1                                  Poslovni broj: 6 UsIpor-80/20-2

Poslovni broj: 6 UsIpor-80/20-2

 

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

       Split, Put Supavla 1

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Lidije Kraljević, u upravnom sporu tužiteljice S. S. G. iz K. T., K. Š. Đ. ., zastupana po opunomoćeniku M. I., odvjetniku u Z., S. ., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, F.., radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreza, bez održavanja glavne rasprave, dana 15. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I     Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-410-23/18-01/370, Urbroj: 513-04-19-2 od 18. travnja 2019.

II     Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-410-23/18-01/370, Urbroj: 513-04-19-2 od 18. travnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda K., Klasa: UP/I-416-02/17-01/897, Urbroj: 513-07-02-18-4 od 14. ožujka 2018., kojim je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje zastare prava na naplatu poreznog dugovanja uvažen te je utvrđeno kako je nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga koji na dan 1. siječnja 2018. iznosi ukupno 48.454,85 kuna i to: za porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi, šifra vrste prihoda 1619 utvrđen u 2007. i to glavnice u iznosu od 31.617,86 kuna i kamate u iznosu od 16.009,25 kuna i doprinos od dohotka, dobiti ili plaće, šifra vrste prihoda 5241, utvrđen u 2007. i to glavnice u iznosu od 827,74 kuna i kamate u iznosu od 0,00 kuna, te je odlučeno kako će se s danom izvršnosti toga rješenja otpisat iznos duga na ime kamate u iznosu od 16.009,25 kuna dok se glavnica u iznosu od 31.617,86 kuna neće otpisati, te će se otpisati glavnica u iznosu od 827,374 kuna.

Tužiteljica u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, navodi kako su u žalbi jasno navedene sve činjenice koje su dovele do ovog spora, u bitnome da porezno tijelo nije ispravno knjižilo na poreznu karticu obveznice preostale iznose na naplatu. Prigovara kako tuženik u osporavanom rješenju ne razmatra, niti se očituje o navodima u žalbi (potpuno krivo knjiženje, odnosno rasknjiženje reprograma), nego se isključivo očituje o zastari iako je u žalbi jasno ukazano na neispravno knjiženje. Prigovara kako tuženik nije potpuno utvrdio činjenično stanje, nije riješio sukus problema nego je rješavao isključivo pitanje utvrđivanja zastare. Navodi kako je dan 13. kolovoza 2013. doneseno rješenje Klasa: UP/I-415-02/13-007/638, Urbroj: 513-07-02/13-02 o reprogramu za dug poreza i doprinosa u ukupnom iznosu od 82.291,73 kuna glavnice i 86.520,36 kuna kamata. Kamata po istom rješenju je otpisana i na iznos glavnice počela je teći nova kamata od 4.5%. Dana 10. svibnja 2017. PU S. H. ukida rješenje Klasa: UP/I-415-02/13-07/638, Urbroj: 513-07-25-01/17-04 o reprogramu (3 mjeseca i 3 dana prije kraja reprograma, koji je tužiteljica otplaćivala sa malim zaostacima), te u izreci rješenja pod točkom 2. navodi „Po izvršnosti ovog rješenja ponovno će se zadužiti iznos otpisanih kamata“. Navodi kako porezno tijelo, Područni ured S. H. kod donošenja rješenja Klasa: UP/I-415-02/13-07/638, Urbroj: 513-07-25-01/17-04 od 10. svibnja 2017. nije postupilo sukladno Općem poreznom zakonu („Narodne novine“, broj 115/16, 106/18), a koji je bio na snazi kod donošenja rješenja o ukidanju reprograma i nije izvršilo potrebna knjiženja u poreznom knjigovodstvu na način propisan člankom 109. stavak 10. Općim poreznim zakonom. Navodi kako dana 14. lipnja 2017. podnosi zahtjev za ispravno utvrđivanje zastare. Tvrdi kako je prilikom donošenja predmetnog prvostupanjskog rješenja Porezna uprava napravila veliki propust kod knjiženja preostalih dugova, odnosno rasknjiženja reprograma, na što je jasno ukazano žalbom Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak. Tvrdi kako je za vrijeme trajanja reprograma otplatila ukupno 71.262,90 kuna, a što je vidljivo u informacijskom sustavu Porezne uprave. Radi velikih obiteljskih problema nije bila redovita u otplati ali ipak uspjela je reprogram skoro dovesti do kraja. Tvrdi kako je suprotno načelu pružanja pomoći strankama službenika tuženika naspram tužiteljice, reprogram joj je ukinut tri mjeseca prije konačnog podmirenja iako joj je ostalo za otplatu još ukupno, zajedno s kamatama iznos od 18.560,94 kuna. Pojašnjava kako je glavnica duga u iznosu od 82.891,73 kuna, reprogramirana je temeljem rješenja iz 2013. na 48 rata. Reprogram se vršio na način da se dugovi sa svih konta koje vodi Porezna uprava, a to su npr. PDV, porez na dobit, MO, ZO, HOK, spomenička renta, itd. prebace na dva nova konta radi točne evidencije i praćenja otplatnih planova. U ovom slučaju od ukupnog duga 82.891,73 kune, na konto 7560 iznos od 50.446,13 kuna i na konto 1872 iznos 31.617,86 kuna, ukupno 82.891,73 kune. Zaključno tvrdi kako je po reprogramu trebalo biti plaćeno 89.823,84 kuna, ukupno je plaćeno 71.262,90 kuna, te je razlika za platiti 18.450,94 kuna. Tvrdi kako je svega naprijed navedenog jasno vidljivo da je Porezna uprava u konačnici  u svom rješenju utvrdila zastaru u cijelosti, ali kod rasknjižavanja nije evidentirala uplate tužiteljice koje su sve otišle i propisane na kamatu, a za koju je i sama Porezna uprava utvrdila rješenjima da je u zastari. Prigovara kako je Porezna uprava greškom, prilikom vraćanja duga na poreznu karticu tužiteljice, previdjela članak 109. OPZ-a te nije, a trebala je prije svega: a) na karticu vratiti svu glavnicu po svim kontima – ukupno 82.891,73 kune (založno pravo), b) utvrditi zastaru za sve kamate temeljem službene zabilješke, interno u ispostavi Porezne uprave, a temeljem članka 109. OPZ-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., po službenoj dužnosti, c) u konačnici uplate koje je obveznica izvršila evidentirati na preostale dugove po kontima, te poreznu obveznicu obavijestiti o preostalom dugovanju od 18.560,94 kune, te eventualnom nemirenju istog i skidanju uknjižbe na nekretnini. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.              

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Budući je među strankama sporna samo primjena materijalnog prava, a stranke nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je temeljem članka 36. stavka 3. točke 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) spor riješio bez rasprave.

              Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice od 14. lipnja 2017. za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga.

Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je porezno tijelo u provedenom postupku utvrdilo kako je porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi u iznosu od 31.617,86 kuna utvrđen  u 2007. te je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2008. Utvrdilo je kako je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda K., Klasa: UP/I-415-02/13-07/638, Urbroj: 513-07-02-13-2 od 13. kolovoza 2013. tužiteljici odobren zahtjev za otpis duga s osnove kamata uz istovremeno reprogramiranje glavnice duga, a kojim je obuhvaćeno predmetno dugovanje računa 1619. Utvrdilo je da je rješenje o reprogramu uručeno tužiteljici i postalo je izvršno 9. rujna 2013. Zbog nepridržavanja rokova i načina plaćanja utvrđenih rješenjem, rješenje o reprogramu ukinuto je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S. H., Klasa: UP/I-415-02/13-07/638, Urbroj: 513-07-25-01-17-4 od 10. svibnja 2017. Dostava navedenog rješenja izvršena je 8. lipnja 2017., te je s istim danom postalo izvršno.

Prema navedenom, porezno tijelo je utvrdilo kako za navedeni iznos glavnice zastara nije tekla, odnosno nastupio je zastoj zastare u razdoblju od 9. rujna 2013. do 8. lipnja 2017., u trajanju od 3 godine, 8 mjeseci i 30 dana te je zastara ponovno počela teći 9. lipnja 2017. Protekom roka od šest godina te uzimajući u obzir zastoj zastare, za naprijed navedenu obvezu zastara prava na naplatu je nastupila 30. rujna 2017. Međutim, kako je ista tražbina osigurana založnim pravom na nekretnini u korist RH, Ministarstva financija, Porezne uprave, temeljem rješenja Općinskog suda u Z., broj Z-…./20.. od 15. lipnja 2012., to se navedena glavnica po izvršnosti rješenja ne otpisuje, sukladno odredbi članka 109. stavka 10. Općeg poreznog zakona.

Nadalje, porezno tijelo u provedenom postupku utvrdilo kako je doprinos od dohotka, dobiti ili plaće u iznosu od 827,74 kuna utvrđen je u 2007. te je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2008. Utvrdilo je kako je navedeni iznos također bio uključen u rješenje o reprogramu te i za isti zastara nije tekla od 9. rujna 2013. do 8. lipnja 2017., u trajanju od 3 godine, 8 mjeseci i 30 dana te je zastara ponovo počela teći 9. lipnja 2017. Protekom roka od šest godina te uzimajući u obzir zastoj zastare, za naprijed navedenu obvezu zastara prava na naplatu je nastupila 30. rujna 2017. Međutim, kako isti tražbina nije osigurana založnim pravom na nekretnini, to će se navedena glavnica otpisati po izvršnosti prvostupanjskog poreznog rješenja.

              Odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16., dalje u tekstu OPZ-a), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva i primjenjuje se temeljem odredbe 198. OPZ-a, propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

              Stavkom 4. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

              Stavkom 7. istog članka propisano je da zastara prava na naplatu porezne obveze, kamata i troškova ovrhe ne teče niti u slučajevima propisanim ovim zakonom i posebnim propisima.

              Odredbom članka 109. stavka 10. OPZ-a propisano je da iznimno od stavka 4., kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari.

              Nadalje, odredbom članka 14. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba („Narodne novine“ broj: 55/13.) propisano je da  za vrijeme trajanja reprogramirane naplate poreznog duga sukladno ovome Zakonu zastara poreznoga duga ne teče.

Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, prema stajalištu Suda, pravilno je porezno tijelo utvrdilo kako se glavnica predmetnog duga u iznosu od 31.617,86 kuna, koja je osigurana založnim pravom na nekretnini u korist RH, Ministarstva financija, Porezne uprave, temeljem rješenja Općinskog suda u Z., broj Z-…./20.. od 15. lipnja 2012., ne otpisuje i porezno se tijelo ima pravo naplatiti iz opterećene stvari u skladu sa odredbom članka 109. stavka 10. OPZ-a.

              Prigovori tužiteljice u tužbi u bitnom se odnose na pravilnost knjiženja poreznog duga nakon provedenog postupka reprograma duga i na visinu preostalog duga, međutim, prema ocjeni ovog Suda isti prigovori nisu od utjecaja na predmetni postupak, budući je predmet ovog postupka pitanje zastare prava na naplatu poreznog duga temeljem zahtjeva tužiteljice od 14. lipnja 2017. kojim je tražila utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga, a ne utvrđenje visine duga tužiteljice.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim, te se prigovori tužiteljice otklanjaju kao neosnovani.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.

              Kako tužiteljica nije uspjela u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

U Splitu, 15. prosinca 2020.

 

                                                                                                                                              S U T K I N J A

 

                                                                                                                                      Nela Mešin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lidija Kraljević