- 1 -              Rev-x 198/2016-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 198/2016-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. M. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv I-tuženika M. Š. iz Z., OIB ... i II-tuženika H. S. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica V. V., odvjetnica u Z., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1937/14-5 od 8. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10210/02 od 29. studenog 2013., u sjednici održanoj 15. prosinaca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate 352.948,33 kn zajedno sa zateznim kamatama od 10. srpnja 2001. do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka zajedno sa zateznim kamatama (točka I. izreke), te „podredno“ postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu 16.870,72 kn sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2002. do isplate te troškove postupka zajedno sa zateznim kamatama (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženicima troškove postupka u iznosu od 87.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se obje nižestupanjske presude u svemu mogu ispitati budući da sadrže jasne i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor.

 

Protivno revizijskim navodima, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 375. stavak 1. ZPP-a. Naime, sud drugog stupnja je ocijenio sve odlučne žalbene navode koje je isticao tužitelj, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, o čemu se u obrazloženju pobijane odluke jasno i razložno očitovao.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa za koji tužitelj tvrdi da mu I i II-tuženici duguju na temelju ugovora o načinu podmirenja međusobnih obaveza od 9. svibnja 2001.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelj kao kupac i Stambena zadruga „N. Z.“ (u nastavku teksta: Stambena zadruga) kao prodavatelj 30. studenog 1998. sklopili ugovor o prodaji stana broj 8, površine 80,1 m2 u objektu u izgradnji, oznake 2K1-9A, u Z. k.č.br. 882 k.o. T.,

 

- da je novčana sredstava za isplatu kupoprodajne cijene je tužitelj pribavio kreditom podignutim kod Z. b. d.d.,

 

- da je banka novčana sredstva u iznosu od 424.791,86 kn doznačila na račun stambene zadruge N. Z. 23. prosinca 1998.,

 

- da su tužitelj i Stambena zadruga 24. prosinca 1998. sporazumno raskinuli ugovor o prodaji stana od 30. studenog 1998., te da se Stambena zadruga istim sporazumom obvezala sredstva doznačena na ime plaćanja ugovorene kupoprodajne cijene stana odmah vratiti u skladu sa zahtjevom i prijedlogom tužitelja,

 

- da iz dopisa-naloga od 24. prosinca 1998. proizlazi da je tužitelj zatražio od Stambene zadruge da se njegova uplaćena sredstva po raskinutom ugovoru o kupoprodaji doznače Štedno-kreditnoj zadruzi „A.-Z.“ (u nastavku teksta: ŠKZ) nakon čega je 29. prosinca 1998. tužitelj sa ŠKZ-om sklopio ugovor o oročenom depozitu gdje je tužitelj i položio iznos od 424.791,86 kn,

 

- da je 29. prosinca 1998. tužitelju isplaćen dio tog depozita u iznosu od 100.000,00 kn,

 

- da je Stambena zadruga 10. veljače 2000. izdala nalog za doznaku kojim je pozvala M. K. da sredstva u iznosu od 396.840,00 kn po ugovoru o kupoprodaji stana od 10. prosinca 1997. s kupcem M. K. doznači tužitelju na ime povrata uplaćenih sredstava po raskidu ugovora o kupoprodaji stana, a ostatak sredstava da doznače na račun Stambene zadruge,

 

- da je M. K. postupajući po tom nalogu  29. prosinca 2000. isplatio iznos od 15.000,00 DEM kao i da je Stambena zadruga kasnije nalog povukla,

 

- da je tužitelj nalogom od 6. travnja 2000. upućenim ŠKZ-u zatražio da se u njegovo ime i za njegov račun sredstva koja su oročena kod ŠKZ-a u iznosu od 395.126,95 kn isplate A. š. d.o.o. sa svrhom doznake povrata dijela sredstava prema ugovoru o kratkoročnom kreditu broj ... za I. M.,

 

- da iz ugovora o prijeboju proizlazi da su A. š. d.o.o. i ŠKZ sklopile ugovor kojim su 6. travnja 2000. obavile prijeboj međusobno dospjelih novčanih potraživanja u iznosu od 395.126,95 kn te da je takav prijeboj proveden kod tadašnjeg Zavoda za platni promet 10. travnja 2000.,

 

- da je člankom 1. ugovora o načinu podmirenja međusobnih financijskih obveza od 9. svibnja 2001. (u nastavku teksta: ugovor od 9. svibnja 2001.) sklopljenog između stranaka određeno da se na temelju dogovora između Stambene zadruge, M. K., I i II-tuženika te tužitelja utvrđuje obveza M. K. da umjesto Stambene zadruge na ime dijela svog duga kojeg ima s osnove kupnje stana od Stambene zadruge i koji joj treba isplatiti izvrši isplatu iznosa od 86.759,23 DEM uvećano za zatezne kamate, odnosno podmirenja financijske obveze Stambene zadruge odnosno ŠKZ prema tužitelju,

 

- da je u članku 2. tog Ugovora utvrđeno da je Stambena zadruga predala M. K. nalog za doznaku od 10. veljače 2000. na temelju kojeg je isti isplatio tužitelju prvi dio financijskih sredstava u iznosu od 15.000,00 DEM,

 

- da su se I-tuženik M. Š. i II-tuženik H. S. člankom 3. Ugovora obvezali osigurati naplatu njegove tražbine od Stambene zadruge odnosno ŠKZ,

 

- da su se u članku 4. Ugovora od 9. svibnja 2001. solidarno obvezali da će oni osobno, ukoliko ne dođe do realizacije prema članka 1. Ugovora u roku od 60 dana od dana zaključenja ugovora  isplatiti tužitelju cijeli iznos dugovanja iz članka 1. Ugovora.

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su, pozivanjem na odredbu članka 997. i 1002. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96 - dalje: ZOO), odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Svoju odluku temelje na zaključku da u vrijeme sklapanja ugovora od 9. svibnja 2001. nije ni postojala obveza glavnih dužnika (Stambene zadruge i ŠKZ) prema tužitelju s obzirom da je izvršenjem naloga tužitelja od 6. travnja 2000., odnosno naloga prema kojem je ŠKZ prebacila oročena novčana sredstva na račun Štedionice (za I. M.), zapravo izvršen prijeboj međusobnih potraživanja ŠKZ-a i A. š. d.o.o., a time da je prestalo i potraživanja tužitelja prema ŠKZ-u.

 

Odredbom članka 997. ZOO-a propisano je da se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti pravovaljanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

 

Obveza jamca je u smislu odredbe članka 1002. ZOO-a akcesorne prirode, njen se opseg utvrđuje prema opsegu obveze glavnog dužnika. Nadalje, jamstvo je dodatna obveza koja ide uz glavnu, pa jamstvo (u pravilu) prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza dužnika.

 

S obzirom da su se I i II-tuženici ugovorom od 9. svibnja 2001. obvezali kao jamci podmiriti obvezu ukoliko je ne podmire glavni dužnici, a da je prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova Stambena zadruga izvršila tužiteljev nalog od 24. prosinca 1998. (da doznači sredstva plaćena s osnove kupoprodajne cijene na račun ŠKZ s kojom je tužitelj potom sklopio ugovor o oročenom depozitu), čime je prestala obveza Stambene zadruge prema tužitelju, dok je ŠKZ prema nalogu samog tužitelja od 6. travnja 2000., prebacila oročena novčana sredstva na račun A. š. d.o.o. (za I. M.) pa je na takav način, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi,  izvršen prijeboj međusobnih potraživanja ŠKZ-a i A. Š. d.o.o., slijedom čega je ujedno došlo i do prestanka obveze glavnog dužnika prema tužitelju, to je jedino pravilno zaključiti da više ne postoji ni obveza I i II-tuženika kao jamaca iz Ugovora od 9. svibnja 2001., budući da jamstvo prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza dužnika.

 

U takvoj situaciji nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

 

Stoga, protivno navodima revidenta, u pobijanoj presudi materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Revizijski navodi se u bitnome svode na tvrdnju da je revidentov nalog od 6. travnja 2001. ništav pravni posao u smislu odredbe članka 51. ZOO-a i to iz razloga jer da nije postojala osnova za sklapanje tog pravnog posla, odnosno da ako je ona i postojala da nije bila dopuštena jer su tuženici iskoristili tužiteljevo stanje nužde i težak položaj, lakomislenost i povjerenje (jer su dugogodišnji prijatelji i susjedi) da potpiše navedeni nalog. Revident navodi da je zbog toga osnova tog pravnog posla nemoralna, a posljedično tome i da je taj pravni posao ništav, kao i da je ugovor o prijeboju ništav.

 

Međutim, tijekom postupka pred sudom prvog stupnja tužitelj nije u tom smislu niti osporavao sporni nalog od 6. travnja 2001. Naime, prema stanju spisa tužitelj u postupku pred nižestupanjskim sudovima niti jednom riječju nije spominjao ništavost naloga od 6. travnja 2001. pa čak ni u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude. Slijedom toga, nema niti pretpostavki da se tek u reviziji uspješno prigovara pravilnosti pobijane presude u odnosu na takav materijalnopravni prigovor, budući da osnovanost odnosno neosnovanost istog ovisi o činjeničnim utvrđenjima kojima se, zbog načina na koji je tužitelj vodio parnicu (uz ostalo nije ni predlagao dokaze u odnosu na navedene okolnosti), nižestupanjski sudovi nisu ni mogli baviti.

 

Za razliku od navedenih revizijskih tvrdnji, tužitelj tijekom postupka upire da su tuženici postupali prijevarno, kao i da su ga doveli u zabludu, što su bez daljnjega pretpostavke pobojnosti pravnog posla. U tom je slučaju tužitelj mogao, bilo u ovom bilo u posebnom postupku, zahtijevati poništenje pobojnih pravnih poslova u za to predviđenim rokovima (članak 117. stavak 1. ZOO-a), kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud.

 

U preostalom dijelu se revizijski navodi svode na prigovore činjenične naravi koji se odnose na vrijeme i stanje u odnosima stranaka u trenutku sklapanja ugovora od 9. svibnja 2001., stoga takvi razlozi od strane revizijskog suda nisu uzeti u razmatranje (članak 385. ZPP).

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, to je na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.