Baza je ažurirana 01.12.2025. zaključno sa NN 117/25 EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Kž 416/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog I. L. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 14. rujna 2017. broj Kov-Us-42/16, o ukidanju jamstva i odbijanju prijedloga za određivanjem primjene mjere opreza, nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 10. studenog 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog I. L. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. i drugih KZ/11., na temelju članka 135. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17. - dalje u tekstu ZID ZKP/08.), pod točkom I. ukinuto je jamstvo određeno rješenjem suca istrage od 14. studenog 2014. broj Kir-Us-481/14 i rješenjem izvanraspravnog vijeća od 21. studenog 2014. broj Kv-Us-174/14 (Kir-Us-481/14), u iznosu 400.000,00 (četristotisuća) kuna, kojim je zamijenjen istražni zatvor u koje se okrivljeni I. L. nalazio iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), a koje jamstvo se sastojalo u polaganju gotovog nova u računovodstvo tog suda. Pod točkom II. izreke rješenja položena novčana svota na ime jamstva u iznosu 400.000,00 (četristotisuća) kuna vratit će se uplatitelju odvjetničkom društvu H. d.o.o., Z., isplatom na račun broj IBAN: … , otvoren kod Z. Z. d.d., Z.. Pod točkom III. izreke rješenja odbijen je prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanjem mjere opreza zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti – pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z..

 

Protiv tog rješenja, u odnosu na točku III. kojom je odbijen prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) za određivanjem mjere opreza zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti – pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z., žalbu je podnio USKOK, bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se okrivljeniku izrekne mjera opreza zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti – pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z..

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da i dalje egzistira opasnost od ponavljanja kaznenog djela, pa da su time u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje mjere opreza zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti – pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z.. Ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, žalitelj navodi da je okolnost dosadašnjeg proteka vremena od tri godine od određivanja jamstva u kojem okrivljenik nije počinio niti dovršio pokušano kazneno djelo precijenjena i neodlučna za ocjenu o izricanju predložene mjere opreza, kao i da bi trebalo posebno cijeniti okolnost da je u odnosu na istog okrivljenika rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 13. srpnja 2017. broj Kov-Us-32/16 potvrđena optužnica zbog „novo počinjenog“ kaznenog djela iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11., koje je također počinio u svojstvu pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z., a ta okolnost nije bila cijenjena u ovom predmetu prilikom određivanja istražnog zatvora i zamjene istog jamstvom. Prema stavu žalitelja, to predstavlja takvu okolnost koja upućuje na opasnost da će okrivljenik, koristeći se svojom pozicijom, u okolnostima kada više nema jamstva kao garancije koja bi prevenirala opasnost od ponavljanja kaznenog djela na slobodi, ponoviti istovrsno ili slično kazneno djelo.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je nakon podizanja optužnice, a postupajući sukladno odredbi članka 135. prijelaznih i završnih odredbi ZID ZKP/08., okrivljeniku ukinuo jamstvo, a potom i pravilno zaključio da ne postoji potreba određivanja blaže ili teže mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika u kaznenom postupku.

 

Neosnovano se žalitelj osvrće na stav izražen u „prethodno navedenim rješenjima“ Županijskog suda u Zagrebu (u žalbi se rješenja ne specificiraju), kojima je utvrđeno da postoje okolnosti koje upućuju na postojanje iteracijske opasnosti na strani okrivljenika. Naime, postojanje iteracijske opasnosti ocjenjuje se dinamički i nije „zamrznuto“ u vremenu stavom zauzetim u nekoj odluci koja datira prije tri godine (ukoliko žalitelj misli na rješenje od 14. studenog 2014. broj Kir-Us-481/14 kojim je okrivljeniku određen istražni zatvor), već ju je potrebno osobito pozorno razmatrati ovisno o svim okolnostima konkretnog slučaja u danom trenutku. Pritom se napominje žalitelju da, imajući u vidu i praksu Europskog suda za ljudska prava i načelo pretpostavke nedužnosti, vođenje drugog kaznenog postupka na koji se žalitelj poziva nije samo po sebi jedina odlučna okolnost za određivanje ili produljenje istražnog zatvora, a time i primjene mjere opreza kao zamjene za istražni zatvor.

 

Nasuprot stavu žalitelja, prvostupanjski sud pravilno uzima u obzir činjenicu da je od ukidanja istražnog zatvora okrivljeniku rješenjem od 14. studenog 2014. broj Kir-Us-481/14, proteklo tri godine, u kojem razdoblju okrivljenik nije počinio niti dovršio pokušano kazneno djelo niti je na bilo koji način došao u sukob sa zakonom. Pritom, prvostupanjski sud pravilno ima u vidu i znatno manju kriminalnu količinu koja je obuhvaćena podignutom optužnicom (cijeneći i okolnost da optužnica još nije potvrđena) u odnosu na broj kaznenih djela za koja se provodila istraga, kada su donesena rješenja o određivanju istražnog zatvora i zamjeni istog jamstvom uz mjeru opreza zabrane obavljanja poslovne aktivnosti – poslova pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z..

 

Jednako tako, neopravdano žalitelj smatra da je valjalo donijeti odluku o primjeni mjere opreza zabrane obavljanja poslovne aktivnosti – poslova pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z.. Naime, osim što žalitelj zanemaruje činjenicu da je okrivljenik do sada neosuđivana osoba, ispušta iz vida i potrebu učinkovitosti i svrsishodnosti pojedine mjere. Pri tomu žalitelj ne uzima u obzir odredbu članka 95. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.). kojom je propisana obveza suda da pri odlučivanju o mjerama osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza po službenoj dužnosti pazi da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, kao niti odredbu članka 125. stavka 1. točke 1. ZKP/08. kojom je propisano da će sud ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu čim su prestali razlozi zbog kojih je istražni zatvor određen ili produljen. Žalitelj ujedno ispušta iz vida činjenicu, na što se pravilno poziva prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, da je pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 29. travnja 2015. broj Kv-Us-30/15 (Kir-Us-209/15) okrivljeniku ukinuta mjera iz članka 98. stavka 2. točke 6. ZKP/08. zabrane obavljanja poslovne aktivnosti – poslova pročelnika Ureda za obrazovanje, kulturu i sport G. Z..

 

Kraj takvog stanja stvari, pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada, uzimajući u obzir protek vremena od ukidanja predmetne mjere opreza, u kojem razdoblju okrivljenik nije dolazio u sukob sa zakonom, utvrđuje da na strani okrivljenika ne postoje nove ili drugačije osobite okolnosti koje bi upućivale na potrebu određivanja blaže ili teže mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika.

 

Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 10. studenog 2017.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu