Poslovni broj: 35 Pž-192/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 35 Pž-192/2018-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nikolina Mišković, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica G. P.-T., odvjetnica u O., protiv tuženika Ž. O., vlasnika ugostiteljskog obrta M., K., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 150.000,00 kn i utvrđenja ništavosti, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2039/2014-30 od

19. lipnja 2017., 15. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2039/2014-30 od 19. lipnja 2017. u pobijanim točkama I. i III. njene izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika isplatu iznosa od 150.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev radi utvrđenja da je Ugovor o cesiji – prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012. ništetan (točka II. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

 

Predmet tužbenog zahtjeva odnosio se na plaćanje iznosa od 150.000,00 kn na temelju Ugovora o cesiji – prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012., dok se protutužbeni zahtjev odnosio na utvrđenje ništetnosti tog Ugovora o cesiji.

Ugovor o cesiji – prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012. sklopili su tužitelj kao cesionar, društvo A. trade d.o.o. K. kao cedent i tuženik kao cesus.

 

Na temelju rezultata dokaznog postupka te nalaza i mišljenja sudske vještakinje knjigovodstveno-financijske struke, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženikov dug prema društvu A. trade d.o.o. K. u vrijeme sklapanja Ugovora o cesiji – prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012. iznosio 74.847,04 kn. Utvrđeno je i to da je taj iznos tuženik platio tužitelju. Zato je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev.

 

Protutužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim Ugovora o cesiji – prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012., prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan. Razlog odbijanja tog zahtjeva je to što je zaključeno da se zbog nesporazuma ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora. Zbog nesporazuma ugovor ne bi nastao.

 

Zbog podjednakog uspjeha stranaka u sporu, prvostupanjski sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Tužitelj je podnio žalbu protiv odluka iz točaka I. i III. izreke pobijane presude zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima, s prijedlogom da ih drugostupanjski sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je u žalbi ponovio razloge koje je iznosio tijekom trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom. Tužitelj je tako ponovio primjedbe koje je iznosio na nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstveno-financijske struke. Prema njegovom mišljenju, sudski vještak nije proveo vještačenje sukladno pravilima struke, jer nije bio u mogućnosti odgovoriti na njegove primjedbe. Tužitelj je istaknuo da je Ugovor o cesiji - prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012. uredno potpisao. Po tom Ugovoru, njegova tražbina prema društvu A. trade d.o.o. K. iznosila je preko 150.000,00 kn. Tužitelj smatra da je tuženik na prijevaran način doveo u zabludu vještaka oko plaćanja iznosa od 78.847,06 kn. On je napomenuo da tuženik nije tvrdio da je platio bilo što na temelju Ugovora o cesiji - prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012.

 

Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredbe čl.

365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,

11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita, iako ne u svemu iz razloga u njoj navedenih.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je plaćanje iznosa od 150.000,00 kn s kamatama na temelju Ugovora o cesiji - prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012. Prema tom Ugovoru (list 4. spisa), društvo A. trade d.o.o. K. kao cedent ustupilo je tužitelju kao cesionaru svoju novčanu tražbinu u iznosu od 150.000,00 kn koju ima prema tuženiku kao cesusu (čl. 2. Ugovora). Ugovorom je određeno da će danom uplate tog novčanog iznosa, potraživanja cedenta i cesionara biti podmirena (čl. 5. Ugovora).

 

Tuženik je tužbeni zahtjev osporavao tvrdnjom da njegov dug prema društvu A. trade d.o.o. K. nije iznosio 150.000,00 kn, već 74.847,04 kn, koliko je naposljetku platio.

 

Stanje u spisu u ovoj pravnoj stvari upućuje na to da su stranke sklopile ugovor o cesiji iz odredbe čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08,

125/11 i 78/15). Radi se o sklapanju ugovora o ustupanju radi ispunjenja. Takav zaključak izvodi se iz odredbe čl. 5. Ugovora o cesiji - prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012.

Dakle, ovdje je riječ o posebnom slučaju ustupanja radi ispunjenja reguliranom odredbom čl. 88. st. 2. ZOO-a. Tom odredbom propisano je da kad dužnik ustupi svom vjerovniku svoju tražbinu radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

 

Rezultati dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom, osobito vještačenja kojeg je obavila sudska vještakinja knjigovodstveno-financijske struke, G. P. Š. (nalaz, list 69.-71.; iskaz, list 95.-96. spisa) potvrđuju da je na dan sklapanja Ugovora o cesiji - prijenosu potraživanja od 10. siječnja 2012. tuženikov dug prema društvu A. trade d.o.o. K. iznosio 74.847,06 kn. Rezultati potvrđuju i to da je tuženik (cesus), 14. travnja 2014., platio tužitelju (cesionaru) svoj stvarni dug u iznosu od 74.847,06 kn. Uz nalaz i mišljenje sudske vještakinje nalazi se i dokaz o tuženikovom plaćanju duga tužitelju u iznosu od 74.847,06 kn (bankovni izvadak, list 71. spisa).

 

Ovi rezultati vještačenja podudaraju se sa sadržajem isprava u spisu (pisana prepiska između tuženika i društva A. trade d.o.o. K., bankovni izvatci, list 11.-46. spisa). Suprotno tužiteljevim tvrdnjama, sudska vještakinja je obrazložila svoje mišljenje te otklonila sve njegove (jasno) iznesene primjedbe. Ne postoje dokazi koji bi doveli u sumnju pravilnost vještakinjinog mišljenja. Ne postoje ni dokazi o tome da je tuženik na bilo koji način doveo u zabludu sudsku vještakinju tj. da joj je prešutio određene činjenice oko uplate iznosa od 74.847,06 kn. Zato i ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje sudske vještakinje G. P. Š..

 

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud zaključuje da tužitelj neosnovano traži od tuženika isplatu utuženog iznosa od 74.847,06 kn. To iz razloga što rezultati dokaznog postupka vrlo jasno upućuju da je tuženik platio tužitelju taj iznos. S obzirom na to da tužitelj ničim nije dokazao osnovanost preostale utužene tražbine, ovaj sud zaključuje da tužitelj neosnovano traži od tuženika i isplatu preostalog utuženog iznosa od 75.152,94 kn. Odatle proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

Pravilna je i zakonita odluka o parničnim troškovima (čl. 154. st. 2. ZPP-a) koju je prvostupanjski sud valjano obrazložio, a tužitelj je u žalbi nije osnovano pobio.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

Sudac

Nikolina Mišković, v.r.