- 1 -              I Kž 682/2020-4

Broj: I Kž 682/2020-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika A. J., zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak), odlučujući o žalbi zatvorenika A. J. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Sisku od 26. listopada 2020. godine, broj Ik I-440/2020-11, u sjednici održanoj 14. prosinca 2020. godine,

r i j e š i o   j e :

Žalba zatvorenika A. J. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Sisku, na temelju čl. 59. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11-19) u vezi čl. 157. st. 1. i čl. 159. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/00., 59/00.-ispravak, 129/00., 59/01., 67/01.-ispravak, 11/02.-ispravak, 190/03, - pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 148/11. – odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19., dalje u tekstu: ZIKZ), odbijen je prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik A. J. putem opunomoćenika, odvjetnika B. G., zbog "bitne povrede postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene Kaznenog zakona i Zakona o izvršavanju kazne zatvora", s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se usvoji njegov prijedlog za uvjetni otpust, podredno da se "predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje."

Spis predmeta je, sukladno čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) te čl. 44. st. 2. ZIKZ-a, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ističe da obrazloženje pobijane odluke ima nedostataka zbog kojih se ista ne može ispitati te da su na 3. stranici obrazloženja pobijane odluke samo konstatirane činjenice za koje, međutim, nije dano, ne samo valjano, već nikakvo obrazloženje.

Protivno istaknutim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je, nakon što je potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o zatvorenikovom prijedlogu za uvjetni otpust, dao jasne, dostatne i valjane razloge za iste. Što se tiče žalbene tvrdnje zatvorenika da su na 3. stranici obrazloženja pobijane odluke iznesene konstatacije za koje nije dano nikakvo obrazloženje, za istaknuti je da je tu riječ o navođenju činjenica koje proizlaze iz izvješća Kaznionice u G., i to iz dijela "VI. Sigurnosne procjene/procjene rizičnosti". Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. na koju očito upire ovaj žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi čl. 494. st. 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Ne slažući se sa zaključkom prvostupanjskog suda, koji je odbio njegov prijedlog za uvjetni otpust iz razloga što nije u potpunosti ostvarena svrha kažnjavanja propisana čl. 41. KZ/11., zatvorenik A. J. u svojoj žalbi apostrofira pozitivne okolnosti koje se odnose na njegov tijek izdržavanja kazne zatvora sadržane u izvješću Kaznionice u G. Ističući još i to da je osoba starije životne dobi, neosuđivan do ove osude, lošeg zdravstvenog stanja, svjestan odgovornosti za kazneno djelo za koje je osuđen te da je njegovim dosadašnjim boravkom u zatvoru u cijelosti ostvarena svrha kažnjavanja, kao i to da je primjerenog ponašanja za vrijeme izdržavanja kazne do čijeg mu je isteka preostalo manje od pet mjeseci, smatra da je njegov prijedlog za uvjetni otpust potpuno opravdan.

Izloženim žalbenim navodima zatvorenika A. J., međutim, nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je, odlučujući o njegovom prijedlogu za uvjetni otpust, uzeo u obzir i ocijenio sve za to odlučne okolnosti u smislu odredbe čl. 59. st. 2. KZ/11-19, uključujući i one koje kao pozitivne posebno apostrofira zatvorenik u svojoj žalbi, a potom pravilno zaključio da do sada izdržana kazna zatvora nije u potpunosti ostvarila svrhu kažnjavanja te da za sada nije osnovano za očekivati da zatvorenik u budućnosti neće činiti kaznena djela, zbog čega je nužno da on nastavi s izdržavanjem kazne zatvora.

Naime, kada se uz sve ono što je već navedeno u obrazloženju pobijanog rješenja, zbog čega se isto ovdje neće nepotrebno ponavljati, ima u vidu i to da iz izvješća Kaznionice u G., i to iz dijela "Dijagnostički podaci" proizlazi da je riječ o dugogodišnjem ovisniku o alkoholu, ranije bezuspješno liječenom, sklonom podložnosti i nekritičnosti u odnosima, slabog empatijskog kapaciteta za druge ljude, usmjerenog na sebe i vlastite potrebe, slabe kontrole pulzija koja dodatno slabi u alkoholiziranom stanju, kada postaje i verbalno agresivan, zatim da je bez uvida u vlastito funkcioniranje te u potpunosti nekritičan prema svom ponašanju, dok osobnu odgovornost projicira na druge ljude i okolnosti, zatim da je vjerojatnost kriminalnog povrata srednja, kao i rizik od ozbiljne štete (primarno na štetu djece), i prema ocjeni ovoga suda, na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11-19 te je radi njezina ostvarenja nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem kazne zatvora.

Pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni žalbenim tvrdnjama zatvorenika da su navodi iz obrazloženja pobijanog rješenja da je on u šest navrata kazneno prijavljen, da je poznat po antisocijalnom ponašanju, da je njegova obitelj disfunkcionalna, da je nedostatnog uvida u vlastito ponašanje, kao i u svoju odgovornost kod počinjenja kaznenog djela "neumjesni, paušalni i lišeni bilo kakve osnove." Naime, navedena utvrđenja proizlaze iz izvješća kaznene ustanove u kojoj zatvorenik izdržava kaznu zatvora, i to iz dijela VI. Sigurnosne procjene/procjene rizičnosti", koje je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao stručno i objektivno.

Naposljetku, tvrdnja iz žalbe da je zatvorenik svjestan odgovornosti za kazneno djelo za koje je osuđen samo potvrđuje da se izdržavanjem kazne zatvora ostvaruje svrha kažnjavanja propisana čl. 41. KZ/11. Međutim, radi njezinog potpunog ostvarenja je, kao što je već navedeno, nužno da zatvorenik nastavi s njezinim izdržavanjem.

Slijedom svega izloženoga, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 14. prosinca 2020.