Poslovni broj: 19 Kž-517/2020-6

 

Poslovni broj: 19 Kž-517/2020-6

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek-Šabijan, predsjednice vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 21. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.,101/17, 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj: 75 K-388/2013 od 16. lipnja 2020., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020. u nazočnosti branitelja optuženika, A. K., odvjetnika,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba optuženog L. Š. te se pobijana presuda ukida i predmet upućuje sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi  L. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 21. KZ/11 (sud prvoga stupnja je očiglednom omaškom pogrešno u uvodu pobijane presude napisao čl. 87. t. 21. KZ/11) na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se odmjerena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od dvije godine ne počini kakvo novo kazneno djelo.

 

Optuženik je upozoren da mu se uvjetna osuda može opozvati na temelju čl. 58. KZ/11 ako u navedenom roku provjeravanja počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 120/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08 – valja primijetiti da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi propustio naznačiti i broj „Narodnih novina“ 126/19 s izmjenama i dopunama ZKP/08 koje su stupile na snagu u vrijeme donošenja iste) optuženik je dužan naknaditi trošak postupka u ukupnom iznosu od 2.642,00 kn koji je dužan uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

Protiv te presude je optuženi L. Š. putem braniteljice N. S., odvjetnice, pravovremeno podnio žalbu, a zatim putem branitelja V. M., odvjetnika, i njenu dopunu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a zapravo zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom nadležnom županijskom sudu da pobijanu presudu preinači tako da optuženika oslobodi predmetne optužbe, odnosno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem (misleći očito na izmijenjenog suca pojedinca).

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-595/2020 od 4. studenoga 2020. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

 

U skladu s čl. 475. st. 2. ZKP/08 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti branitelja optuženika, A. K., odvjetnika, dok je na temelju čl. 475. st.4. ZKP/08 provedena u odsutnosti Županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu i optuženika, budući da su oni uredno izviješteni o njenom održavanju.

 

Žalba je osnovana.

 

Ovaj će se drugostupanjski sud, međutim, na početku obrazloženja ovog rješenja najprije ukratko osvrnuti na one žalbene prigovore u sklopu istaknute žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka za koje nalazi da ih prvostupanjski sud nije ostvario.

 

Tako prije svega po ocjeni ovoga žalbenog suda ne stoji žalbeni navod da je sud prvoga stupnja osporenom presudom počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 9. ZKP/08 jer da je samoinicijativnom intervencijom u zakonski opis inkriminiranog kaznenog djela prekoračio optužbu, budući da je dodavanjem još jednog načina počinjenja djela iz čl. 125. st. 1. KZ/11 u pravni opis proširio optužbu i na modalitet počinjenja tog kaznenog djela koji ODO nije optužio.

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske odredbe sud će ostvariti u onim slučajevima kada u tijeku suđenja povrijedi subjektivni ili objektivni identitet optužbe, s obzirom na to da se u kaznenom postupku presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici (čl. 449. st. 1. ZKP/08).

 

U konkretnom slučaju sud prvoga stupnja je samoinicijativno intervenirao samo u zakonski opis djela tako da je umjesto pravnog opisa „na temelju razlike u etničkoj pripadnosti uskratio drugome pravo na stjecanje dobara“, kako je optužio državni odvjetnik, naveo pravni opis „na temelju razlike u etničkoj pripadnosti ograničio i uvjetovao drugome pravo na stjecanje dobara, kao i pravo na obavljanje djelatnosti“.

 

Suprotno pravnom stajalištu žalitelja sud prvoga stupnja takvom intervencijom nije počinio bitnu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. t. 9. ZKP/08,  jer se njegovo zadiranje svelo samo na zakonski opis djela, dok je činjenični opis inkriminacije ostao u cijelosti neizmijenjen. Sud je isključivo vezan činjeničnim opisom kaznenog djela iz optužnice i jedino nedopuštenim samostalnim zadiranjem u činjenični supstrat može ostvariti bitnu proceduralnu povredu iz spomenute zakonske odredbe s obzirom da objektivni i subjektivni identitet optužbe počiva samo u činjeničnom opisu djela. Slijedom iznijetog u predmetnom se slučaju ne radi o prekoračenju optužbe, kako pogrešno drži žalitelj, jer je prvostupanjski sud u potpunosti zadržao subjektivni i objektivni identitet optužbe koji proizlazi iz činjenične osnove optužnice, već se radi o proturječnosti izreke i bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, o čemu će više riječi biti u nastavku ovog obrazloženja.

 

Nadalje, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, u ovome slučaju nije došlo do bitne postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 u odnosu na žalbene prigovore da je u pobijanoj presudi u potpunosti izostalo obrazloženje iz kojih dokaza slijedi da je upravo optuženik svojim postupcima ostvario biće kaznenog djela za koje je proglašen krivim, da je ostalo nejasno kojem je dijelu svjedočenja oštećenog A. D. sud prvoga stupnja poklonio vjeru i da iz činjeničnog opisa djela nije moguće zaključiti tko je unutar obitelji D. oštećenik s obzirom na postavljenu inkriminaciju za koju je optuženik proglašen krivim.

 

Ponajprije valja odgovoriti žalitelju da je prvostupanjski sud u osporenoj presudi na dovoljno jasan i određen način obrazložio na temelju kojih dokaza je izveo svoj zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika i to, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, te da se cjelovitim sagledavanjem obrazloženja pobijane presude može utvrditi u kojem je dijelu taj sud prihvatio iskaz oštećenog A. D.. Isto tako iz činjeničnog opisa djela, što predstavlja osnovu predmetne optužbe, posve je jasno tko je oštećenik – to je čitava romska obitelj D..

 

Stoga, polazeći od naprijed navedenih razloga, žalba optuženika u tim segmentima nije prihvaćena.

 

Međutim optuženik je u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 u dijelu u kojem prigovara neobrazloženom pravnom kontinuitetu konkretnog kaznenog djela i proturječnosti izreke.

 

Kao prvo, optuženi L. Š. je osporenom presudom proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda – povredom ravnopravnosti u vezi sa zločinom iz mržnje iz čl. 125. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 21. K./11 na način što je 3. svibnja 2012. u Š., na predjelu V., ispred tridesetak mještana Š. koji su prozivali romsku obitelj D., a koja se koncem travnja 2012., nakon što je kupila zemljište radi naseljavanja, doselila na to područje, da napuste Š. jer da će im zatvoriti prilazni put do njihove parcele koju su prethodno ogradili žičanom ogradom, zbog netrpeljivosti i izražene odbojnosti prema Romima kao etničkoj skupini, a u namjeri da obitelj D. spriječi u naseljavanju na zemljište koje su kupili, istima rekao: „Kada se policija udalji, budite spremni na juriš, ako je Sarkozy avionima iselio svoje Rome iz Francuske mi ćemo svoje otjerati pješice“, a koje  njegove riječi su izazvale strah i uznemirenost kod romske obitelji D., koja je u strahu napustila predio V..

 

U inkriminirano vrijeme na snazi je bio Kazneni zakon („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12., dalje: KZ/97) pa je u ovom kaznenom predmetu sve krenulo podizanjem optužnice protiv optuženika zbog kaznenog djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – rasnom i drugom diskriminacijom iz čl. 174. st. 1. u svezi s čl. 89. st. 36. KZ/97. Međutim, uslijed izmjene zakona nakon počinjenja djela (1. siječnja 2013. stupio je na snagu KZ/11), a prije donošenja pravomoćne presude, ovlašteni je tužitelj izmijenio zakonski opis i pravnu oznaku kaznenog djela stavljajući optuženiku na teret konkretno kazneno djelo iz KZ/11.

 

Budući da je optuženi L. Š. osporenom presudom proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 125. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 21. KZ/11, koji Zakon nije bio na snazi u inkriminirano vrijeme, taj je Zakon, s obzirom na prestanak važenja KZ/97, u smislu odredbe čl. 3. st. 3. KZ/11 bilo moguće primijeniti samo i jedino u slučaju da je prvostupanjski sud utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz čl. 174. st. 1. u svezi s čl. 89. st. 36. KZ/97 i kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. u svezi s čl. 87. st. 21. KZ/11 te pod daljnjim uvjetom da je to kazneno djelo za počinitelja blaže od kaznenog djela iz KZ/97 (čl. 3. st. 2. KZ/11).

 

Slijedom navedenog, budući da su odlučne činjenice, u smislu odredbi čl. 3. st. 2. i 3. KZ/11, one koje tvore obilježje kaznenog djela ili o kojoj ovisi primjena kaznenog zakona, te je ujedno sud, u skladu s odredbom čl. 459. st. 5. ZKP/08, dužan navesti razloge kojima se vodi pri rješavanju pravnih pitanja, optuženi L. Š. u žalbi s pravom prigovara da je izostankom obrazloženja u iznijetom kontekstu sud prvoga stupnja ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud se niti jednom riječju u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo na pitanje pravnog kontinuiteta i primjene blažeg zakona u skladu s odredbama čl. 3. st. 2. i 3. KZ/11, čime je ista u pogledu tih pravno relevantnih činjenica ostala manjkava i nepodobna za meritorno ispitivanje u žalbenom postupku.

 

Jednako tako u pravu je optuženik kada u žalbi upozorava da je izreka pobijane presude, kada se usporede činjenični i zakonski opis djela za koja je proglašen krivim, zapravo proturječna. Valja na ovome mjestu ponoviti da je prvostupanjski sud na svoju ruku izmijenio pravni opis djela tako da je umjesto prvotnog navođenja da je optuženik „na temelju razlike u etničkoj pripadnosti uskratio drugome pravo na stjecanje dobara“, kako je optužilo ODO, sada naznačio da je optuženik „na temelju razlike u etničkoj pripadnosti ograničio i uvjetovao drugome pravo na stjecanje dobara, kao i pravo na obavljanje djelatnosti“.

 

Doduše, spomenuto proturječje se, suprotno žalbenom stavu optuženika, ne odnosi na izmjenu zakonskog termina „uskratio“ u termin „ograničio“. To poradi toga što se, protivno ocjeni žalitelja, iz činjeničnog opisa djela može razabrati optuženikovo ograničenje oštećene obitelji D. u pravu na stjecanje dobara. Naime, optuženi L. Š. se tereti da je zbog netrpeljivosti i izražene odbojnosti prema Romima kao etničkoj skupini, a u namjeri da spriječi obitelj D. u naseljavanju zemljišta koje su kupili na predjelu V., istima zaprijetio inkriminiranim riječima, koje su izazvale strah i uznemirenost kod spomenute romske obitelji i koja je zbog toga u strahu napustila navedeni predio.

 

Iz tako koncipiranog činjeničnog opisa može se zaključiti da je optuženi L. Š. oštećenu romsku obitelj inkriminiranom radnjom ograničio u pravu na stjecanje dobara. Radi se o tome da je uskraćivanje potpuno, a ograničavanje djelomično onemogućavanje ostvarivanja prava utvrđenih Ustavom, zakonom ili drugim propisom, kako ispravno ustvrđuje prvostupanjski sud. Prema tome inkriminiranim činom optuženik je samo djelomično oštećenu romsku obitelj spriječio u stjecanju prava na vlasništvo predmetne nekretnine. To stoga što optuženik oštećenoj obitelji nije uskratio formalnopravno vlasništvo, već samo ostvarivanje stvarnog vlasništva nad zemljištem koje su kupili. Naime, prema čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17.) pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koja je ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, a prema čl. 30. st. 2. istog Zakona u granicama iz stavka 1. ovog članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari. Konkretnom inkriminacijom optuženik, dakle, nije oštećenu obitelj onemogućio da postane formalni vlasnik zemlje, ali ju je, otjeravši je prijetnjama s iste, osujetio u pravu posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja.

 

No potpuno je u pravu žalitelj kada u pravnom lijeku upire na proturječnost između činjeničnog opisa i preostalog segmenta zakonskog opisa predmetnog kaznenog djela.  Naime, u konkretnom činjeničnom supstratu doista nisu opisane radnje koje bi upućivale na zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. KZ/11 „uvjetovanja drugome prava na stjecanje dobara“, odnosno „ograničavanja i uvjetovanja drugome prava na obavljanje djelatnosti“. Naime, nije jasno, jer to prvostupanjski sud nije obrazložio, na temelju čega iz predmetne inkriminacije proizlazi da je optuženi L. Š. obitelji D. uvjetovao pravo na stjecanje dobara, tj. što su oni trebali učiniti ili propustiti učiniti kako bi stekli pravo na stjecanje dobara, odnosno pravo vlasništva na nekretnini i njegovoj punoj konzumaciji u smislu čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a također nije jasno gdje u postavljenoj činjeničnoj osnovi djela prvostupanjski sud nalazi da je optuženik ujedno oštećenicima ograničio i uvjetovao pravo na obavljanje djelatnosti i koje djelatnosti.

 

Prema tome u iznijetom kontekstu sud prvoga stupnja u osporenoj presudi nije dao nikakve razloge, a budući da ovaj sud drugog stupnja nalazi da se iz činjeničnog opisa djela uistinu ne mogu iščitati radnje koje bi se mogle supsumirati pod zakonsko obilježje „uvjetovanje drugome prava na stjecanje dobara, kao i ograničenje i uvjetovanje drugome prava na obavljanje djelatnosti“, valjalo je iz naprijed izloženih razloga prihvatiti žalbu optuženika i na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U ponovljenom suđenju sud prvoga stupnja će iznova provesti sve do sada izvedene dokaze, a i druge za koje se ukaže potreba, te će na temelju sveobuhvatne savjesne i brižljive ocjene cjelokupne dokazne građe i pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja donijeti novi i na zakonu osnovanu odluku za koju će iznijeti valjano i uvjerljivo obrazložene razloge u smislu obveze iz čl. 459. st. 5. ZKP/08, pri čemu će osobito paziti da ne ponovi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je upozoren ovim rješenjem.

 

 

U Varaždinu 15. prosinca 2020.