- 1 -              Revt 427/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: Revt 427/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. d.d. R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Z. V. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-803/14-4 od 20. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-2184/10-24 od 18. ožujka 2013., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 3.854.873,03 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 98.725,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija pravično ispita i da se o reviziji donese pravična odluka, koja bi valjano razriješila pravni odnos stranaka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da se tužiteljev zahtjev u ovom predmetu odnosi na plaćanje naknade za pružene usluge priveza i odvoza brodova u lokalnom prometu za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 30. rujna 2008.,

 

- da utuženi iznos predstavlja razliku između naknade obračunate po Cjeniku (Tarifi) naknade uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesija pružaju usluge korisnicima luke, a koje je donijela T. l. S. (koji iznos je tužitelj naplatio) i naknade za usluge priveza i odveza brodova u lokalnom prometu obračunate po Odluci o dopuni Cjeniku (Tarifama) lučkih usluga od 13. siječnja 2005. i Odluci o izmjenama i dopunama Tarife lučkih usluga, koja je stupila na snagu 3. lipnja 2008. (iznos za koji tužitelj smatra da ima pravo naplatiti),

 

- da je Lučka uprava S. osnovana 24. travnja 1997.,

 

- da je tužitelj trgovačko društvo za obavljanje lučkih djelatnosti i pružanje lučkih usluga, nastalo pretvorbom ranijeg društvenog poduzeća „Održavanje i izgradnja luke“ p.o. S.,

 

- da je Lučka uprava S. 21. lipnja 2004. donijela Odluku broj … o dodjeli prvenstvene koncesije za obavljanje lučkih djelatnosti i korištenje i održavanje postojećih objekata podgradnje i nadgradnje na lučkom području luke S., kojom je tužitelju dana prvenstvena koncesija za obavljanje lučkih djelatnosti,

 

- da je 6. rujna 2004. sklopljen Ugovor o prvenstvenoj koncesiji, te je na temelju istog sastavljen i Zapisnik o primopredaji 4. veljače 2005.,

 

- da je Upravni sud Republike Hrvatske presudom Us-12056/10 od 5. siječnja 2011. prihvatio tužbu tužitelja podnesenu protiv rješenja: klasa: UP/II-342-01/04-01/176, Ur.br.: 530-04-04-3 od 29. studenoga 2004. kojom je poništeno predmetno rješenje, a ujedno je poništena i Odluka Lučke uprave S. br. … od 21. lipnja 2004.

 

Na temelju gore navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nema pravo fakturirati i teretiti tuženika za bilo koju lučku djelatnost preko iznosa (ili mimo iznosa) od onoga koji je određen Tarifom Lučke uprave S. Sudovi također navode da je trenutkom osnivanja Lučke uprave S., ista preuzela naplatu lučkih pristojbi, kao i da je Lučka uprava donosi tarifu lučkih pristojbi i lučkih naknada.

 

Dalje se navodi da je odredbom čl. 20. Zakona o morskim lukama („Narodne novine“ broj 108/95, 6/96, 97/00 – dalje: ZML) koji je bio na snazi do 14. listopada 2003., odnosno odredbom čl. 63. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19 – dalje: ZPDML), koji je stupio na snagu 15. listopada 2003., propisano da trgovačka društva koja obavljaju lučke djelatnosti u lukama otvorenim za javni promet, pružaju usluge korisnicima uz naknadu. Kod toga visinu naknade utvrđuje trgovačko društvo koje obavlja određenu djelatnost u okviru tarife za pojedinu vrstu usluga, a tarifom se utvrđuje najviši iznos naknade po kojoj trgovačka društva mogu naplaćivati svoje usluge. Tarifu donosi i javnu objavljuje lučka uprava. Radi toga nižestupanjski sudovi smatraju da društva koja obavljaju gospodarsku djelatnost u lukama otvorenim za javni promet nisu autonomna u određivanju visine te naknade, budući da ista mogu donositi cjenike svojih usluga, ali samo u okviru i do najvišeg iznosa naknade određenog po lučkoj upravi.

 

Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnju da nižestupanjski sudovi pogrešno tumače odredbu čl. 63. st. 2. i 3. ZPDML. Naime, tužitelj smatra da Lučka uprava S. najviše iznose lučkih naknada može odrediti samo izuzetno i to samo u slučaju iz čl. 63. st. 4. ZPDML.

 

Navedeno shvaćanje tužitelja nije osnovano, već je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova. Odredbom čl. 63. st. 2. ZPDML propisano je da je ovlaštenje lučke uprave utvrditi najviše iznose naknade kojih se ovlaštenik koncesije mora pridržavati kod izrade i objave svoje tarife. St. 3. istog članka obvezuje ovlaštenika na javnu objavu lučke naknade, dok st. 4. daje pravo lučkoj upravi da snizi visinu tarife, čak i kada tarifa nije u protivnosti s najvišim iznosom naknade kojeg je lučka uprava utvrdila.

 

Kod toga revizijski sud u cijelosti prihvaća obrazloženje drugostupanjskog suda da je smisao citirane odredbe da lučka uprava može sniziti visinu tarife u tome što lučka uprava preuzima funkciju regulatora na tržištu lučkih usluga i to uvijek kada smatra potrebnim u svrhu pravilnog i ravnomjernog raspoređivanja lučkih usluga (konkurentnosti) na određenom teritoriju.

 

Suprotno tvrdnji revidenta upravo iz citiranih odredbi proizlazi ovlaštenje lučke uprave da propiše najviše iznose lučke naknade.

 

Opširni revizijski navodi u biti ponavljaju neosnovanu tvrdnju da je tužitelj imao ovlast sam odrediti visinu lučkih naknada, neovisno o tarifi Lučke uprave u S. U tom dijelu tužitelj se neosnovano poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-659/1994, kao i praksu Europskog suda za ljudska prava, budući da iz odredbe čl. 63. st .3. ZPDML jasno proizlazi ovlaštenje lučke uprave da propisuje najvišu visinu lučkih naknada, pa je tužitelj imao pravo od tuženika naplaćivati naknadu za izvršene usluge, ali najviše do visine koju je odredila Lučka uprava u S. Stoga se neosnovane tvrdnje tužitelja da Lučka uprava takvu ovlast nema, budući da ista jasno proizlazi iz odredbe čl. 63. ZPDML.

 

Neprihvatljivo je tumačenje odredbi čl. 63. ZPDML koje navodi tužitelj u reviziji, jer se u konkretnom slučaju radi o koncesijskoj djelatnosti kroz koju se omogućava gospodarsko korištenje na dobru od osobitog interesa za Republiku Hrvatsku. Upravo radi osiguranja konkurencije luka, Vlada Republike Hrvatske osniva lučku upravu koja tu zadaću izvršava utvrđivanjem najvišeg iznosa naknade koju korisnici luka plaćaju za dobivene usluge u lukama otvorenim za javni promet.

 

Neprihvatljivo je tumačenje tužitelja da bi on isključivo imao pravo utvrđivati visinu naknade koju mu plaćaju korisnici luka, jer bi se tada mogla narušiti konkurentnost luke otvorene za javni promet.

 

Nisu osnovane tvrdnje revidenta da norma iz čl. 63. ZPDML nije dovoljno jasna, da suprotno vladavini prava zakon koji daje diskrecijsko pravo, te da je ovlast Lučke uprave u S. za donošenje najviših cijena naknada po kojima trgovačka društva - ovlaštenici koncesija pružaju usluge korisnicima luke, morala biti izričito određena i propisana zakonom.

 

Upravo suprotno iz odredbi čl. 63. st. 2. i 4. ZPDML jasno proizlazi da Lučka uprava određuje najviši iznos naknade i to u svakom slučaju, a ne samo iznimno u slučaju iz st. 4. Navedeni stavak omogućava Lučkoj upravi da snizi visinu tarife (u cijelosti ili selektivno), čak i kada tarifa nije u protivnosti s najvišim iznosom naknade kojeg je lučka uprava utvrdila.

 

Jednako tako pravilno drugostupanjski sud ukazuje da činjenica da je odluka o dodjeli prvenstvene koncesije broj … od 21. lipnja 2004. privremeno poništena u upravnom postupku, samo po sebi nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude. Naime, pravilno drugostupanjski sud navodi da bi, obzirom na poništenje odluke o dodjeli prvenstvene koncesije, tužitelj s danom poništenja ne bi više mogao obavljati nikakve usluge u trajektnoj luci S., pa niti stupati u obveznopravni odnos s tuženikom u ovom predmetu.

 

Neosnovano tužitelj ukazuje da bi Odluka Lučke uprave u S. o dopuni cjenika (Tarifa) naknada uz koje trgovačka društva - ovlaštenici koncesije - pružaju usluge korisnicima luke bila ništetna. U tom dijelu valja naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Revt-93/16-5 od 6. ožujka 2019. odbio reviziju tužitelja, time da je su u predmetu Trgovačkog suda u Splitu br. P-112/14 od 15. rujna 2014. pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je sporna odluka Lučke uprave S. ništava i bez pravne važnosti. Navedena odluka prvostupanjskog suda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-9017/14-6 od 1. listopada 2015.

 

Tužitelj neosnovano ukazuje da se drugostupanjski sud nije očitovao jesu li Lučka uprava Tarifu za privez i odvez brodova nezakonito spojila s Tarifom za ukrcaj i iskrcaj vozila - 298 od 3. veljače 2005., a što bi ukazivalo na počinjenu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 375. ZPP. Međutim, u tom dijelu je drugostupanjski sud odgovorio na žalbeni navod tužitelja da eventualna pogreška ili nedostatak u tarifi Lučke uprave S., sam po sebi nije razlog za ništavost odluke o usvajanju ili dopuni cjenika usluga.

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Jednako tako nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 8. i čl. 220. ZPP. Kod toga valja naglasiti da je ocjena provedenih dokaza pridržana za prvostupanjski sud, te ista nije dovedena u pitanje revizijskim razlozima, a ista je u cijelosti provedena u skladu s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP.

 

Budući je tuženik tužitelju platio izvršene usluge u skladu s važećom tarifom odnosno cjenikom propisanim od strane Lučke uprave S., to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za plaćanje izvršenih usluga u iznosu višem od onoga koji je propisala Lučka uprava S. u cijelosti odbijen.

 

Kako revizijski razlozi nisu osnovani, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.