da je nesporno kako je tužitelj u svibnju 2014. počeo koristiti poslovni prostor, sud je ocijenio da tužitelj nema pravni interes tražiti uspostavu prijašnjeg stanja i zabranu poduzimanja radnji koje bi tužitelju prouzročile štetu.

 

O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka odlučeno je primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13; dalje: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09 - 107/15) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18).

 

Protiv ove presude i rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Presudu pobija u točki II. izreke i rješenje pobija u točki II. izreke. Smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer sud dokaze nije cijenio na način propisan odredbom čl. 8. ZPP-a, te nije prihvatio tužiteljeve dokazne prijedloge.

Sadržajno ukazuje na počinjenu bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Smatra da je dokazao da su ispunjene pretpostavke za odgovornost za štetu te ističe da nije doprinio nastanku štete. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 3.906,25 kn.

 

U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita. Traži naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 3.410,00 kn.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nakon što su presuda i rješenje ispitani u pobijanom dijelu, na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8.,

9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je odluka pravilna i zakonita.

 

Predmet spora obuhvaćen pobijanim dijelom presude je zahtjev za isplatu iznosa od

121.075,000 kn, s osnove naknade štete u vidu izmakle dobiti, koji tužitelj navodi da bi ostvario u razdoblju od studenog 2013. do travnja 2014., a nije ju ostvario zbog protupravne radnje tuženika.

 

Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ni povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloga, i u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Među strankama nije sporno da je prednik tužitelja, trgovačko društvo E. d.o.o. kao zakupodavac koristio poslovni prostor u M., u poslovnom centru „M.“, na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora broj 04/2012 od 7. prosinca 2012. koji je sklopio s vlasnikom poslovnog prostora, trgovačkim društvom B. d.o.o., kao zakupodavcem, do 31. svibnja 2015. te da je čl. 8. tog Ugovora prednik tužitelja kao zakupnik bio ovlašten koristiti prateće i pomoćne prostorije, instalacije i uređaje u skladu s njihovom namjenom prema postojećim uputama i propisima te da ima pravo korištenja instaliranih priključaka energije i ostalog, pa tako i električne energije, te da je čl. 13. st. 2. tog Ugovora prednik tužitelja kao zakupnik se obvezao plaćati po dospijeću troškove i naknade nastale uslijed korištenja predmetnog poslovnog prostora i zajedničkih usluga u poslovnom objektu „M.“ pa tako i trošak električne energije, prema utvrđenoj stvarnoj potrošnji ili pripadajućem udjel, i to podmirivati sukladno ispostavljenim računima.

 

Nije sporno da je tuženik kao zakupodavac koristio poslovni prostor u M., u poslovnom centru „M.“, na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. studenog

2011. sklopljenog s trgovačkim društvom Odluka d.o.o., vlasnikom poslovnog prostora.

 

Iz spisa proizlazi da je tužitelj električnu energiju za poslovni prostor koristio preko električnog kabela koji je bio spojen na mjerno brojilo smješteno u poslovnom prostoru kojeg je koristio tuženik, te da je tuženik 21. listopada 2013. uklonio predmetni kabel, te je time poslovni prostor koji je koristio tužitelj ostao bez mogućnosti korištenja električne energije.

 

Tuženik nesporno nije postupio po rješenju kojim je određena privremena mjera koje je donio Općinski sud u M. u postupku osiguranja pod poslovnim brojem Ovr-395/13 od 4. veljače 2014., a kojim je tuženiku naloženo omogućiti tužitelju korištenje poslovnog prostora na način da ishodi uključenje struje kod HEP – E..

 

Na potraživanje tužitelja s osnove naknade štete valja primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) koje uređuju pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za štetu.

 

Odredbom čl. 1045. ZOO-a propisano je da su pretpostavke za nastanak odnosa odgovornosti za štetu sljedeće: postojanje štetnika i oštećenika, štetna radnja, šteta, uzročno- posljedična veza između štetne radnje i štete te protupravnost. Sve pretpostavke moraju biti ostvarene kumulativno i teret dokazivanja svih pretpostavaka je na tužitelju.

 

Iz spisa proizlazi da je tužitelj dokazao da je šteta u vidu izmakle koristi nastala radnjom tuženika, odnosno, uklanjanjem kabla spojenog na mjerno brojilo u poslovnom prostoru koji je koristio tuženik, a kojim se tužitelj spajao na struju. Budući da nije sporno da tužitelj nije mogao obavljati poslovnu djelatnost u poslovnom prostoru koji je koristio na temelju ugovora o zakupu, to između radnje tuženika i štete postoji uzročna veza.

 

Međutim, iz spisa proizlazi da tužitelj nije dokazao da je tuženikova radnja protupravna, odnosno, da je njom povrijeđeno neko pravno pravilo. Naime, među strankama nije sporno da tužitelj nije evidentiran kao kupac na mjernom mjestu broj 26738171, za koje je mjerilo bilo postavljeno u poslovnom prostoru u vlasništvu trgovačkog društva Odluka d.o.o., a koje je na temelju ugovora o zakupu koristio tuženik. Upravo iz navoda tužitelja, da je tuženik tužitelju „prefakturirao“ troškove za struju, proizlazi da je kao kupac evidentiran tuženik.

 

Odredbom čl. 3. st. 3. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom („Narodne novine“ broj 14/06) propisano je da na jednom obračunskom mjernom mjestu može biti priključen jedan kupac, vlasnik zgrade ili dijela građevine, osim u slučajevima zajedničke potrošnje u stambenim i/ili poslovnim zgradama.

 

Budući da tužitelj nije bio evidentiran kao kupac, te da iz spisa ne proizlazi da je kod opskrbljivača električnom energijom evidentirana zajednička potrošnja poslovne zgrade, unatoč navodima tužitelja o dogovoru stranaka vezanom za način korištenja električne energije, tužitelj nije dokazao da je postupanjem tuženika povrijeđen propis ili pravno pravilo. Upravo suprotno, iz navoda stranaka proizlazi da je tužitelj električnu energiju koristio, a da nije bio priključen kao kupac sukladno odredbi čl. 3. st. 3. Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom.

 

S obzirom na to da je tužitelj poslovni prostor koristio na temelju Ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog s vlasnikom poslovnog prostora, pravo tužitelja na naknadu štete, ali zbog povrede ugovorne obveze, proizlazi iz Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 125/11).

 

Slijedom navedenog, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno pobijanim dijelom presude, te je stoga trebalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Žalba protiv rješenja o trošku nije osnovana.

 

Sud je odluku o zahtjevima stranaka za naknadu troška parničnog postupka donio primjenom odredbe čl. 154. 2. ZPP-a, utvrdivši da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 16,67%, a tuženik u omjeru od 83,33%. Međutim, tužitelj je u tužbi postavio tri tužbena zahtjeva, i to zahtjev za isplatu, zahtjev za uspostavu prijašnjeg stanja, odnosno, na činidbu, i zahtjev za zabranu činjenja. Odredbom čl. 37. ZPP-a propisano je da se vrijednost predmeta spora, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

Sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora za zahtjev koji se odnosi na isplatu, no nije naznačio vrijednost predmeta spora za preostala dva zahtjeva, koji se ne odnose na novčanu tražbinu.

 

Odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a propisano je da će u slučaju kad se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Ako prvostupanjski sud ne utvrdi vrijednost predmeta spora na taj način najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora

50.000,00 kn (st. 4.), odnosno u trgovačkim sporovima sukladno odredbi čl. 495.a ZPP-a,

100.000,00 kn.

 

Primjenom odredbe čl. 37. ZPP-a, budući da je vrijednost zahtjeva za isplatu

145.290,00 kn, a sukladno odredbi čl. 495.a ZPP-a, zahtjeva za činjenje i zahtjeva za zabranu činjenja po 100.000,00 kn, ukupna vrijednost predmeta spora je 345.290,00 kn.

 

U odnosu na vrijednost predmeta spora, tužitelj je sa zahtjevom uspio u omjeru od 7%, a tuženik u omjeru od 93%. S obzirom na navedeno, zahtjev stranaka za naknadu troška trebalo je ocjenjivati primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a, budući da je tužitelj u sporu uspio u neznatnom dijelu svog zahtjeva.

 

Od tuženikovih zahtjeva za naknadu troška osnovan je onaj za sastavljanje odgovora na tužbu u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn prema Tbr. 8.1. Tarife, za zastupanje na ročištu

7. veljače 2018., 9. travnja 2018., 21. svibnja 2018., 28. siječnja 2019. iznos od po 2.500,00 kn prema Tbr. 9.2. (50% od iznosa koji tuženiku pripada na temelju odredbe Tbr. 7.1. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 4. srpnja 2018., 1. listopada 2018., 21. studenog 2018., 1. travnja 2018. i 8. svibnja 2019. u zatraženom iznosu od po 2.500,00 kn, za zastupanje na ročištu 6. ožujka 2019. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9.5. Tarife, za sastavljanje podnesaka od 16. svibnja 2018., 19. lipnja 22018., 24. srpnja 2018., 8. studenog 2018. i 30. travnja 2019. pripada mu pravo na naknadu troška u iznosu od po 500,00 kn prema Tbr. 8.3. Tarife, jer se ne radi o podnescima kojima se očituje na odgovor na tužbu ili prigovor niti na nalaz i mišljenje vještaka. Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, osnovan je i tuženikov zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 800,00 kn prema Tar.br. 1.2. Tarife ZSP-a.

 

Pravilnom primjenom materijalnog prava osnovanim je trebalo ocijeniti tuženikov zahtjev za naknadu troška u iznosu od 28.800,00 kn, no budući da sukladno odredbi članka

374. ZPP-a drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu, trebalo je odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

 

Tuženik nema pravo na naknadu troška za sastav odgovora na žalbu jer on, s obzirom na njegov sadržaj, nije bio od utjecaja na donošenje odluke o žalbi, odnosno nije bio, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, potreban trošak. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

Sutkinja

Nevenka Marković, v.r.