Poslovni broj: 57 Pž-59/2019-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 57 Pž-59/2019-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja N. D. d.o.o. K., B. i H., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica D. Z., odvjetnica u Z., protiv tuženika L. S. 3 d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 17.419,00 EUR (vrijednost predmet spora 132.394,00 kn), odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3775/2017 od 20. rujna 2018., 14. prosinca

2020.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3775/2017 od 20. rujna 2018. u dijelu točke 1. izreke kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-13106/2014 od 30. lipnja 2014. u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju glavnicu u iznosu od 17.419,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i u točki 2. izreke.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-13106/2014 od 30. lipnja 2014. u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 17.419,00 EUR i ovršni trošak u iznosu od 4.092,51 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je platni nalog ukinut u dijelu naloga za plaćanje ovršnog troška u iznosu od 1.324,81 kn (točka 1. izreke) naložio tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od

30.956,25 kn, kao neosnovan (točka 2. izreke).

 

U obrazloženju presude sud navodi da se utuženi iznos odnosi na cijenu za isporučenu robu, led rasvjetu, koju je tužitelj isporučio tuženiku i ugradio ju u objekt tuženika, H. D. u Z., čemu je tuženik prigovorio tvrdnjama da je isporučena roba imala nedostatke o kojima je usmeno obavijestio tužitelja. S obzirom na to da tuženik nije dokazao svoje iznesene tvrdnje jer iz priloženih dokaza proizlazi da je tuženik o nedostatcima led rasvjete obavijestio treću osobu, izvođača električne instalacije O.-Z. d.o.o., a ne tužitelja, sud je sukladno pravilu o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku tvrdnju tužitelja o usmenoj reklamaciji tuženika ocijenio nedokazanom. Sud je uzeo u obzir da je prema čl. 39. Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine (Bečka konvencija – „Službeni list - Međunarodni ugovori“ broj 10/84), tužitelj bio dužan obavijestiti tuženika najkasnije u roku od dvije godine od preuzimanja robe. Zato je tužbeni zahtjev osnovan primjenom odredbe čl. 53., 59. i 79. Konvencije. U odnosu na visinu kamatne stope sud je primijenio odredbu čl. 78. Bečke Konvencije i utvrdio da tužitelj ima pravo potraživati kamatu prema materijalnom pravu Bosne i Hercegovine. Tužitelj je dostavom dokaza o visini zatezne kamate koja se primjenjuje u Federaciji Bosni i Hercegovini dokazao da u utuženom periodu zatezna kamata iznosi 12%. Odluka o trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Tuženik je podnio žalbu protiv presude navodeći da je pogrešno utvrđenje da su stranke bile u poslovnom odnosu kupoprodaje s međunarodnim elementom jer iz priloženih računa i nalaza i mišljenja vještaka kao i iz tužiteljevih navoda proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu zasnovanom na ugovoru o djelu. Stoga je sud pogrešno primijenio Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe kojom je u čl. 3. st.

2. propisano da se ne primjenjuje na ugovore u kojim se pretežiti dio obveze strane koja isporučuje robu sastoji u obavljanju nekog rada ili pružanju nekih usluga. Pogrešno je utvrđenje suda da je tuženik propustio reklamirati nedostatke u izvedenim radovima ugradnje led rasvjete jer je svjedok O. Č. u svojem iskazu tu činjenicu potvrdio na način da je u konačnici zbog tužiteljeve pasivnosti angažirao treću osobu O.-Z. d.o.o. radi otklanjanja nedostataka na radovima.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjska presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao prodavatelja za isplatu cijene za isporučenu robu tuženiku kao kupcu u iznosu od 17.419,00 EUR i to po računu broj 0-3-17/13 (str. 6. spisa) u iznosu od 12.167,00 EUR za Led RGB svjetleće reklame za H. D. i po računu broj 0-3- 49/13 (str. 7. spisa) u iznosu od 5.252,00 EUR za montažu led rasvjete.

 

Neosnovan je žalbeni navod žalitelja kojim tvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji u kojem je tužitelj kao prodavatelj sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, a tuženik u Republici Hrvatskoj i slijedom čega u ovom postupku nema mjesta primjeni Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe. Naime, iz priloženih utuženih računa razvidno je da se pretežiti dio obveze strane koja isporučuju robu, dakle tužitelja, ne sastoji u obavljanju nekog rada ili pružanju nekih usluga već upravo u isporuci robe. Samo zbog toga što se tužitelj isporučenu robu obvezao ugraditi ne čini taj poslovni odnos ugovorom o djelu jer se pretežiti dio obveze odnosi na isporuku led rasvjete.

 

Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski u ovom postupku primijenio odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe.

 

Nadalje, u tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t.

11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je kod utvrđenja činjenica vezanih uz postojanje, vrijeme utvrđenja i obavijesti o nedostatcima robe teret dokaza bio na tuženiku. Tuženik, osim navoda tijekom postupka nije predložio niti priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi se mogle nedvojbeno utvrditi odlučne činjenice vezane uz utvrđenje postojanja materijalnih nedostataka isporučene robe i pravovremenosti reklamacije. Suprotno žalbenim navodima iz iskaza saslušanog svjedoka O. Č. ne može se sa sigurnošću utvrditi odlučna činjenica o pravovremenosti reklamacije robe, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Stoga je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 53. Konvencije kojom je propisano da se kupac obvezuje isplatiti cijenu i preuzeti isporuku robe onako kako je predviđeno ugovorom i tom Konvencijom ocijenio da je tuženik dužan isplatiti tužitelju ugovorenu cijenu robe.

 

S obzirom na to da Konvencija nije regulirala kamatnu stopu, a niti način na koji bi se mogla utvrditi visina kamatne stope, sukladno odredbi čl. 20. st. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91) prvostupanjski sud je u odnosu na kamate pravilno primijenio pravo sjedišta prodavatelja, zatezne kamate koja se primjenjuje u Federaciji Bosni i Hercegovini.

 

Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi, tako i po visini.

 

Slijedom navedenog, tuženikova žalba je odbijena i pobijana presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 14. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić, v.r.