REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA

Broj:4.P-439/2019-13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u
parničnom predmetu tužiteljice Š. R., OIB:…, J., zastupana po punomoćnici S. P. odvj. u P., protiv tuženika G. S., OIB:… iz J., zastupanog po punomoćniku V. G., odvj. u P., radi isplate, dana 4.studenog 2020. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti stranaka i njihovih punomoćnika, dana 15.prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku G. S., OIB:… iz J., da isplati tužiteljici Š. R., OIB:…, J., iznos od 2.500,00 eura, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od 17.prosinca 2019. do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku G. S., OIB:… iz J., da tužiteljici Š. R., OIB:…, J., na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 4.250,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počev od 15.prosinca 2020. do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužiteljica Š. R. je podnijela tužbu protiv tuženika G. S. radi isplate 2.500,00 eura.

U tužbi navodi da je 28.siječnja 2019.pozajmila tuženiku iznos od 3.000,00 eura radi kupovine osobnog automobila jer mu se stari pokvario. Tužiteljica je 28.siječnja

- 2 -

Broj:4.P-439/2019-13

2019.podigla sa svog računa broj HR9823600003244538802 kod banke, Poslovnica u P., iznos od 3.000,00 eura koji je istoga dana predala tuženiku. Tuženi joj je vratio iznos od 500,00 eura pozajmice, a u više navrata mu se obraćala radi povrata zajma, ali tuženik odbija isti vratiti. Putem punomoćnika poslala je tuženiku opomenu radi povrata zajma, koju opomenu je primila tuženikova supruga 22.listopada 2019. Budući je tuženikova obveza dospjela, a on niti nakon opomena nije ispunio dužnu obvezu, tužiteljica je predložila da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da joj isplati iznos od 2.500,00 eura-protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te troškove parničnog postupka.
Tuženi u odgovoru na tužbu navodi kako nije točno da mu je tužiteljica

pozajmila navedeni iznos od 3.000,00 eura. Naime, tuženikova obitelj je od konca 2018.
služila tužiteljicu na način da su je učestalo vozili kod doktora i zubara te joj pomagali oko
održavanja njene kuće i okućnice. Isto tako, unazad godinu dana, po njenom nalogu svojim automobilom su je vozili u B. (preko dvadeset puta), pa je između stranaka stvarno egzistirao ugovor o doživotnom uzdržavanu. Kako je automobil tuženika bio u lošem stanju, tužiteljica mu je predložila, da mu da iznos od 3.000,00 eura kako bi kupio drugi polovni automobil, a usmeno su ugovorili da će od tih 3.000,00 eura najprije obračunati onaj
dio koji se odnosi za naknadu koju mu je tužiteljica dužna platiti što je služe, a ostatak će
vratiti tužiteljici. U tom pravcu je tuženik tužiteljici vratio 500,00 eura te joj je još trebao
vratit preostali iznos od 400,00 eura. Međutim, tužiteljica se odjednom, bez ikakvog
opravdanog razloga naljutila na tuženog te postupila protivno svom obećanju i neosnovano
traži povrat cijelog iznosa iako dobro zna da je nju obitelj tuženika služila gotovo godinu
dana. Tuženik osporava visinu potraživanja tužiteljice.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u promet po računu tužiteljice kod banke od 1.siječnja do 30.lipnja 2019, u dopis punomoć. tužiteljice tuženiku od 17.listopad 2019., u očitovanje punomoć. tuženika na dopis s ponudom od 7.listopada 2019., saslušao je svjedoke A. S. i M. B., saslušao je stranke u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni
zahtjev tužiteljice osnovani.

Provedenim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik 28.siječnja 2019. od tužiteljice primio iznos od 3.000,00 eura, ali je sporno je li tuženik navedeni iznos primio
kao pozajmicu za kupnju automobila ili kao naknadu za uslugu voženja tužiteljice.
Tuženikova supruga A. S. iskazala je da su susjedi tužiteljicu vozili gdje je bilo potrebno, a budući to više nisu mogli tužiteljica je htjela da je oni voze. U međuvremenu se njihov automobil pokvario i nisu mogli kupiti novi pa im je tužiteljica rekla da će im dati 3.000,00 eura da kupe novi automobil i da će tada taj iznos prebiti s time što ju voze liječniku, u banku po mirovinu, kod zubara, na nokte, u B. i što su joj bili dostupni 24 sata. Nikada nije govorila da joj taj novac moraju vratiti. Nakon što joj se predočava da je punomoćnik tuženika odvjetnik G. u svom očitovanju na dopis s ponudom odvjetnici S. P. za njenu stranku Š. R. naveo "Kao prvo, moram vas upoznati s činjenicom da je vaša stranka, prilikom predaje novca, gos.S. jasno iskazala da joj vrati novac kada bude mogao i na rate.", iskazala je da taj navod nije točan jer nije bilo govora o nikakvom vraćanju toga novca. Tužiteljicu su vozili oko godinu dana od 8. ili 9. mjeseca 2018. pa do 8. ili 9. mjeseca 2019. Nakon toga je gospođa s njima prestala

- 3 -

Broj:4.P-439/2019-13

komunicirati i nakon toga ju više nisu vozili. Tužiteljica im je plaćala 200,00 eura mjesečno
što su je vozili. Nakon što im je dala tih 3.000 eura za automobil nešto su novca prebili, ali ne
zna koji iznos, to zna suprug. Kupili su automobil marke Passat koji glasi na supruga i dalje
ga imaju. Kada bi vozili tužiteljicu u trgovinu ona bi im nekada nešto i kupila, salatu, ulje i sl.
Ne zna zašto su joj vratili 500 eura i ne zna kada je to vraćeno.

Svjedok M. B. je iskazao da je vlasnik taksi službe te da tužiteljica već više od godinu dana koristi usluge njegove taksi službe. Vozio ju je jednom tjedno u nabavku, u K., banku, kao i većinu umirovljenika.

Tužiteljica Š. R. iskazala je u svrhu dokazivanja da je 2018.godine tuženikov sin kupio kuću u … i tako se upoznala s tuženikom i njegovom suprugom. 2019.godine su je vozili gdje je trebala i za to im nije ništa plaćala nego im je uvijek kupovala u trgovini sve što im je trebalo šećera, ulja, voća i dr. i to je koštalo više nego da je uzela taksi. Rekli su joj da bi si trebali kupiti novi automobil te da imaju 1.000 eura i da im nedostaje još 3.000 eura pa je ona zvala svoga sina koji radi u Nj. da joj pošalje novce u banku. Sin joj je poslao novac, a ona ga je podigla i dala tuženima. Rekla im je da joj novac vrate kada budu mogli i mjesec dana nakon toga došao je tuženik i vratio joj 500 eura što ju je jako iznenadilo. Novac im je dala u siječnju 2019. Nakon 2 do 3 mjeseca je tuženika zvala i pitala ga kada će joj vratiti novce, a on je pitao "Kakve novce?" i da joj nije ništa dužan i bio je jako vulgaran. Tada je otišla kod odvjetnice i poslali su mu opomenu, ali I nakon toga ništa nije odgovorio i nije vratio novce. Oni su je vozili nekoliko mjeseci, ne zna točno koliko, ali svaki puta kada bi njegova supruga išla u P. nazvala bi je i pozvala je da ide s njima. Kada bi išli u B. ona bi tamo plaćala. Bila je vjenčana kuma njihovoj kćeri i to ju je koštalo 1.300 eura. Nije tražila od tuženika da je vozi u B. nego kada bi oni išli u B. išla bi s njima. S tuženima je bila 4 ili 5 puta u B.. Nisu je vozili kod liječnika, ali su je vozili kod zubara oko 5 puta. Kada je dala tuženiku novce on je rekao da odu kod Javnog bilježnika, ali je ona smatrala da nema potrebe jer se znaju pa je mislila da je neće prevariti. Slijedeći dan su tuženik i njegov sin kupili automobil. Nakon što su kupili auto išli su u B. s tim automobilom.

Tuženi G. S. iskazao je u svrhu dokazivanja da je njegov sin jedno vrijeme vozio tužiteljicu međutim to više nije mogao podnijeti i nije je htio više voziti, a onda je tužiteljica tražila od njega i supruge da je voze. Počeli su je voziti, ali u siječnju 2019. im se pokvario automobil i ona je rekla da će im dati novce. Rekao joj je da joj oni te novce ne mogu vratiti, ali mu je ona odgovorila da joj ne trebaju vraćati nego da će prebiti što ju je on
vozio u B. i u B., a supruga ju je vozila u grad, zubaru, u banku i slično. Mjesec dana nakon što mu je dala novce zvala ga je i pitala ga kada će joj vratiti novce. Odgovorio joj je da je znao da će joj morati vratiti novce ne bi novce niti posuđivao. U lipnju 2019. joj je vratio 500 eura jer je bio dogovor da je služe godinu dana jer je to 2.500 eura. Ona je bila kuma u
svatovima njihovoj kćeri u svibnju 2019. i točno je da je išla s njima i kupila kćeri kolica i još
neke druge stvari za dijete. U B. ju je vozio dva puta mjesečno po cigarete, a supruga i on uopće ne puše. Nije točno da mu je tužiteljica prilikom predaje novca rekla da joj vrati novac
kada bude mogao i na rate kao što je to navedeno u podnesku odvjetnika 7.listopada 2019.
Na pitanje punomoć. tužiteljice zašto je u odgovoru na tužbu navedeno da je

tužiteljici trebao vratiti još iznos do 400 eura odgovorio je da se to odnosi na to što tužiteljicu
nisu vozili u listopadu, studenom i prosincu 2019. te se tih 400 eura odnosi na ta tri mjeseca.
Naime, sama tužiteljica je rekla da će im dati 200 eura mjesečno. Kada je dobio novce od
tužiteljice htio je otići kod javnog bilježnika napraviti ugovor kada će joj te novce vratiti, ali

- 4 -

Broj:4.P-439/2019-13

ona nije htjela nego je rekla da će je voziti. Kupili su WV i sada ga imaju i na njegovom je
imenu. Tužiteljicu su vozili oko godinu dana od kolovoza ili rujna 2018. do kolovoza ili rujna

2019. Sama tužiteljica je predložila da taj iznos prebiju s time što ju voze i on nije ništa
predlagao niti tražio od nje. Tužiteljica je čak tražila da je vozi u Nj. i da će ona sve platiti, a to sve zato što su je inače vozili. U trgovinu ju je najčešće vozila supruga te su je vozili u sve trgovačke centre i gurala joj kolica.

Sud nije poklonio vjeru iskazu tuženika i njegove supruge da se nije radilo o
pozajmici i da im je tužiteljica dala 3.000,00 eura za kupnju automobila, a da se navedeni
iznos odnosio na usluge koje su oni pružali tužiteljici (vožnja zubaru, u trgovinu, u B. u B., pomaganje oko okućnice) te da im je za te usluge tužiteljica trebala plaćati 200,00 eura mjesečno pa da se te 3.000,00 odnose na obavljanje usluga.

Naime, u očitovanju punomoćnika tuženika na dopis punomoćnice tužiteljice
od 7.listopada 2019. pun. tuženika navodi " …moram Vas upoznati sa činjenicom, da Vaša
stranka, prilikom predaje novca, gospodinu S. jasno iskazala, da joj vrati novac, kada bude mogao i na rate." . U navedenom očitovanju također se navodi da je tužiteljica više puta izjavila da će im ona za usluge koje su joj činili mjesečno plaćati 100,00 do 150,00 eura.
Iz svega navedenoga proizlazi da je tužiteljica tuženiku doista pozajmila iznos

od 3.000,00 eura za kupnju automobila, koji iznos joj je poslao sin iz Nj. uz napomenu "Posuditi M. tati za auto. Potvrda od javnog bilježnika", ali unatoč tome nisu sačinili potvrdu kod javnog bilježnika jer je tužiteljica smatrala da to neće biti sporno te je očekivala da joj on taj iznos vrati, ali tada nije bio definiran rok povratka.

Tužiteljica je možda izjavila više puta da će tuženiku i njegovoj supruzi za
usluge prijevoza i dr. plaćati mjesečno 100,00 do 150,00 eura, ali je očigledno da stranke nisu
dogovorile o kojem se iznosu točno radi, odnosno nisu dogovorile da će taj iznos prebiti s
iznosom od 3.000,00 eura koji im je tužiteljica pozajmila.

Budući je nesporno utvrđeno da je tuženik tužiteljici od pozajmljenih 3.000,00
eura do sada vratio iznos od 500,00 eura sud je usvojio zahtjev tužiteljice te je tuženom
naložio da tužiteljici vrati i preostali pozajmljeni iznos od 2.500,00 eura.

Članak 504. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,
125/11, 78/15 i 29/18 dalje: ZOO) propisuje da ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje
zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon
isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčeva
zahtjeva.

Kako u ovom slučaju stranke nisu odredile rok za vraćanje zajma i isti se ne
može odrediti iz okolnosti zajma tuženi je bio dužan zajam vratiti najranije dva mjeseca
računajući od primitka poziva pun. tužiteljice na vraćanje zajma odnosno od 17. prosinca

2019. od kada teče zakonska zatezna kamata na iznos koji je tuženik dužan vratiti tužiteljici.
Budući je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice sud je tuženiku na
temelju odredbe članak 154.stvak 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH,
123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14-OUSRH i 70/19, dalje: ZPP),naložio da tužiteljici plati
iznos od ukupno 4.250,00 kuna koji trošak se odnosi na sastav tužbe (1.000,00 kuna),
zastupanje po punomoćniku na pripremnom ročištu (500,00 kuna), na ročištu za glavnu
raspravu (1.000,00 kuna), sve s PDV-om (750,00 kuna) te sudsku pristojbu na tužbu i presudu
(2x500,00 kuna).

- 5 -

Broj:4.P-439/2019-13

Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 15.prosinac 2020.

S u d a c :

Melita Novak, v.r.

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana
objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje
županijski sud.

Dna:

1. S. P., odvj.u P.

2. V. G., odvj.u P.