- 1 -              Revd 2849/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2849/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo …, OIB …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, protiv I- tuženika M. D., OIB … i II-tuženika T. D., OIB …, obojica iz D. S., K., koje zastupa punomoćnica N. L., odvjetnica u D. S., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, postupajući po prijedlozima tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4929/2018-3 od 14. siječnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5391/2016-9 od 15. lipnja 2018., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4929/2018-3 od 14. siječnja 2020. u stavku prvom izreke, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke, se odbacuje.

 

II.              Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4929/2018-3 od 14. siječnja 2020. u stavku drugom izreke, kojom je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu toč. I. izreke, se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj Republika Hrvatska Ministarstvo financija je podneskom od 26. ožujka 2020. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv drugostupanjske presude u stavku prvom izreke kojom je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke, a kojim je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između I-tuženika kao darovatelja i II-tuženika kao obdarenika bez učinka u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tražbine tužitelja prema I-tuženiku u iznosu od 214.089,51 kunu sa zateznim kamatama, a da je II-tuženik dužan trpjeti namirenje tražbine sudskom prodajom ½ dijela nekretnine.

 

Tuženici M. D. i T. D. su podneskom od 16. travnja 2020. predložili da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv drugostupanjske presude u stavku drugom izreke kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke, te prihvaćen tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između I-tuženika kao darovatelja i II-tuženika kao obdarenika bez učinka u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tražbine tužitelja prema I-tuženiku u iznosu od 233.451,62 kune sa zateznim kamatama, te kojim je određeno da je II-tuženik dužan trpjeti namirenje tražbine sudskom prodajom ½ dijela nekretnine.

 

Tužitelj i tuženici nisu odgovorili na prijedloge protivne stranke.

 

Prijedlozi su nedopušteni.

 

Postupajući po odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da pitanja naznačena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Tužitelj je predložio dopuštenje revizije radi pravnog pitanja koje glasi: „Je li sud u parničnom postupku ovlašten utvrđivati nastupanje zastare za naplatu poreznog duga?“, naveo je da se pitanje odnosi na odredbu čl. 94. st. 1. i 4. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12), a kao razlog važnosti pitanja je navedeno da postoji različita praksa Vrhovnog suda RH i to u odlukama Rev-18/06 od 3. svibnja 2006., i Rev-2332/2012 od 18. rujna 2013., nasuprot odluci broj Rev-513/17 od 11. srpnja 2017.

 

Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer u odnosu na to postoji jedinstvena praksa identična pravnom shvaćanju iz odluke Rev-513/17 od 11. srpnja 2017. i odluke Rev-2378/15-2 od 27. listopada 2020., prema kojemu je sud u parničnom postupku ovlašten utvrđivati nastupanje zastare za naplatu poreznog duga.

 

Tuženici su predložili dopuštenje revizije radi pravnih pitanja koja glase:

 

1.              „Da li je sud u sporovima radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji dužan ispitivati postojanje svih općih pretpostavki iz čl. 66. Zakona o obveznim odnosima ukoliko je postojanje istih među strankama sporno?

 

2.              Mora li u postupcima za pobijanje dužnikovih pravnih radnji tužitelj kao vjerovnik dokazati stvarnu ili vjerojatnu nenaplativost tražbine?

 

3.              Je li sama činjenica podizanja tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji dokaz stvarne ili vjerojatne nenaplativosti tražbine?

 

4.              Predstavlja li tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji radnju kojom se prekida tijek zastare u smislu čl. 95. st. 1. Općeg poreznog zakona?“

 

Pitanja broj 1. 2. i 3. nisu važna za rješenje spora jer je u konkretnom slučaju sud, u sporu radi pobijanja pravnih radnji dužnika, našao da je među strankama sporno jesu li ispunjene sve pretpostavke za pobijanje pravnih radnji dužnika propisane odredbom čl.66. ZOO, pa je ispitao postojanje tih pretpostavki i dao valjalo obrazloženje o tome da je tužitelj dokazao da su propisane pretpostavke ispunjene. Tuženici pak u svojim pitanjima polaze od tvrdnje da pretpostavke iz čl. 66. ZOO nisu bile ispunjene, odnosno da sud nije ispitao postojanje svih propisanih pretpostavki.

 

U odnosu na pitanje br. 4. tuženici nisu naveli razloge važnosti naznačenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, u skladu s odredbom čl. 385. i čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Stoga naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385. st. 1. i čl. 385.a. st. 1. ZPP, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.