- 1 -              Revd 3455/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3455/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada S., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog uredu I. R. i V. G. K., iz S., protiv tuženika S. h. d.d., ..., OIB ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva L. i partneri, iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje podnošenja revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-546/2020-2 od 29. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-989/19 od 21. studenoga 2019., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

r i j e š i o   j e:

 

1. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

2. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-546/2020-2 od 29. travnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru poslovni broj P-989/19 od 21. studenoga 2019.

 

U odgovoru na prijedlog tuženik je osporio postojanje pretpostavki za odlučivanje o prijedlogu te je predložio isti odbaciti, a njemu dosuditi troškove sastava odgovora na navedeni prijedlog.

 

Postupajući sukladno odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena tri pravna pitanja, s tim da se prvo pitanje temelji na tvrdnji o nezakonitom upisu tuženika 1992., kao vlasnika, u zemljišnim knjigama i mogućnosti drugostupanjskog suda da na temelju takvog zemljišnoknjižnog stanja iz 1992. temelji svoju odluku, dok se drugo pitanje odnosi na mogućnost drugostupanjskog suda da protivno utvrđenjima prvostupanjskog suda da je Ugovor o prijenosu prava upravljanja raskinut po samom zakonu, ospori taj zaključak i donese suprotan, iako se radi o pravnom pitanju, a treće na primjenu odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, ukoliko drugostupanjski sud nije sam utvrdio činjenice koje je propustio utvrditi prvostupanjski sud, i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 373. toč. 3. i čl. 373.a ZPP-a.

 

U prijedlogu uz navedena pitanja predlagatelj je ustvrdio da su ona važna, ali nije određeno izložio razloge zbog kojih podnositelj smatra da su postavljena pitanja važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer se ne poziva ni na jednu odluku VSRH, niti višeg suda u kojem bi bilo izneseno pravno shvaćanje o navedenim pitanjima koje bi bilo drugačije od pravnog shvaćanja iznesenog u predmetnoj odluci, zbog čega se ne radi o važnim pitanjima. Već samo iz toga razloga prijedlog nije dopušten.

 

Osim toga prvo pitanje nije pitanje koje bi se odnosilo na tumačenje materijalnog prava iz čl. 385.a ZPP-a, nego pitanje kako sud treba suditi na temelju činjenica koje su navedene u pitanju, pri čemu u pitanju tužitelj polazi i od pogrešne pretpostavke da je pobijana presuda temeljena na nezakonitom zemljišnoknjižnom stanju iz 1992. jer se drugostupanjski sud nije bavio pitanjem zakonitosti tog upisa niti je na ocjeni zakonitosti toga upisa temeljio svoju odluku, te uz to se ono (pitanje) odnosi samo na ovdje konkretni pravni odnos i za činjenične okolnosti ovoga slučaja i predstavlja zahtjev za preispitivanje pravilnosti primjene materijalnog prava, te stoga ono nije važno.

 

Ni drugo postavljeno pitanje nije pravno pitanje koje bi se odnosilo na tumačenje materijalnog prava u smislu čl. 385.a ZPP-a, nego pitanje o tome smije li drugostupanjski sud utvrditi činjenično stanje drugačije od prvostupanjskog suda, pa se tim pitanjem u biti prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja od strane drugostupanjskog suda, a odgovor na postavljeno pitanje sadržan je u čl. 8. i čl. 373.a ZPP-a, i on ovisi o konkretnim okolnostima i rezultatu dokaznog postupka svakog pojedinačnog slučaja. Osim toga i ovo pitanje se odnosi samo na ovdje konkretni prijeporni odnos (sklapanje Ugovora o prijenosu prava upravljanja) i na činjenične okolnosti konkretnog slučaja, sa zahtjevom da se preispita je li sud pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja, te stoga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a ono bi eventualno moglo biti važno samo za odluku o konkretnom sporu.

 

Ni treće, postupovno, pravno pitanje nije važno za odluku o ovom sporu jer ni u odnosu na to pitanje nisu navedeni razlozi njegove važnosti.

 

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a, riješeno kao u izreci.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.