Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-4187/20-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić Babić, predsjednice vijeća, Dijane Vidović i Lidije Vukičević, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice B. H.-A. iz Z., koju zastupa opunomoćenica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe, poslodavca tužiteljice, C., Z., radi ozljede na radu, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3446/18-14 od 27. kolovoza 2020., na sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2020.
p r e s u d i o j e
I Žalba tužiteljice se odbija.
II Žalba tuženika se usvaja i poništava presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3446/18-14 od 27. kolovoza 2020.
III Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija, KLASA: UP/II-502-03/18-01/602, URBROJ: 338-01-21-18-02 od 23. kolovoza 2018. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Z., Odsjek za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu, KLASA: UP/I-502-03/18-02/68, URBROJ: 338-21-81-18-06 od 6. lipnja 2018.
IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
Osporenom presudom poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije KLASA: UP/II-502-03/18-01/602, URBROJ: 338-01-21-18-02 od 23. kolovoza 2018. te rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., Odsjek za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu KLASA: UP/I-502-03/18-02/68, URBROJ: 338-21-81-18-06 od 6. lipnja 2018. (točka I izreke), tužiteljici su dijagnoze prema MKB klasifikaciji S72.8 i S83.4 nastale 19. rujna 2017. priznate ozljedom na radu te su joj u vezi tih dijagnoza priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu (točka II. izreke), naloženo je tuženiku u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude nadoknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kn. (točka III izreke) i odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 15.625,00 kn. (točka IV. izreke).
Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., od 6. lipnja 2018., kojim ozljede nastale 19. rujna 2017. izražene dijagnozama prema MKB klasifikaciji S72.8 i S83.4 nisu utvrđene ozljedom na radu te joj u svezi tih ozljeda nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.
Tužiteljica osporava presudu prvostupanjskog upravnog suda u dijelu pod točkom III. i IV. izreke te tvrdi da joj je trošak spora trebalo priznati u ukupno traženom iznosu. Predlaže žalbu usvojiti, presudu u dijelu kojim je odlučeno o trošku spora poništiti i odlučiti sukladno navodima žalbe.
Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu tužiteljice.
Tuženik žalbom osporava presudu suda prvoga stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prava. U bitnome navodi da je u predmetnoj upravnoj stvari sporan pravni aspekt ozljede na radu. Navodi da iz dokaza u spisu proizlazi da je tužiteljica iz privatnih razloga (dolazak gostiju) tražila dopuštenje za kasniji dolazak na posao, da je unatoč tome poslodavac u prijavi u ozljedi na radu naveo da je početak radnog vremena za tužiteljicu tog dana bio u 7,30 sati, a ne ono do kojeg je tužiteljica tražila kasniji dolazak. Budući da je dolazak na posao izvan radnog vremena isključivo privatne a ne službene prirode, tvrdi da je već time isključena uzročno – posljedična veza odnosno vremenska povezanost s radnim aktivnostima što je pokriveno osiguranjem u obveznom zdravstvenom osiguranju. Budući da je odluka u meritumu nezakonita ističe da nije pravilno tužiteljici dosuđen ni trošak spora. Predlaže žalbu usvojiti, osporenu presudu poništiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
Tužiteljica nije dostavila odgovor na žalbu tuženika.
Žalba tužiteljice nije osnovana.
Žalba tuženika je osnovana.
Ispitujući osporenu presudu, ovaj Sud nalazi da je presuda donesena na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev, poništio rješenja tuženika te tužiteljici priznao ozljedu na radu i sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.
Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica dana 19. rujna 2017. u Ulici P., Z., prilikom odlaska na posao pala i zadobila ozljede koljena koje su evidentirane pod dijagnozom S72.8 i S83.3. Tužiteljica je zaposlena kod C. te je u to vrijeme radila na lokaciji I. na radnom mjestu dipl. socijalni radnik u prijemnom uredu. Tužiteljica je u izjavi navela da je od kuće krenula u 7:20 jer autobus na njenu stanicu dolazi u 7:30, da je nosila kišobran u jednoj ruci, u drugoj torbu te u jednom trenutku naišla na udubljenje koje je bilo pokriveno vodom zbog čega ga nije vidjela pa joj je noga “propala”, izgubila je ravnotežu i pala. Također je navela da je tražila dopuštenje poslodavca da taj dan dođe na posao u 8:00 h jer je dan radnije imala goste te da je dopuštenje predstavnice podružnice za kasniji dolazak i dobila. Spisu prileži očitovanje predstojnice C., Č. u kojem je navedeno da je tužiteljica uz dopuštenje taj dan mogla doći na posao do 8 sati. Nadalje spisu prileži prijava o ozljedi na radu u kojoj je poslodavac tužiteljice naveo da je radno vrijeme tužiteljice na dan ozljede bilo od 7:30 do 15:30, kao i odluka o radnom vremenu C. Č. iz koje proizlazi da je radno vrijeme kod javnopravnog tijela od 7:30 do 15:30 od ponedjeljka do petka.
Prema članku 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (“Narodne novine” broj: 80/13 i 137/13) ozljedom na radu smatra se ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima (točka 1.) kao i ozljeda nastala na način iz točke 1. koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju (točka 3.).
Iz naprijed navedene definicije proizlazi da između događaja i rada treba postojati prostorna, vremenska i uzročna povezanost te da poduzeti put radi stupanja na posao treba biti u vremenskoj povezanosti s propisanim i vremenom početka rada.
Iz prijave o ozljedi na radu u dijelu koju popunjava poslodavac, proizlazi da je tužiteljičino radno vrijeme na dan ozljede bilo od 7:30, te nema naznake o drugačije dogovorenom radnom vremenu toga dana.
Nadalje, iz izjave tužiteljice i predstojnice C. proizlazi da je tužiteljica zbog privatnih razloga tražila odobrenje kasnijeg dolaska na posao ( zbog gostiju koje je imala večer ranije), iz čega jasno proizlazi da se ne radi o razlogu koji je u interesu posla koji tužiteljica obavlja ili zbog obavljanja naloga poslodavca. Stoga prema ocjeni ovoga Suda u konkretnoj situaciji nije ispunjena vremenska povezanost između događaja i rada te se predmetnom događaju ne može utvrditi poslovni karakter. Vremenska vezanost događaja i posla postoji kad se nesretni slučaj dogodi u radnom vremenu (redovitom, produženom, izvanrednom) kao i za vrijeme redovitog dolaska na posao i odlaska s posla. No prema podacima u spisu u konkretnom slučaju ne radi se o redovitom (već u vremenskom smislu izvanrednom i sa zahtjevima radnih zadaća nepovezanom) dolasku na posao. Stoga je pravilno na temelju pribavljenih dokaza tuženik utvrdio da je u konkretnom slučaju nastala ozljeda koja nije u vremenski opravdanoj povezanosti s radnim vremenom (zbog privatnih razloga tužiteljice) i da kod tužiteljičinog poslodavca nije uspostavljeno klizno već fiksno radno vrijeme.
Kraj takvog stanja stvari ovaj Sud nalazi da je pravilno tuženik utvrdio da ne postoji vremenska povezanost između nastanka predmetne ozljede i obavljanja poslova tužiteljice odnosno da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je poništio rješenje tuženika i tužiteljici priznao ozljedu na radu te prava koja proizlaze iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu.
Stoga je žalbu tuženika valjalo usvojiti, osporenu presudu poništiti i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila poništavanje rješenja tuženika.
Kako rezultat žalbene faze spora upućuje da tužiteljica nije uspjela s tužbom to nema zakonske osnove da joj se prizna pravo na naknadu troška spora, a što proizlazi iz članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine”, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. dalje u tekstu ZUS).
Stoga je žalbu tuženika i u odnosu na trošak upravnog spora valjalo usvojiti, a žalbu tužiteljice kojom je osporavala odluku o trošku odbiti te o trošku spora odlučiti ovom presudom.
Stoga je o žalbi tuženika odlučeno na temelju članka 74. stavka 2. i 57. stavak 1. te članka 79. stavak 4. i 6. ZUS-a, kao u točkama II, III i IV izreke. O žalbi tužiteljice odlučeno je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a (točka I izreke).
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić-Babić, v.r.