Broj: Kž 412/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Š. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog D. Š. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 19. listopada 2017. broj Kzd-3/2017 (Kv-I-350/2017), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 10. studenog 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog D. Š. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem vijeća za mladež Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog D. Š. i drugih, zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkama 2. i 6., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11., kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. i kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te protiv optuženog I. D., zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. i članka 127. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog D. Š. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. Š. po branitelju, odvjetniku D. S.-R., zbog: „1/ povrede ustavnog prava iz odredbe članka 22 Ustava RH, na osobnu slobodu u procesnom smislu, 2/ povrede ustavnog prava iz odredbe članka 24 stavak 3 Ustava RH, na učinkovito pravno sredstvo, 3/ povrede ustavnog prava iz odredbe članka 28 Ustava RH, na presumpciju nedužnosti, 4/ povrede ustavnog prava iz odredbe članka 29 stavak 1 Ustava RH, na pravično suđenje, 5/ povreda prava na slobodu članak 5 stavak 1 i 3 Konvencije, 6/ povreda prava na pošteno suđenje članak 6 stavak 1 i 2 Konvencije, 7/ povreda jamstva zabrane diskriminacije članak 14 Konvencije“, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvažavajući razloge ove žalbe preinači pobijano rješenje na način da donese odluku o ukidanju istražnog zatvora protiv I-okrivljenika D. Š., time da se ukine istražni zatvor iz razloga opasnosti od bijega te reiteracijske opasnosti, podredno da zbog povreda jamstvenih načela iz Ustava RH kao i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nasuprot žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje opće i posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog D. Š. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. kao nužne i jedine prikladne mjere kojom će se ostvariti istražnozatvorska svrha. Budući da je za svoju odluku, u svim njezinim dijelovima, iznio jasne, valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, neosnovani su žalbeni navodi da se pobijano rješenje nedostatno obrazlaže, kao i da je izostalo određeno i potpuno izložiti činjenice, odnosno da je prvostupanjski sud propustio postupiti u skladu s odredbom članka 124. stavka 3. ZKP/08., čime žalitelj upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i dostatno obrazložio da osnovana sumnja, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz potvrđene optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se ona temelji. Te razloge prihvaća i ovaj sud jer su dovoljni i odgovarajući. Samim time, a protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispunjena je opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. protiv optuženika. Stoga je neosnovan žalbeni navod optuženika kojim on, osporavajući vjerodostojnost pojedinih dokaza, nastoji osporiti postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke istražnog zatvora. Pri tome, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju niti ponovnim isticanjem u žalbi da je prvostupanjski sud, time što je odluku o postojanju opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora utemeljio na dokazima na kojima se temelji potvrđena optužnica, narušio uspostavljeno načelo nedužnosti okrivljenika, povrijedio načelo pravičnog suđenja te pravo na učinkovito pravno sredstvo, kao vid prava na pravično suđenje.

 

Protivno daljnjim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da na strani optuženika i dalje postoje one osobite okolnosti koje upućuju na realnu i razborito predvidivu opasnost od njegovog bijega, u cilju izbjegavanja kaznenog progona, čime je ispunjena posebna pretpostavka za produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

 

Naime, prvostupanjski sud pravilno ima u vidu činjenicu da su kaznena djela za koja je optuženik osnovano sumnjiv u ovom postupku počinjena dok se on nalazio u bijegu s izdržavanja kazne u Zatvoru u Sisku. Prvostupanjski sud je tu činjenicu pravilno doveo u vezu s načinom i okolnostima počinjenja djela, kao i težinom kaznenih djela koja se u ovom postupku inkriminiraju optuženiku, kao i s činjenicom da optuženik, osim državljanstva Republike Hrvatske, ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, te je pravilno zaključio da sve te okolnosti u svojoj ukupnosti i značaju predstavljaju one osobite okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

 

Stoga, niti ponovno istaknute žalbene tvrdnje da pobijana odluka predstavlja „proizvoljnu (diskriminirajuću) prosudbu“ kada se dotiče optuženikova državljanstva Bosne i Hercegovine nemaju značaja na pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

 

Jednako tako, žalitelj opetovano neosnovano prigovara da je prvostupanjski sud ostvario povredu prava na pravično suđenje jer je propustio optuženikovu „pretpostavljenu bojazan bijega ... konkretizirati“.

 

Nadalje, protivno daljnjim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Naime, takvo utvrđenje prvostupanjski sud s pravom utemeljuje na činjenici da je optuženi D. Š., prema izvatku iz kaznene evidencije, višekratno osuđivana osoba i to većinom na bezuvjetne kazne zatvora pa je tako u razdoblju od 2003. do 2016. osuđen u čak deset navrata, uglavnom zbog kaznenih djela protiv imovine, među ostalim, i zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12.), dakle, djela istovrsnog ovomu koje mu se, pored ostalih, u ovom kaznenom postupku inkriminira. Izneseno, uz činjenicu da je u ovom kaznenom postupku osnovano sumnjiv da je u jednom danu počinio čak tri kaznena djela, a način i okolnosti njihova počinjenja ukazuju na visok stupanj optuženikove kriminalne volje i bešćutnosti, pri čemu su djela počinjena za vrijeme optuženikova bijega s izdržavanja kazne zatvora po drugoj pravomoćnoj osudi, upućuje da se radi o osobi na koju prijašnje osude nisu djelovale u smjeru usklađivanja njegova ponašanja sa zakonom i suzdržavanja od daljnjeg protupravnog postupanja, već je, upravo suprotno, njegovo protuzakonito ponašanje uznapredovalo, što dodatno pojačava utvrđenu iteracijsku opasnost na strani optuženika.

 

Stoga je neprihvatljiva tvrdnja optuženika kojom ponovno ističe da se takvim zaključcima prvostupanjskog suda narušava optuženikovo jamstvo nedužnosti. Osim toga, neosnovano žalitelj navodi da je obrazloženje pobijane odluke u tom dijelu manjkavo jer ne sadrži „konkretiziranje ubudućeg pretpostavljenog kaznenog djela“. Naime, kako je već rečeno, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i u dovoljnoj mjeri argumentirao postojanje osobitih okolnosti koje upućuju na opasnost da bi optuženik, boravkom na slobodi, mogao ponoviti kazneno djelo. Time ujedno, i prema ocjeni ovog suda, sve utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti, nasuprot tvrdnjama žalitelja, za sada pretežu nad optuženikovim pravom na slobodu.

 

Sagledavajući, dakle, sve navedene okolnosti te uzimajući u obzir njihovu kakvoću, brojnost i značenje, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te za svoje zaključke izložio valjane razloge, pa je i prema ocjeni ovog nužna daljnja primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. i 3. ZKP/08., dok se ista svrha za sada ne bi mogla postići nekim od blažih mjera propisanih odredbama ZKP/08.

 

Budući da pobijanim rješenjem nisu ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 10. studenog 2017.