- 1 -              Revt 104/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 104/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. r., javna ustanova, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., protiv tuženika P. l. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. & V. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1958/15-3 od 14. studenoga 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-758/12 od 22. prosinca 2014., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku P. L. d.o.o. Z., OIB … da plati tužitelju H. R., javna ustanova, Z., OIB …, iznos od 10.842.240,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 14.02.2012. godine pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 8 postotnih poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 307.045,00 kn, kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužitelju H. R. naknaditi tuženiku P. L. d.o.o. parnične troškove u iznosu od 290.087,50 kn u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova za iznos od 9.458,20 kn, kao neosnovan.“

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke (toč. I.). Ujedno je odbijena zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 13.787,50 kn (toč. II.).

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači na način da se usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tuženika na naknadu troškova postupka, podredno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik poriče sve navode tužitelja, ističe da su revizijski navodi neosnovani, te se predlaže odbaciti reviziju, podredno istu odbiti. Ujedno tuženik traži naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Drugostupanjski sud je potvrđujući prvostupanjsku presudu naveo da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu čl. 34. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“ broj 137/10 – dalje: ZHRT). Naime, u st. 1. tog članka je propisano da svatko tko u vlasništvu ili posjedu ima radijski ili televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području Republike Hrvatske koje je pokrivenom prijenosnim signalom dužan je plaćati H. r. mjesečnu pristojbu. Pri tom obveza plaćanja pristojbe nema osnov u ugovornom odnosu, odnosno u obvezi vlasnika ili posjednika prijamnika da u roku od 30 dana od dana nabave prijamnika ili registracije motornog vozila s ugrađenim prijamnikom izvrši prijavu tužitelju, već se radi o zakonom propisanoj obvezi plaćanja pristojbe. Isto tako drugostupanjski navodi da nije jasno je li prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja zato što tužitelj nije dokazao od kada je tuženik vlasnik pojedinog vozila, niti da ta vozila imaju ugrađene prijamnike.

 

No, usprkos tome što je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, drugostupanjski sud smatra da bi i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti, dakle odbiti zahtjev tužitelja.

 

Naime, drugostupanjski sud smatra da obzirom na odredbu čl. 34. ZHRT korisnikom javne radiofuzijske usluge se postaje po samom zakonu i to stjecanjem vlasništva ili posjeda radijskog odnosno televizijskog prijamnika, te je to osnova na kojoj se temelji obveza plaćanja pristojbe. Zbog toga prijava prijamnika H. nije konstitutivni, već samo deklaratorni akt, prijavom se ne stječe status korisnika javne radiofuzijske usluge, već samim stjecanjem prijamnika.

 

No, drugostupanjski sud navodi i da je odredbom čl. 5. st. 1. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06 – dalje: ZL) propisano da je posao leasinga pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora s dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu. Čl. 9. st. 4. Pravilnika o registraciji i označavanju vozila („Narodne novine“ broj 151/08, 89/10, 104/10, 83/13, 52/15 - dalje: Pravilnik) propisano je da ako je vlasnik vozila leasing društvo ili pravna ili fizička osoba obrtnik koja vozilo daje u najam, da se u prometnu dozvolu uz vlasnika vozila, u prostor za napomenu upisuje i korisnik leasing vozila ili korisnik najma vozila, time da se kao korisnik leasinga ili najma vozila može upisati i osoba koja nema prebivalište, boravište, odobren privremeni ili stalni boravak ili sjedište u R. H.

 

Drugostupanjski sud dalje ističe da je tuženik učinio spornim da je bio vlasnik vozila u utuženom razdoblju, budući se ono odnosi na razdoblje od 12 mjeseci prije podnošenja tužbe, a tužitelj je priložio uvjerenja o vlasništvu vozila izdanih u travnju, svibnju, lipnju i srpnju 2011. i to sa stanjem na dan izdavanja.

 

Tužitelj je na ročištu održanom 26. studenoga 2014. predložio prvostupanjskom sudu da se od ministarstva zatraže podaci o vlasništvu vozila u utuženom razdoblju. Takav dokazni prijedlog tužitelja je prvostupanjski sud odbio pozivom na odredbu čl. 232. ZPP.

 

Naime, tužitelj nije priložio dokaz da je predmetne isprave od Ministarstva unutarnjih poslova pokušao pribaviti sam, pa ih nije uspio pribaviti. Odredbom čl. 232. st. 1. ZPP propisano je da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih tvrdnji, dok prema st. 3. istog članka ako se isprava nalazi kod državnog tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu.

 

Kako tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu da je tuženik u utuženom razdoblju od 16. veljače 2011. do 16. veljače 2012. bio vlasnik 11294 motornih vozila, za koja bi, da su imala ugrađene prijamnike, bio u obvezi plaćati pristojbu tužitelju, to je drugostupanjski sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Suprotno shvaćanju revidenta nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 232. ZPP, a niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. ZPP. Naime, tužitelj nije pokušao sam pribaviti podatke od M.-a, niti je dokazao da takve podatke nije mogao pribaviti, slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 232. ZPP. S druge strane sama činjenica da nije doneseno rješenje kojim je zaključen prethodni postupak ne predstavlja povredu koja bi utjecala na zakonitost pobijana presude.

 

Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, budući je ocjena dokaza provedena u skladu sa zakonskim odredbama.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda tužitelj neosnovano smatra da postoji obveza tuženika za plaćanje pristojbe za sva vozila koja je tužitelj imao u vlasništvu kao leasing kuća. Naime, prema odredbi čl. 34. st. 1. ZHRT svatko tko ima u vlasništvu ili posjedu radijski i televizijski prijamnik odnosno drugi uređaj za prijam radijskog ili audiovizualnog programa na području R. H. koje je pokriveno prijenosnim signalom dužan je H.-u plaćati mjesečnu pristojbu u visini utvrđenoj čl. 35. st. 2. istog Zakona. No, ako je u pitanju posjednik koji je korisnik leasinga, a isti plaća takvu pristojbu u svom kućanstvu, tada ne bi postojala obveza plaćanja takve pristojbe (čl. 34. st. 2. ZHRT). Kako tužitelj nije dokazao da je tužitelj bio u obvezi plaćati pristojbu za sva vozila (objekte leasinga) koje je imao u vlasništvu, niti je pokušao pribaviti podatke od MUP-a na kojim vozilima su upisani korisnici leasinga i imaju li isti obvezu plaćati spornu pristojbu, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev odbijen i to prema pravilima o teretu dokazivanja.

 

Budući nisu osnovani revizijski razlozi, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Ujedno je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju trebalo odbiti, budući da navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.