- 1 -              Revd 2952/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2952/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika N. l. d.d. iz R., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici A. H., odvjetnici iz R., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1892/2018-3 od 1. lipnja 2020., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci posl. br. Pn-36/2017-6 od 3. svibnja 2018., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.  Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačena tužba sa tužbenim zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete 70.000,00 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama - dok je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 1.250,00 kn.

 

Tužitelj je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjskog rješenja dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu.

 

Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja i predložio da se ovaj „odbije...kao nedopušten“.

 

Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 1. lipnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 400. st. 1. u svezi sa čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

U konkretnom slučaju tužitelj je predložio da mu se protiv drugostupanjskog rješenja dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

- „da li u postupku predstečajne nagodbe nametanje obveze isključivo tužitelju kao vjerovniku da prijavi svoju tražbinu u postupku predstečajne nagodbe sa kojom je tuženik kao dužnik upoznat budući da je u tijeku parnični postupak radi utvrđivanja osnovanosti te tražbine predstavlja nerazmjeran teret za tužitelja obzirom na utvrđenja iz presude Europskog suda za ljudska prava Ismeta Bačić protiv Hrvatske broj: … koja se odnose na postojanje podijeljene odgovornosti?“

 

- „da li se tuženikov odgovor na tužbu kojim se osporava tražbina tužitelja u parničnom postupku koji se vodi radi utvrđivanja osnovanosti te tražbine sukladno praksi iz presude Europskog suda za ljudska prava Ismeta Bačić protiv Hrvatske broj: … može smatrati osporavanjem iste tražbine u postupku predstečajne nagodbe, odnosno jesu li u tom slučaju ispunjene pretpostavke za meritorno odlučivanje o postojanju predmetne tražbine u parničnom postupku?“

 

- „da li činjenica da o podnesenoj prijavi tražbine tužitelja u postupku predstečajne nagodbe prije njezina zaključenja nije uopće odlučeno, niti u smislu donošenja rješenja o odbačaju nepravovremene prijave ima utjecaja na mogućnost vođenja parničnog postupka radi utvrđivanja njezine osnovanosti?“

 

kada:

 

a) odgovor na ta pitanja (u situaciji kada tužitelj neospornim čini ono jedino relevantno: da svoju tražbinu nije prijavio u postupku predstečajne nagodbe u roku - i da je taj postupak okončan pravomoćnim rješenjem o potvrdi nagodbe, onim koje egzistira) daju već i same odredbe Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ("Narodne novine", br. 108/12., 144/12., 81/13. i 112/13. - dalje: ZFPPN-a) i Stečajnog zakona ("Narodne novine", br. 71/2015. - dalje: SZ-a), na snazi od 1. rujna 2015., na kojima su osporene odluke temeljene,

 

b) se u smislu tih odredaba ZFPPN-a i SZ-a razvila jedinstvena sudska praksa izražena u nizu odluka revizijskog suda (primjerice u odlukama posl. br. Rev-x 256/2018-3 od 30. svibnja 2018., Rev 145/2019-2 od 20. ožujka 2019., Rev 2168/2019-3 od 15. siječnja 2020., Rev 3411/2018-2 od 11. prosinca 2018., Rev 940/2019-5 od 14. svibnja 2019.), pa tako i u odluci posl. br. Rev 1445/2018-2 od 12. rujna 2018., prema kojoj:

 

„...Predmet spora je zahtjev za naknadu štete pozivom na odredbu čl. 21. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/04).

 

Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev.

 

Nasuprot tome, na temelju utvrđenja:

 

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. prosinca 2011.,

 

- da je u tijeku postupka isti prekinut zbog postupka predstečajne nagodbe tuženika,

 

- da tužiteljica nije svoje potraživanje prijavila u postupku predstečajne nagodbe,

 

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Stpn-28/15-15 od 24. studenog 2015. odobrena sklopljena predstečajna nagodba između tuženika i njegovih vjerovnika,

 

- da je postupak u ovom predmetu nastavljen nakon što je sklopljena predstečajna nagodba,

 

sud drugog stupnja je pozivom na odredbu čl. 81. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 102/12, 81/13, 112/13, 71/15 i 78/15 - dalje: ZFPPN) odbacio tužbu.

 

U odnosu na iznošeno pravno shvaćanje tužiteljica postavlja sljedeće pravno pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„je li propust tužiteljice u postupku predstečajne nagodbe da pravovremeno prijavi svoju tražbinu koju je tuženik (dužnik predstečajne nagodbe) osporio do određivanja prekida parničnog postupka u ranije pokrenutoj parnici i koja se parnica vodila kod Općinskog suda u Rijeci predstavlja procesnu smetnju za meritorno odlučivanje o toj tražbini nakon što je po sklapanju predstečajne nagodbe parnica nastavljena i to neovisno o činjenici što je parnica P-4801/11 započela prije postupka predstečajne nagodbe?“

 

Kao razlog važnosti tužiteljica se poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-260/2016 kao i na presudu Europskog suda za ljudska prava broj zahtjeva … (Bašić protiv Hrvatske).

 

Ovaj sud smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava jer je drugostupanjski sud u identičnoj pravnoj stvari donio različite odluke.

 

Suprotno navodima u reviziji, sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

 

Odredbom čl. 81. st. 1. ZFPPN propisano je da se na temelju predstečajne nagodbe dužnik oslobađa obveze da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom. U tom se opsegu dužnik oslobađa obveza prema osobama kojima pripada pravo na regres (jamci).

 

Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika, radi utvrđivanja i ostvarivanja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz odredbe čl. 60. st. 3. tog Zakona.

 

Konačno stavkom 3. propisano je da će se u odnosu na tražbine vjerovnika utvrđene u postupku predstečajne nagodbe i obuhvaćene predstečajnom nagodbom, ovršni i upravni postupci pokrenuti prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe obustaviti, a u parničnim postupcima sud će u odnosu na te tražbine odbaciti tužbu, na prijedlog dužnika podnesen nakon sklapanja predstečajne nagodbe.

 

Dakle, pravilnom primjenom odredbe ovog Zakona, te primjenom argumenta po sličnosti i argumenta koherentnosti, valjalo je zaključiti da vjerovnik koji pravovremeno nije svoje potraživanje prema tuženiku prijavio niti je sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom, protekom roka za prijavu potraživanja u tom postupku, više ne može pokrenuti, ali niti nastaviti postupak, niti voditi parnični postupak za utvrđenje, odnosno ostvarenje te tražbine nastale prije pokretanja postupka predstečajne nagodbe.

 

Slijedom toga je pravilno sud drugog stupnja odbacio tužbu pozivom na shodnu primjenu odredbe čl. 81. st. 3. ZFPPN u svezi s odredbom čl. 282. st. 1. ZPP.

 

Pri tome, neosnovano se poziva tužiteljica na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Bačić protiv Hrvatske (broj zahtjeva …), jer se ne radi o istovrsnom predmetu. Naime, u tom predmetu stečajni upravitelj kao zastupnik javne vlasti propustio je popisati tražbinu radnice u skladu s odredbom čl. 173. st. 2. Stečajnog zakona koji je bio tada na snazi. U ovom predmetu takvog propusta zastupnika javne vlasti nije bilo.“

 

c) prijedlog u svezi postavljenih pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju, ne sadrži nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (što je odlučno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

 

d) taj prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

e) revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

- da pitanja iz prijedloga nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporeno rješenje nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP-a).

 

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na podneseni prijedlog jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 15. prosinca 2020.