- 1 -              Rev 1105/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1105/2018-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. O., 10 000 Lj., V. M. 77, R. S., OIB …, zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u R., V. 3/II, protiv tuženice I. V. 1000 Lj., V M. 77. R. S. (ranije I. M. L. O., 1000 Lj., R. d. XV 3, R. S.) zastupana po punomoćnici A. K., odvjetnici u O. društvu M. & partneri iz R., P. k. 4, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1990/15-2 od 13. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Bujama-Buie poslovni broj P-575/2015-44 od 30. lipnja 2015., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

1. Odbija se revizija tuženice, kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e :

 

2. Odbacuje se revizija tuženice protiv odluke o troškovima postupka, sadržane u presudi Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1990/15-2 od 13. studenoga 2017., kao nedopuštena.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne služba u Bujama-Buie poslovni broj P-575/2015-44 od 30.lipnja 2015., utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnine k.č.br. 397, kuća i dvorište površine 78 m2, upisane u zk.ul. 403 k.o. N. u cijelosti, što je tuženica obvezana priznati i izdati mu ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva sa njenog imena na ime tužitelja, u roku od 15 dana, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda po njezinoj pravomoćnosti, te je naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 68.001,58 kuna, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu parničnog troška.

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda prvostupanjskog suda.

 

Protiv drugostupanjske presude i odluke o troškovima postupka tuženica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode iz revizije te predlaže reviziju odbiti, a njemu dosuditi troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a nedopuštena u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik predmetne nekretnine, u naravi kuće i dvorišta površine 78 m2, upisane u zk.ul. 403 k.o. N. u cijelosti, jer predstavlja njegovu posebnu imovinu stečenu prije zaključenja braka sa tuženicom, i zahtjev za izdavanje isprave podobne za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva sa njezinog imena na ime tužitelja.

 

U postupku koji prethodi reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

- da su stranke živjele u zajednici od 2000.,

 

- da je predmetna nekretnina kupljena 2. kolovoza 2007., za iznos od 245.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a novac za kupnju nekretnine tužitelj je podigao sa svog računa,

 

- da je tuženica na temelju toga ugovora, kao formalni kupac, u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica navedene nekretnine,

 

- da je navedeni iznos na račun tužitelja doznačen od strane L. trgovine d.o.o. temeljem povrata zajma, jer je tužitelj imao potraživanje prema L. trgovini d.o.o.,temeljem Ugovora o dugoročnoj pozajmici od 31. prosinca 2004.,

 

- da je sredstva za zajam L. trgovini d.o.o. Lj. stekao prodajom poslovnog udjela u društvu A. d.o.o. Lj., (Ugovorom o prodaji poslovnog udjela u društvu A. d.o.o. od 28.04.2004., koji je stekao prije sklapanja braka sa tuženicom, za iznos od SIT 1.392.000.000,00 (cca 5.842.381,61 eura),

 

- da je nakon primitka novčanog iznosa od 5.842.381,61 eura od prodaje poslovnih udjela A. d.o.o. dao L. trgovini d.o.o. pozajmicu u visini od cca 4-5 milijuna eura, od kojeg mu je iznosa L. trgovina d.o.o. Lj. 2007. vratila dio tog zajma, a kojim je sredstvima potom kupljena predmetna nekretnina,

 

- da su stranke zajedno za vrijeme braka osnovale trgovačko društvo L. investicije d.o.o.,

 

- da tuženica nije dokazala da je predmetna nekretnina kupljena sredstvima preostalim od prodaje stanova, odnosno iz prihoda tvrtke L. investicije d.o.o., jer tu tvrdnju nije potkrijepila ni jednim dokazom.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su temeljem čl. 36. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01 – dalje: ZRSZ) na predmetni pravni odnos stranaka primijenili Zakona o braku i obiteljskim odnosima Republike S. (Zakon o zakonski zvezi in družinskih razmjerjih - Uradni list RS 69/04., dalje ZZZDR), jer su obje stranke državljani Republike S., i to konkretno odredbu čl. 51. st. 1. i 2., kojom je propisano da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka ostaje njegova vlastita imovina i s njom samostalno raspolaže, dok imovina koju bračni drugovi steknu radom za vrijeme trajanja braka predstavlja njihovu zajedničku imovinu.

 

Drugostupanjski sud, pri tome, smatra da poslovni udjeli koje je bračni drug (tužitelj) stekao prije sklapanja braka, a koji su došli na naplatu – prodani za vrijeme trajanja bračne zajednice, predstavljaju posebnu imovinu tog bračnog druga, jer je stečeni novac na ime kupovnine nastao iz njegove posebne imovine, imovine stečene prije braka, jer isti status imaju i „plodovi“ odnosno novčani iznosi koji su mu doznačeni na tužitelju temeljem sklopljenog ugovora o dugoročnoj pozajmici s L. trgovina d.o.o. (zajam sa ugovorenom kamatom), neovisno o tome što je nominalna vrijednost poslovnih udjela A. d.o.o. na dan 25.02.2000., iznosila cca 10.500 eura, a prilikom prodaje (28.4.2004.) porasla na 5,8 miliona EUR-a (skoro 560 puta veću cijenu od nominalne vrijednosti ili vrijednosti u trenutku zaključenja braka), te neosnovanim smatra shvaćanje tuženice, prema kojem navedeno povećanje vrijednosti, odnosno  razlika vrijednosti poslovnih udjela od trenutka sklapanja braka 27.4.2002. do trenutka prodaje 28.4.2004. predstavlja zajedničku imovinu – bračnu stečevinu.

 

Kako je utvrđeno da je predmetna nekretnina stečena sredstvima koja potječu od vlastite imovine tužitelja, u smislu čl. 51. st. 1. ZZZDR-a, prihvaćen je tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je li predmetna nekretnina kupljena iz posebne imovine tužitelja, koja je prije sklapanja braka bila bezvrijedna, a čija je vrijednost porasla tijekom braka, i predstavlja li ta povećana vrijednost imovine tužitelja zajedničku imovinu stranaka.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju povredu se poziva tuženica jer pobijana presuda nema nedostataka, može se ispitati, usuglašena je s prikupljenom procesnom građom, te sadrži jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama, a ona nije ni „arbitrarna“ ni „nerazumljiva“ ni „neobrazložena“, samo zato što ne odgovara interesima tuženice.

 

Neosnovane su i tvrdnje tuženice da je pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja, jer prema odredbi čl. 8. ZPP-a sud prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a). U ovom slučaju tuženica je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetne nekretnine, pa je na tužitelju bilo osporiti tu činjenicu, koju je on uspješno i osporio jer je dokazao da je ta nekretnina kupljena iz njegove posebne imovine, dok tuženica, koja je tvrdila suprotno, odnosno da je kupljena iz zajedničke imovine, tu činjenicu nije dokazala.

 

Pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica obrazlaže tvrdnjom da pri utvrđivanju bračne stečevine sudovi nisu uzeli u obzir cijelo vremensko trajanja braka, već samo do trenutka kupnje nekretnine, a tijekom braka supružnici troše, umanjuju ili uvećavaju određenu imovinu, na uštrb ili korist ostale imovine, zbog čega se ne može selektivno razmatrati samo neka imovina ili samo neka imovina u nekom razdoblju, već se mora razmatrati sva imovina za cijelo vrijeme trajanja braka.

 

Donošenjem drugostupanjske presude nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer ona postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 51. st. 1. ZZZDR imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka ostaje njegova vlastita imovina i s njom samostalno raspolaže, dok je u st. 2. citirane odredbe propisano da imovina koju bračni drugovi steknu radom za vrijeme trajanja braka njihova je zajednička imovina.

 

Navodi tuženice o tijeku novca za financiranje kupnje predmetne nekretnine u smislu da tužitelj nije pružio dokaz da je iznos zajma uplatio korisniku ni kada ga je uplatio, a i da ga je uplatio da nije dokazao da se radi o istom novcu, da nije pružio dokaze da je L. T. plaćanjem 30. srpnja 2007. vratila baš dio kredita (zajma) po ugovoru o dugoročnoj pozajmici od 31. prosinca 2004., su tvrdnje koje je tuženica neuspješno isticala, kako tijekom prvostupanjskog postupka, tako i u žalbi, a sada ih ponavlja i u reviziji, te ih pokušava podvesti pod bitne povrede postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a kako se po ocjeni ovoga suda u biti radi o prigovorima pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i kako se revizija ne može podnijeti iz navedenog razloga (argumentum a contrario iz čl. 385. ZPP-a), takvi prigovori u ovoj fazi postupka nisu pravno relevantni.

 

Vezano za navode tuženice o povećanju vrijednosti poslovnih udjela tužitelja u društvu A. d.o.o. (koji predstavljaju posebnu imovinu tužitelja) u vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka (da je nominalna vrijednost poslovnih udjela A. d.o.o. na dan 25.02.2000., iznosila cca 10.500 eura, a prilikom prodaje (28.4.2004.) porasla na 5,8 miliona EUR-a, te shvaćanje tuženice, prema kojem navedeno povećanje vrijednosti, odnosno razlika vrijednosti poslovnih udjela od trenutka sklapanja braka 27.4.2002. do trenutka prodaje 28.4.2004. predstavlja zajedničku imovinu – bračnu stečevinu, ističe se da je tužitelj kao član društva A. d.o.o. neovisan i različit od poslovnog udjela u društvu, kao skupa članskih prava i obveza, pa se bilo kakav rad tužitelja kao fizičke osobe ne može odraziti i niti se odražava na njegov poslovni udio, odnosno na njegovu tržišnu vrijednost, jer ta tržišna vrijednost osim stvarne vrijednosti (koja bi pripala članu društva u slučaju likvidacije kao preostala imovina nakon podmirenja obveza društva) sadrži u sebi i procjenu mogućnosti stjecanja dobiti u budućnosti (a na što utječu brojni faktori primjerice brand, konkurentnost, potražnja i dr.), zbog čega razlika između nominalne vrijednosti, po kojoj je tužitelj stekao navedeni udio, i njegove tržišne vrijednosti u trenutku prodaje nije rezultat rada tužitelja (koji je za svoj rad u društvu dobivao plaću), a pogotovo nije rezultat rada tuženice, kao njegove supruge, već je rezultat rada samog trgovačkog društva koje se očito u međuvremenu uspješno pozicioniralo na tržištu (tako i u Rev-1176/2010 od 11. prosinca 2012.).

 

Sadržaj presude Višeg suda u Lj. o utvrđenju zajedničke imovine i udjela strana u njoj, koja je dostavljena tek uz reviziju, nije uzet u razmatranje jer se prvi put u reviziji tuženica pozvala na nju, a navodi u tom pravcu ne odnose se na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti (čl. 387. ZPP-a), a osim toga navedena presuda se odnosi na kuću u M., dok se u ovom postupku radi o kući u N., a o čemu nije raspravljano u navedenoj presudi.

 

Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tuženice pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

 

U odnosu na revizijske navode koji se odnose na troškove parničnog postupka ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a reviziju tuženice u tom dijelu valjalo odbaciti.

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.