1              Poslovni broj: Gž R-1326/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-1326/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, po sucu ovog suda Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz Z., OIB: ..., zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Bolnica, Z., OIB: ..., zastupana po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. C. & A. P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1101/2019-24 od 21. rujna 2020., 14. prosinca 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1101/2019-24 od 21. rujna 2020., u pobijanom dijelu pod točkom I. I II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 5.826,57 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama osim kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u navedenom iznosu, tekućom kako je to navedeno u točki I. izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.264,62 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Zaključno, točkom III. izreke odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 89,24 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. lipnja 2016., kao neosnovanim.

 

Protiv točke I. i II. citirane presude žali se tuženica, pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode tuženice.

 

Žalba tuženice nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.826,57 kn bruto na ime prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za razdoblje od travnja 2014. do travnja 2019.

 

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. toč., 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365.
stavak 2. ZPP).

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj zaposlenik tuženice na radnom mjestu zdravstvenog radnika –
medicinske sestre-tehničar;

- da je tužitelj ostvario rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radio na blagdane i neradne dane koji "padaju" od ponedjeljka do petka,

- da je tuženica tužitelju naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u umanjenom iznosu;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja obavio stalni sudski vještak Z. R.
iz R. V. d.o.o.

 

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 88/13., 143/13.; dalje KU/13) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

Isto je propisano i odredbom članka 54. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 126/11.; dalje: KU/11) te članka 45. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 29/18.; dalje: KU/18).

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU/13, članka 59. stavka 1. KU/11 i članka 49. stavka1. KU/18, propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Odredbom članka 58. stavka 9. KU/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. U bitnom je istovjetno propisano i odredbom članka 59. stavka 8. KU/11.

 

Nadalje, sukladno Zaključku broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje
kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana,
subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti.

 

Odredbom članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11., 130/11.; dalje: ZBSN/96), koji je važio u utuženom razdoblju, propisani su blagdani i neradni dani u RH, dok je odredbom članka 5. istog zakona propisano da zaposlenici u dane iz članka 1. imaju pravo na naknadu plaće. Temeljem navedenih je propisa vještakinja utvrdila koji su blagdani i neradni dani u utuženom razdoblju ostvareni u utuženom razdoblju u periodu od ponedjeljka do petka, a koji dani se izuzimaju iz obračuna redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

 

U konkretnom slučaju, tuženica je redovni mjesečni fond sati utvrđivala u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

Što se tiče zahtjeva tužitelja za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU/13 i članka 34. stavka 2. KU/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene
mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

S obzirom da tuženica tužitelju nije obračunavala plaću i naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama kolektivnih ugovora i odredaba ZBSN/96, koji su bili na snazi u utuženom periodu, a imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je smatrao da se visina razlike naknade plaće ima računati na temelju citiranih odredaba ZBSN/96, koji propisuje blagdane i neradne dane za sve radnike u RH, pa tako i za tužiteljicu, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog
povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

 

Stoga je sud prvog stupnja, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) koji propis se glede parničnog troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP. Naime, uspjeh stranaka se ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu a što je sud prvog stupnja pravilno i učinio.

 

Dodatno, potrebno je navesti da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi. Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova rada na blagdane i razlike naknade za godišnji odmor navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženica položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena, a sve jer da ne raspolaže potrebnim podacima za izračun tražbine.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužitelja može smatrati stupnjevitom tužbom iz odredbe članka 186.b ZPP.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužitelja čija točna visina tužitelju nije poznata. Naime, tužitelj je svaki mjesec primao plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati rada prekovremeno ostvario, a postotak dodataka razvidan je iz KU/2013 i KU/2018, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženice u vidu građanskopravne obveze polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženica ne ispunjava.

 

Naime, tužitelj nije ni tvrdio da mu tuženica nije dostavljala obračunske liste niti je pak osporio narav odrađenih sati kako su isti specificirani u tim platnim listama.

 

No, i u situaciji ako bi se predmetna tužba smatrala stupnjevitom tužbom, tužitelj nije postupio prema odredbi članka 186.b stavak 5. ZPP, prema kojoj je isti već u tužbi bio dužna označiti vrijednost predmeta spora, a iznova prigodom postavljanja uređenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbama članka 35. do 37. i 39. ZPP.

 

Tuženica je tijekom postupka prigovorila da se ne radi o stupnjevitoj tužbi i prigovorila je da tužitelj u tužbi nije označio vrijednost predmeta spora, pa je prvostupanjski sud označio vrijednost predmeta spora u visini od 10.001,00 kn.

 

Međutim, odredba članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.
Odredba članka 13. Konvencije određuje da svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

 

Postupanje suda, ali i tužitelja i tuženice, za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka je cijelo vrijeme takvo kao da se radi o stupnjevitoj tužbi iako to tužba tužitelja nije.

 

Takvo postupanje prije svega suda, posljedica je proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog prava jer je sud prvog stupnja stranke doveo u zabludu čime je povrijeđeno pravo stranaka na pravično suđenje i na pristup sudu, pa je iz tog razloga valjalo smatrati da je uređenjem tužbe na novčani iznos ustvari tek tužba uređena, i određena vrijednost predmeta spora. Sve drugo u okolnostima konkretnog slučaja dovelo bi do povrede konvencijskih i ustavnih prava stranaka u ovom postupku na štetu bilo jedne bilo druge stranke.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud donio odluku o troškovima postupka pritom imajući u vidu da je odredbom članka 117. stavak 3. ZID ZPP propisano da se, među ostalim, odredba članka 28. ovoga Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena prvostupanjska odluka i kojom je izmijenjena odredba članka 154. Zakona koja u stavku 1. određuje da „stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Umješač na strani stranke koja je izgubila parnicu dužan je naknaditi troškove koje je uzrokovao svojim radnjama“. Nadalje, u stavku 2. da, „ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva“.

 

Uostalom, djelomično povlačenje tužbe ne predstavlja preinaku tužbe sve prema odredbi članka 191. stavak 3. ZPP, a u konkretnom slučaju kraj okolnosti da se sa predmetnom tužbom postupalo kao sa stupnjevitom tužbom nema mjesta zaključivanju da bi se radilo o djelomičnom povlačenju tužbe, pa bi primjena izmijenjene odredbe članka 154. stavak 2. ZPP ustvari bila povoljnija za tužitelja nego za tuženicu.

 

Okolnost tko je konkretno naveden na uplatnici troškova vještačenja nije od značaja za dosuđenje tog troška jer se radi o trošku koji je bio nužan za razrješenje prijepora i jer je uplata izvršena u ime i za račun tužitelja.

 

Stoga, kako je tužitelj u cijelosti uspio u svom konačno uređenom tužbenom zahtjevu, to istoj prema odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje:
OT) pripada upravo dosuđeni iznos parničnih troškova.

 

Slijedom navedenoga, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženice te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 14. prosinca 2020.