Baza je ažurirana 22.05.2025.
zaključno sa NN 74/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev 21/2018-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z., OIB:…, protiv tužene T. K. iz B. i H., D., OIB:…, koju zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5034/15-2 od 6. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3452/13-13 od 30. prosinca 2014., u sjednici održanoj 15. prosinca 2020.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5034/15-2 od 6. lipnja 2017. odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija tuženice podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5034/15-2 od 6. lipnja 2017. odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja tužena je obvezana tužitelju platiti iznos od 379.985,69 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja.
Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, dok je rješenjem suda drugog stupnja odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja.
Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja tuženica je pravodobno podnijela reviziju iz čl. 382. st.1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se reviziju prihvatiti.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tuženice protiv presude nije osnovana, dok revizija tuženice protiv rješenja nije dopuštena.
U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 379.985,69 kuna utvrđenog rješenjem tužitelja od 28. rujna 2012. na ime nepripadno isplaćene starosne mirovine, koja je isplaćena tuženici od strane tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 1996. do 31. kolovoza 2012., s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da je rješenjem tužitelja od 28. rujna 2012. u točki I. izreke tuženoj utvrđena nepripadna isplata starosne mirovine za razdoblje od 1. siječnja 1996. do 31. kolovoza 2012. u svoti od ukupno 379.985,69 kuna, dok je navedenim rješenjem u dijelu pod točkom II. izreke tužena obvezna u točki I. navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka tog rješenja,
- da je tuženoj rješenjem tužitelja od 25. ožujka 1996. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 1. siječnja 1996., te da je rješenjem tužitelja od 14. rujna 2012. obustavljena isplata starosne mirovine zbog nepostojanja uvjeta za priznanje prava na starosnu mirovinu prema odredbama čl. 32. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine" broj 53/91), što je utvrđeno po okončanju postupka ponovnog određivanja mirovine prema odredbi čl. 43. Ugovora,
- da je nepripadnost isplate za razdoblje od 1. siječnja 1996. do 31. kolovoza 2012. u svoti od ukupno 379.985,69 utvrđenja na temelju odredbe čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11 i 130/11 - dalje: ZOMO) u svezi s čl. 92. ZOMO dok je visina nepripadno isplaćenih sredstava utvrđena u upravnom postupku po službenoj dužnosti prema čl. 164. i 165. ZOMO,
- da je navedeno rješenje postalo pravomoćno i izvršno 24. listopada 2012.,
- da je dopisom od 29. siječnja 2013. tužitelj pozvao tuženu na platež iznosa utvrđenog rješenjem tužitelja od 28. rujna 2012.,
- da je opomenom od 19. ožujka 2013. tužitelj pozvao tuženu na dostavu dokaza o uplati sada utuženog iznosa, te je navedeno da će u slučaju neplaćanja nenamirenu svotu tužitelj potraživati sudskim putem.
Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev te naložili tuženici vraćanje nepripadnog iznosa po osnovi stjecanja bez osnove pozivom na odredbu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) i čl. 164. ZOMO sukladno kojoj je osigurana osoba koja primi neko novčano davanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada, dužna isto vratiti Zavodu. Nadalje nižestupanjski sudovi otklonili su prigovor zastare, ocijenivši da predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO u vezi s čl. 166. st. 1. i 2. ZOMO.
Suprotno navodima revizije tuženice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu.
Revidentica nadalje navodi da predmetno rješenje tužitelja od 28. rujna 2012. ima značaj ovršne isprave te da se zbog toga radi o presuđenoj stvari, smatrajući da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 9. ZPP i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. ZPP u vezi s čl. 333. ZPP.
Navedeni prigovor revidentice da je u navedenom slučaju riječ o presuđenoj stvari, zbog čega je trebalo odbaciti tužbu, je neosnovan. Sukladno čl. 21. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 139/10, 150/11, 154/11, 12/12, 70/12 i 80/12 - dalje: OZ) ovršna isprava je i ovršna odluka donesena u upravnom postupku, dok je sukladno odredbi čl. 25. st. 1. ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze, a što ovdje nije slučaj. Naime, predmetno upravno rješenje je deklaratorno rješenje koje ne predstavlja ovršnu ispravu podobnu za ovrhu, kakvu imaju u vidu odredbe OZ. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi ocijenili da rješenje upravnog tijela tek predstavlja pravnu osnovu na temelju koje su naložili tuženici vraćanje stečenog bez osnove.
Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer je tuženici omogućeno raspravljanje u postupku. Revizijski navodi kojima se revidentica poziva na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka u većem dijelu se svode na osporavanje utvrđenih činjenica i to kroz ocjenu dokaza, s kojom ocjenom dokaza tuženica nije zadovoljna. Takvi revizijski navodi zapravo upiru u pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa kao takvi nisu uzeti u razmatranje, jer se revizija ne može podnijeti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP).
Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Tuženica smatra da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, ukazujući sadržajno na primjenu odredbe čl. 226. st. 1. ZOO.
Pravilno su, i po ocjeni ovog suda, nižestupanjski sudovi ocijenili prigovor zastare neosnovanim.
Prema stajalištu ovog suda u konkretnom slučaju radi se o potraživanju s naslova stjecanja bez osnove koje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).
Sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZOMO potraživanje u slučajevima tog zakona zastaruje istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, dok sukladno st.2 istog članka rokovi zastare potraživanja počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo izvršno prema Zakonu o općem upravnom postupku rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu.
Kako je predmetno rješenje tužitelja od 28. rujna 2012., kojim je utvrđeno da je tuženici nepripadno isplaćena starosna mirovina u ukupno utuženom iznosu, postalo konačno i pravomoćno 24. listopada 2012., a predmetna tužba je podnesena 7. svibnja 2013. pravilno su nižestupanjski sudovi prigovor zastare ocijenili neosnovanim primjenom naprijed navedene odredbe.
Protivno revizijskim navodima nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili i početak tijeka kamata na dosuđeni iznos.
Naime, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZOMO na svotu potraživanja Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućeg dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi na naknadu štetu.
Obzirom je predmetno rješenje tužitelja od 28. rujna 2012. kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada tuženici postalo konačno i pravomoćno 24. listopada 2012. te je navedenim rješenjem tužena obvezna navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka tog rješenja pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili navedenu zakonsku odredbu.
Slijedom navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Radi navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
U odnosu na reviziju protiv rješenja suda drugog stupnja valja reći da je odredbom članka 400. stavak 1. ZPP propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen, u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382. ZPP).
Rješenje suda drugog stupnja, kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja kojim je odbijen prigovor o stvarnoj i mjesnoj nenadležnosti, nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava, pa slijedom toga revizija protiv takvog rješenja nije dopuštena. Stoga je reviziju, sukladno odredbi članka 392. st. 1. u svezi s čl. 400. st. 1. ZPP, u tom dijelu valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 15. prosinca 2020.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.