- 1 -              Revd 452/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 452/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T., B. (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik Š. T., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., B. i p. d.o.o. iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d. iz Z., (OIB: ....), kojeg zastupa punomoćnica M. V. L., odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženika da im se dopuste revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-377/2018-5 od 10. listopada 2019. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu posl. br. P-2193/2015 od 20. veljače 2018., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlozi tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije odbacuju se kao nedopušteni.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom:

 

a) u stavku 1. izreke, djelomično je usvojena žalba tužitelja i prvostupanjska presuda preinačena „u točkama 3. i 4. izreke“ tako da je:

 

- pod točkom 1.1. izreke, tuženiku naloženo da u roku 15 dana isplati tužitelju 14.856,34 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa (pa tako na prvi „iznos od 313,07 kuna, počevši od dana koji slijedi danu: 24. kolovoza 2007. do isplate“),

 

- pod točkom 1.2. izreke, tuženiku naloženo platiti tužitelju trošak postupka od 8.280,05 kn,

 

b) u stavku 2. izreke, odbijena je kao neosnovana:

 

- žalba tuženika „protiv odluke u točki 2. izreke“ prvostupanjske presude,

 

- žalba „tužitelja protiv odluke u točkama 1.I. i 1.II. izreke i protiv dijela odluke pod točkom 3. izreke, koji se odnosi na odbijeni dio zahtjeva radi isplate iznosa od 218,08 kn ...s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom“

 

te je prvostupanjska presuda u tim dijelovima potvrđena,

 

c) u stavku 3. izreke, odbijen je kao neosnovan zahtjev „tuženika radi naknade troška sastava žalbe“.

 

Tužitelj i tuženik su sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijeli prijedloge da im se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navode) drže važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na prijedloge za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

 

Prijedlozi su nedopušteni.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. listopada 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

Tuženik (banka koja je kao kreditor 21. prosinca 2006. sklopila Ugovor o kreditu sa tužiteljem kao korisnikom kredita i njime ovome odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF, sve sa time da korisnik kredita plati banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,75% godišnje - po čemu su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, „Narodne novine“ 102/2015) je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija, pa je, uz navod da odluka o predmetu spora ovisi od pitanja važnih i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, u prijedlogu postavio pitanja:

 

1. Postoji li zakonit i opravdan interes za meritorno odlučivanje o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji više nije na snazi, a koje se tiču promjene kamatne stope, ukoliko je pitanje takvih odredbi ugovora riješeno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, odnosno ima li sud mogućnost ne odlučujući o deklaratornoj odluci o utvrđenju ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi koji pravno više nije na snazi odlučivati o isplati temeljem stjecanja bez osnove, ako je takvo pitanje riješeno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu?

 

2. Može li se, u slučaju kada tužbeni zahtjev glasi na isplatu novčanog iznosa koji, po svojoj vrsti, predstavlja redovnu kamatu koju je dužnik platio u okviru anuiteta kredita, na utvrđivanje zastare navedenog potraživanja, pozivati na utvrđenja iz kolektivne tužbe, odnosno da li je prekinut tijek zastare podnošenjem kolektivne tužbe, imajući u vidu da se na povremene tražbine, koje dospijevaju godišnje ili u kraćim vremenskim razdobljima, primjenjuje trogodišnji zastarni rok (pa tako i za tražbine koje se odnose na kamate obračunate u anuitetima u smislu čl. 226. st. 2. ZOO-a)?

 

3. U slučaju kada se tužbeni zahtjev odnosi isključivo na isplatu određenog novčanog iznosa kojem je pravni temelj stjecanje bez osnove, a da prethodno konkretna pravna osnova za koju tužitelj tvrdi da je otpala nije utvrđena ništetnom, odnosno nije joj oduzeta pravna valjanost sudskom odlukom - može li takav kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu opstati bez prethodno postavljenog deklaratornog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti/nepostojanja pravne osnove iz čije nevaljanosti/ništetnosti tužitelj crpi pravni temelj za kondemnatorni zahtjev za isplatu?

 

4. S prethodno navedenim u vezi, može li sud usvojiti kondemnatorni tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu temeljem stjecanja bez osnove, a da prethodno, u izreci presude ili u nekoj ranijoj pravomoćnoj sudskoj odluci, nije utvrđena ništetnom/nevaljanom pravna osnova iz koje proizlazi kondemnatorni zahtjev za isplatu?

 

S druge strane, tužitelj je u svome prijedlogu postavio pitanje: „je li činidba na plaćanje kamata, stopa koje je ugovorena kao promjenjiva, a - a) nisu ugovoreni objektivizirani parametri promjenjivosti, - b) ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se visina može utvrditi, i - c) ugovorne strane nisu ostavile trećoj osobi da odredi visinu stope određena ili odrediva ili je takva činidba neodređena i neodrediva.“

 

Postavljena pitanja valja sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlozima tužitelja i tuženika postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocijenjuje važnim prema smislu navedene odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a: osporena presuda je u odnosu na ta pitanja, onako kako su formulirana - a u slučaju “kredita u kunskoj protuvrijednosti u CHF”, temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom (izraženom, primjerice: u revizijskim odlukama posl. br. Rev 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd 3146/2020-2 od 3. studenoga 2020., Revd 221/2020-2 od 4. veljače 2020., Revd 479/2020-2 od 10. ožujka 2020.) koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

To pogotovo budući:

 

- da se kod odlučivanja o kondemnatornom zahtjevu na isplatu po ugovoru uvijek može (prema uvjetima iz čl. 12. ZPP-a) i kao o prethodnom pitanju (dakle: neovisno je li glede toga istaknut tužbeni zahtjev na utvrđenje) suditi o tome je li ugovor ili dio istog ništavan ili primijeniti smisao odredbe člana 502.c ZPP-a te pozvati se na odluku donesenu po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava,

 

- da tuženik prvim u svome prijedlogu postavljenim pitanjem samo sugerira prihvatiti nešto o čemu u predmetu nije suđeno i na čemu se osporena presuda ne temelji: da je o svim pitanjima “ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji više nije na snazi, a koje se tiču promjene kamatne stope,…riješeno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu”,

 

- da i navedene odluke revizijskog suda u suštini i polaze od shvaćanja da su odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u ugovorima i njegovim dodacima, kakvi su i ovdje, kada je do prve promjene kamatne stope došlo jednostranom odlukom banke - dakle bez prethodnog pregovaranja o tome sa korisnikom kredita, nepoštene te stoga ništetne - osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja tih ugovora i dodataka.

 

Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga tužitelja i tuženika, onako kako su formulirana - a formulacijom kojih je revizijski sud vezan, nisu važna za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,

 

- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlozi ne ispunjavaju pretpostavke za njihovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedloge tužitelja i tuženika za dopuštenost revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.