- 1 -

                                  Broj: Jž-416/2020

 

                                      

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I KE   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljene pravne osobe xx, zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 79/07, 26/09, 130/11, 74/13 i 69/17), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe xx, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 6 Pp J-3586/2019 od 23. siječnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I              Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe xx i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

                II                Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okrivljena pravna osoba xx, obvezna je naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljena pravna osoba xx proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude te je okrivljenoj temeljem istog propisa, izrečena novčana kazna u iznosu od 23.000,00 kuna, time da ukoliko okrivljena u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude plati dvije trećine izrečene novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini te je okrivljena dužna na ime troškova prekršajnog postupka platiti paušalni iznos od 200,00 kuna.

Protiv te presude okrivljena pravna osoba xx je pravodobno podnijela žalbu uvodno zbog svih žalbenih razloga, iako iz sadržaja žalbe proizlazi da presudu pobija zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, odnosno, povrede prava na obranu, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluci o novčanoj kazni, navodeći da sud okrivljenoj nije dostavio dokumentaciju uz optužni prijedlog, a na kojoj se isti temelji, čime okrivljenoj nije dana mogućnost valjane obrane pred sudom, te da ostaje nejasan zaključak prvostupanjskog suda da putnica nije imala valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku, dok je puštena da putuje u Republiku Hrvatsku iz Londona, što policijski službenice u Londonu nisu smjeli dopustiti. U žalbi predlaže da se sve navedeno uzme kao olakotna okolnost te ublaži izrečena novčana kazna jer  okrivljena nije mogla znati da putnica nama valjanu vizu, već je primijenila svu dužnu pažnju tako da nije postupala u namjerni niti iz nehaja, a niti je nastupila bilo kakva šteta. Predlaže preinačiti presudu i osloboditi okrivljenu od plaćanja kazne ili joj izreći najnižu moguću novčanu kaznu, a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

Žalba je neosnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Neosnovani su navodi žalbe u kojima se ističe da prvostupanjski sud nije okrivljenici uz optužni prijedlog dostavio relevantnu dokumentaciju, čime bi povrijedio njeno pravo na obranu, budući da je sama okrivljenica u pisanoj obrani od 18. prosinca 2019. navela da moli „produženje roka za očitovanje na optužni prijedlog i dokumentaciju dostavljenu uz optužni prijedlog“, a s obzriom da nije u mogućnosti u danom roku od svoje pravne službe prikupiti podatke o putniku. Nadalje, u daljnjoj pisanoj obrani okrivljenice od 24. siječnja 2020., ista je navela da nije u mogućnosti pristupiti niti drugom ročištu zakazanom u ovom predmetu (zakazano za 22. siječnja 2020.), da ostaje kod svoje obrane te da ističe kako nema daljnjih dokaznih prijedloga. Osim navedenog, iz obavijesti o pokretanju prekršajnog postupka iz članka 109.a PZ-a od 31. listopada 2019., a koja je okrivljenici uručena 11. studenog 2019., jasno je navedeno da će se protiv okrivljenice podnijeti optužni prijedlog zbog prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima kao i ime i prezime putnice koja nije imala valjanu vizu za ulazak u Republiku Hrvatsku. Naime, svrha navedene obavijesti je između ostaloga, omogućavanje počinitelju da ima saznanja da će se protiv njega podnijeti optužni prijedlog zbog određenog prekršaja, čiji činjenični i zakonski opis se potom precizira u optužnom prijedlogu na temelju kojeg se vodi prekršajni postupak, sukladno odredbi čl. 160. PZ-a.

 

Sve navedeno ukazuje na činjenicu da je okrivljena pravna osoba imala saznanja o svim relevantnim činjenicama u konkretnom predmetu te joj u postupku nije povrijeđeno pravo obrane koje bi moglo utjecati na presudu, odnosno, nije počinjena povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a, a kako to sadržajno ističe okrivljenica u žalbi. 

 

Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud na temelju iskaza svjedoka policijskog službenika Joška Buble koji je jasno iskazao da putnica koju je prevezla okrivljena pravna osoba u Republiku Hrvatsku, nije posjedovala valjanu putnu ispravu za ulazak zbog čega joj je ulazak i odbijen, kao i  materijalnih dokaza u spisu koji su potkrijepili iskaz svjedoka, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenica ostvarila zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 225. st. 1. Zakona o strancima. Provedene dokaze, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, prvostupanjski sud je slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenice. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, a na koje se upućuje žaliteljica, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

 

Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žaliteljica ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Razmotrivši odluku o kazni, a povodom žalbenih navoda, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenici za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u unaprijed utvrđenom novčanom iznosu  propisanom za tu vrstu prekršaja.

 

Naime, odredbom čl. 225. st. 1. Zakona o strancima propisano je da će se novčanom kaznom u iznosu od 23.000,00 kuna, za svakog prevezenog stranca, kazniti prijevoznik koji je dovezao stranca koji nema valjanu putnu ispravu ili drugu ispravu koja služi za prelazak državne granice, valjanu vizu ili odobrenje boravka.

 

Neosnovano žaliteljica navodi da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe o ublažavanju novčane kazne, navodeći u žalbi sadržaj odredbe čl. 36. PZ-a koja u st. 1. propisuje opća pravila o izboru vrste i mjere kazne propisujući da izbor vrste i mjere kazne počinitelju prekršaja određuje sud u granicama koje su određene propisom za počinjeni prekršaj, a na temelju stupnja krivnje, opasnosti djela i svrhe kažnjavanja, a st. 2. istog članka propisuje obveze suda u odnosu na okolnosti koje utječu da kazna bude po vrsti i mjeri lakša ili teža za počinitelja prekršaja te je propisano da će sud, određujući vrstu i mjeru kazne, osobito voditi računa o stupnju krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ranije ponašanje počinitelja, na njegovo ponašanje nakon počinjenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja, a u slučaju izricanja novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje počinitelja prekršaja.

 

Institut ublažavanja kazne propisan je odredbom čl. 37. st. 1. PZ-a koja propisuje da sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj kad to ovaj Zakon izričito propisuje, a st. 2. da blažu kaznu od propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom, ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom kaznom. Budući da u ovom konkretnom slučaju nije PZ-om izričito propisano da se kazna može ublažiti, to je za eventualnu primjenu odredbe o ublažavanju kazne bilo nužno postojanje “naročito olakotnih okolnosti“, zbog kojih se „svrha kažnjavanja može se postići i blažom kaznom od propisane.“ Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoje osobito izražene olakotne okolnosti na strani okrivljene zbog čega se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za ublažavanje kazne, niti su po ocjeni ovog suda, žalbeni navodi dostatni da se primijeni institut ublažavanja novčane kazne.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu, 15. prosinca 2020.

 

 

Zapisničarka:                                                                                           Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                             Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.