Broj: Kž 425/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. V.-V., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 27. listopada 2017. broj K-23/17, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 15. studenoga 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog B. V.-V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi B. V.-V. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi B. V.-V. po branitelju, odvjetniku V. L., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se istražni zatvor protiv optuženika ukine, podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada žalbom upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tvrdeći da pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje „u odnosu na postojanje drugog uvjeta, a to je tzv. iteracisjka opasnost“. Suprotno tom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog B. V.-V., a za svoju odluku je dao, iako šture, ipak jasne, određene i dostatne razloge i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv tog optuženika te nesvrhovitosti njegove zamjene blažim mjerama, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Pri tome, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju žalbenim navodom optuženika da je prvostupanjski sud samo nabrojao one osobite okolnosti iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., ali da nije dovoljno nabrojati te okolnosti već i navesti na čemu se temelji zaključak o postojanju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženika. Suprotno tom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti na strani optuženika utemeljio upravo na ukupnosti onih osobitih okolnosti koje upućuju na postojanje realne i konkretne opasnosti da će optuženik, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo. To je prvostupanjski sud pravilno zaključio, u prvom redu, na temelju dosadašnje višestruke osuđivanosti optuženika, pa i za istovrsno kazneno djelo, dakle da se radi o specijalnom povratniku, činjenici da je sada optuženik nepravomoćno osuđen za kazneno djelo protiv imovine, a da je nezaposlen i bez primanja te sklon konzumaciji sredstava ovisnosti uz granične intelektualne sposobnosti i poremećaj ličnosti, a što proizlazi iz psihijatrijskog vještačenja. Pri tome kazneno djelo razbojništva za koje je optuženik nepravomoćno osuđen uključuje u sebi nasilje, kao što to uključuju i kaznena djela za koja je dosad osuđen (nasilničko ponašanje u obitelji i razbojništvo u pokušaju). Dakle, sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na to da je optuženik sklon činjenju kaznenih djela s elementom nasilja i da optuženik činjenjem kaznenih djela pribavlja materijalna sredstva, pa s obzirom na njegovu dosadašnju osuđivanost i svojstva ličnosti optuženika, postoji razborito predvidiva opasnost da će optuženik boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju žalbenim navodom da se postavlja pitanje ubrojivosti okrivljenika, budući da se optuženik ne slaže s mišljenjem vještaka psihijatra. Takvim, ponovljenim žalbenim navodom iz žalbe na prethodno rješenje o produljenju istražnog zatvora, nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, pogotovo nakon što je optuženik nepravomoćnom presudom proglašen krivim i osuđen za počinjenje inkriminiranog mu kaznenog djela.

Isto tako, imajući na umu brojnost, kvalitetu i značaj navedenih razloga koji, i prema ocjeni ovog suda, produljenje istražnog zatvora protiv optuženog B. V.-V. iz osnove u članku 123. stavku 3. ZKP/08., i nakon izricanja nepravomoćne presude čine nužnim, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom predviđenom odredbama ZKP/08.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 15. studenoga 2017.