1                                                Broj: Jž-284/2018

 

                                       

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. Z. J. i dr., zbog prekršaja iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Novalja, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Zadru od 4. prosinca 2017., broj: 12. Pp J-718/17, u sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbija tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Novalja kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Zadru od 4. prosinca 2017., broj: 12. Pp J-718/17, na temelju čl. 182. toč. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), oslobođeni su od optužbe okr. Z. J., okr. M. J. i okr. V. V. J. da bi, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

              Protiv te presude, žalbu je podnio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se okrivljenici proglase krivima i sukladno zakonu kazne.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

Tužitelj u žalbi, nakon što reproducira optužbu i obrazloženje pobijane presude, navodi da je „načelnik PP pozivao prijavljene da se raziđu, tj. naredio im je da se maknu sa navedenog mjesta … i udalje u tri navrata, a treći put im i opisao da se udalje iza trake (policijske) …“, ističe da je notorna činjenica da je načelnik PP navedenim riječima pozivao navedene da se raziđu jer neposluhom čine opisani prekršaj te ističe da riječ „razići“ sublimira riječi „makniti“ i „udaljiti“ u konkretnom slučaju a i općenito jer kako bi se isti i razišli da se ne pomaknu i udalje, zbog čega smatra da je prvostupanjski sud pogrešno shvatio značenje riječi maknuti, udaljiti i razići.

 

Međutim, suprotno tvrdnjama u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Naime, pregledom DVD snimke nedvojbeno je utvrđen sadržaj usmenih naredbi koje je Ž. P., načelnik PP N., inkriminirane prilike izdavao. Tako je prvi puta rekao: „naređujem vam da se maknete s navedenog prostora, naređujem vam, ukoliko se ne maknete, uporabit ćemo sredstva prisile, udaljite se odmah“, zatim je rekao: „ponavljam vam naređujem da se maknete s ovog prostora“ i na kraju: „naređujem da se maknete iza trake“.

 

I po ocjeni ovog suda, nema nikakve dvojbe da su citirane naredbe bile usmjerene na napuštanje prostora koji je bio predmet deložacije, a ne na razilaženje predmetne skupine ljudi, što je bitno obilježje inkriminiranog prekršaja. Ovaj zaključak nedvojbeno proizlazi iz činjenice da je i u prvoj i u drugoj naredbi bilo izrijekom naređeno da se maknu „s navedenog prostora“ odnosno „s ovog prostora“, a u trećoj naredbi je naređeno da se „maknu iza trake“. Takav sadržaj naredbi, jasno i bez ikakve sumnje, upućuje da je predmetnoj skupini ljudi bilo naređeno da se samo dislociraju, a ne da se raziđu.

 

Obilježje prekršaja iz čl. 23. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira nije neodazivanje na poziv da se napusti određeno mjesto, nego da se raziđe skupina ljudi, jer ako bi skupini ljudi bila izdana naredba da se raziđu, a oni bi se samo dislocirali, inkriminirani prekršaj bi i dalje opstojao. Stoga, inkriminirani prekršaj pretpostavlja jasnu i izričitu naredbu da se skupina ljudi raziđe, a ne da se samo makne s određenog prostora, jer je suština prekršaja razilaženje skupine.

 

U navedenom smislu, neosnovani su žalbeni navodi kojima se ukazuje na gramatičko i smisleno tumačenje riječi „maknuti, udaljiti i razići“, kao što su neosnovani i žalbeni navodi kojima se sadržaj izdanih naredbi pokušava prikazati u svijetlu pozivanja da se skupina ljudi raziđe. Isto tako, neosnovani su i žalbeni navodi kojima se ističe da su okrivljenici u svojim obranama priznali da su namjerno čekali da se „iscrpe“ sve mogućnosti razgovora s policijom, kad im ni nije bila dana naredba da se raziđu, nego da se maknu s prostora na kojem se trebala obaviti deložacija.

 

Slijedom navedenog, i po ocjeni ovog suda, nije dokazano da bi okrivljenici počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud.

 

Stoga je pobijana odluka prvostupanjskog suda u cijelosti pravilna i osnovana pa je, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

 

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike i tužitelja.