Poslovni broj: 26 Pž-6340/2019-3

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 26 Pž-6340/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Maja Bilandžić, u pravnoj stvari
tužitelja H.-O. D. S. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. d.d. Z., OIB ..., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1359/2016 od 25. srpnja 2019., 11. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u
Zagrebu poslovni broj Povrv-1359/2016 od 25. srpnja 2019. u točkama I. i III. njezine izreke.

II. Uvažava se tužiteljeva žalba i preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1359/2016 od 25. srpnja 2019. u dijelu točke II. njezine izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zatezne kamate koje na iznos od 21.199,71 kn teku od 23. prosinca 2015. do 21. siječnja 2016. i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 21.199,71 kn teku od 23. prosinca 2015. do 21. siječnja 2016. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku od 8 dana.

III. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1359/2016 od 25. srpnja 2019. u dijelu točke II. njezine izreke u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 21.199,71 kn teku od 23. veljače 2015. do 22. prosinca 2015. te od 22. siječnja 2016. do 24. veljače 2016., kao i u odluci o stopi zatezne kamate na iznos od 21.199,71 kn u razdoblju od 23. prosinca 2015. do 21. siječnja 2016. koja prelazi stopu iz točke II. izreke ove presude.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.560,00 kn i zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1359/2016 od 25. srpnja 2019. u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 44.797,13 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u roku od osam dana, u točki II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos od 21.199,71 kn teku od 23. veljače 2015. do 24. veljače 2016. kao i u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata na glavnicu potraživanja prema stopi koja prelazi stopu iz točke I. izreke presude, u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.595,23 kn u roku od osam dana, dok je u točki IV. izreke odbijen kao neosnovan preostali zahtjev kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.801,14 kn. Rješenjem suda od istog dana u točki I. izreke je ukinut u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika B. J. poslovni broj Ovrv-159/2016 od 29. veljače 2016., dok je u točki II. izreke utvrđeno da je tužba djelomično povučena za iznos glavnice od 21.199,71 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2016. do isplate.

Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude pobijajući ju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi se navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva odnosno proturječna razlozima presude kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Također, tuženik ističe da je sud prilikom odlučivanja pod navedenim točkama pogrešno primijenio materijalno pravo.

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika osporavajući njezinu osnovanost te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn uvećano za pripadajući PDV 25% te sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

Također, tužitelj je podnio žalbu protiv točke II. izreke presude pobijajući ju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka. U žalbi se navodi da nije osnovan zaključak suda kako je tužitelj zatezne kamate na iznos od 21.199,71 kn koje teku od 23. veljače 2015. do 24. veljače 2016. mogao potraživati isključivo od društva G. g. d.o.o. kao cesusa, a s obzirom na to da je tuženik u spis dostavio ugovor o cesiji koji nije potpisan od strane tužitelja, a ugovor je sklopljen kada ga potpišu ugovorne strane, dakle cedent i cesionar. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn uvećano za pripadajući PDV 25% te trošak sudske pristojbe u iznosu od 997,50 kn.

Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, dok tuženikova žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu
materijalnoga prava, žalbeni sud nalazi da je pobijana presuda djelomično zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava, kao i bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2 točke 11. ZPP-a.

Budući da se u ovom predmetu radi o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a) te se presuda ne može, sukladno članku 467. stavku 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja pa ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu pa iz tog razloga nije ispitivao žalbene navode tužitelja kojima on osporava činjenično stanje.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 44.797,13 kn, od čega se iznos
od 44.423,46 kn odnosi na potraživanje za isporučenu električnu energiju za mjesec prosinac 2015. po računu od 31. prosinca 2015., iznos od 373,67 kn na uglavničene kamate za račun od listopada 2015. koji je tuženik platio sa zakašnjenjem te tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 21.199,71 kn koje se odnose na dio računa od 30. studenog 2015., a koje teku od 23. veljače 2015. do 24. veljače 2016.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od 44.797,13 kn s obrazloženjem da tuženik, osim što je naveo kako je isti iznos podmirio, nije dostavio nikakav dokaz u prilog svojim navodima sukladno odredbi članka 7. i članka 219. ZPP-a. Sud obrazlaže kako je vještak L. O. na ročištu održanom 12. prosinca 2018., između ostalog, naveo kako ostaje dug tuženika prema tužitelju po računu za prosinac 2015. godine u iznosu od 44.423,46 kn na ime električne energije s dospijećem 22. siječnja 2016. i u iznosu od 373,67 kn na ime obračuna kamata te da je prihvatio usmeno obrazloženje vještaka kojim je izmijenio prvotni nalaz i mišljenje u cijelosti kao objektivno i izrađeno u skladu s dokumentacijom u spisu.

Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik posebno upire u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava u spisu.

Također, iz sadržaja žalbe je vidljivo da tuženik pobija presudu paušalno uopće ne navodeći u čemu bi se sastojala povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kao što na isti način pobija presudu iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Nadalje, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim
tužitelj od tuženika potražuje zatezne kamate na iznos od 21.199,71 kn koje teku od 23.
veljače 2015. do 24. veljače 2016.

Iznos od 21.199,71 kn odnosi se na dio glavnice duga po računu za studeni 2015. godine.

Sud je utvrdio kako je tuženik tijekom postupka cesijom podmirio iznos od 20.000,00 kn uplatom od 2. veljače 2016. i iznos od 21.199,71 kn uplatom od 24. veljače 2016. Uvidom u Ugovor o cesiji od 22. siječnja 2016. (dalje: Ugovor o cesiji) utvrdio je da je isti sklopljen između tuženika kao cedenta (ustupitelja tražbine), društva G. g. d.o.o. kao cesusa (dužnika) i tužitelja kao cesionara (primatelja tražbine), da se istim ugovorom društvo G. g. d.o.o. obvezalo svoje obveze koje ima prema tuženiku platiti ovdje tužitelju, kao i da je člankom 4. istog ugovora utvrđeno kako potpisom istog prestaju sve obveze društva G. g. d.o.o. prema ovdje tuženiku, dok nastaju u istom obimu obveze društva G. g. d.o.o. prema ovdje tužitelju. Navodi da se opća pravila kod ugovora o cesiji primjenjuju i na posebne slučajeve, kao što je ustupanje umjesto ispunjenja iz članka 88. stavka 1. ZOO-a, da je člankom 81. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) propisano da s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl., a da se sukladno stavku 3. tog članka smatra da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom.

Isto tako, sud je uvidom u potvrde o plaćanju od 2. veljače 2016. i 24. veljače 2016. utvrdio da je društvo G. g. d.o.o. 2. veljače 2016. tužitelju izvršilo uplatu iznosa od 20.000,00 kn, a 24. veljače 2016. iznosa od 21.199,71 kn. Sud je stava da s obzirom na to da je tužitelj primio navedene uplate, nije od odlučnog značenja to što na ugovoru o cesiji nije i njegov potpis. Polazeći od takvog zaključka, a uzimajući u obzir da u Ugovoru o cesiji nije isključeno da su na novog vjerovnika, ovdje tužitelja, prešla sporedna prava, sud zaključuje da je tužitelj svoje pravo na isplatu zateznih kamata po računu od 30. studenog 2015. mogao ostvarivati od društva G. g. d.o.o., a ne od ovdje tuženika.

Sukladno članku 80. stavku 1. ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

Ugovor o cesiji, pa tako i ugovor o cesiji umjesto ispunjenja je konsenzualan ugovor i
prema tome, postaje perfektan u trenutku sporazuma između cedenta (ustupitelja tražbine) i cesionara (primatelja tražbine). Ovaj sud prihvaća kao ispravan zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije od odlučnog značenja to što ugovor o cesiji ne sadržava potpis tužitelja, a uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj primio uplate po cesiji od društva G. g. d.o.o. U prilog tome ide i činjenica da je vještak L. O., koji je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje u ovom postupku, na ročištu održanom 12. prosinca 2018. naveo da je uplatom od 24. veljače 2016. u iznosu od 21.199,71 kn zatvoren račun za studeni 2015. godine a koji tužitelj nije trebao niti utužiti te da je ista uplata izvršena kao uplata po cesiji prije donošenja rješenja o ovrsi.

Tužitelj i tuženik su 22. siječnja 2016. sklopili ugovor o ustupu (cesiji) umjesto
ispunjenja. U članku 1. istog ugovora određeno je da se utvrđuje da cedent ima novčana potraživanja od cesusa s osnove računa za najam, dok je u članku 2. istog ugovora određeno istim ugovorom cedent ustupa svoja potraživanja od cesusa cesionaru u iznosu od 41.199,71 kn za podmirenje el. energije po računu. Također, člankom 4. tog ugovora određeno je da potpisom ugovora o cesiji prestaju sve obveze društva G. g. d.o.o. prema ovdje tuženiku, dok u istom obimu nastaju obveze društva G. g. d.o.o. prema ovdje tužitelju.

O ustupanju umjesto ispunjenja je riječ kada dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio te se u tom slučaju sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza gasi do iznosa ustupljene tražbine (članak 88. stavak 1. ZOO-a).
Naime, sklapanjem ugovora o cesiji umjesto ispunjenja dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Stoga, budući da je ugovor o cesiji sklopljen 22. siječnja 2016., tuženikova obveza s osnove računa za studeni 2015. godine je ugašena na dan 22. siječnja 2016. pa je samim time i prestala teći zakonska zatezna kamata.

Iz gore navedenog proizlazi da tužitelj nema osnova da potražuje zatezne kamate na
iznos od 21.199,71 kn za razdoblje nakon sklapanja ugovora o cesiji (dan 22. siječnja 2016.)
do dana ispunjenja (24. veljače 2016.) niti od tuženika, niti od društva G. d.o.o. u svojstvu cesusa.

Kod cesije umjesto ispunjenja, kod koje cedent ustupom tražbine ispunjava svoj dug prema cesionaru, čiji učinci stupaju na snagu danom sklapanja ugovora o cesiji, potrebno je razlikovati zatezne kamate koje teku na cesusov dug prema cedentu od zateznih kamata koje teku na cedentov dug prema cesionaru.

U odnosu na zatezne kamate koje teku na cesusov dug prema cedentu

Sukladno članku 81. stavku 1. ZOO-a, koji uređuje sporedna prava kod cesije, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl., dok je stavkom 3. istog članka propisano da se smatra da su dospjele, a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom.

Zatezna kamata na ustupljenu tražbinu koja teče nakon ustupa (tzv. buduća kamata) pripada cesionaru jer se na nju primjenjuje opće pravilo iz članka 81. stavka 1. ZOO-a o sporednim pravima, no ako postoje kamate koje su dospjele, a još nisu isplaćene, postoji zakonska pretpostavka iz članka 81. stavka 3. ZOO-a da su one ustupljene s glavnom tražbinom.

U konkretnom slučaju, radilo bi se o kamati koja teče na ustupljenu tražbinu prema društvu G. d.o.o. u svojstvu cesusa, a koja kamata nije predmet ovog postupka.

U odnosu na zatezne kamate koje teku na cedentov dug prema cesionaru

Međutim, nevezano za sudbinu kamata koje teku na ustupljenu tražbinu, cesionar ima pravo i na naplatu ostatka svoje ranije tražbine prema cedentu (u onom dijelu u kojem ona nije podmirena cesijom) pa tako i zatezne kamate koje proizlaze iz ostatka tog cedentovog duga. Ova kamata teče od dospijeća cedentove obveze pa do naplate, a zbog koje naplate je cedent i ustupio svoje potraživanje prema cesionaru (u konkretnom slučaju, do sklapanja ugovora o cesiji umjesto ispunjenja). Dakle, posebne odredbe o kamatama sadržane u odredbi članka 81. stavka 3. ZOO-a, kojim se regulira institut cesije, ne primjenjuju se na pravnu sudbinu zatezne kamate na koju cesionar ima pravo prema cedentu, već tu kamatu valja razmatrati u kontekstu općih odredbi o zateznim kamatama.

Iz saslušanja sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo L. O. na ročištu održanom dana 12. prosinca 2018. (list 76. do 78. spisa), proizlazi da je uplatama od 2.veljače 2016. u iznosu od 20.000,00 kn i uplatom od 24. veljače 2016. u iznosu od 21.199,71 kn zatvoren račun za studeni 2015. godine. Iz nalaza vještaka (list 55. do 58. spisa) proizlazi da su iste uplate izvršene po ugovoru o cesiji. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o cesiji umjesto ispunjenja, sklapanjem predmetnog ugovora o cesiji (22. siječnja 2016.) prestala je tražbina s osnova glavnice za račun iz studenog 2015. i samim time prestala je teći zatezna kamata na iznos od 21.199,71 kn.

U tijeku postupka provedeno je financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da zatezna
kamata na iznos od 21.199,71 kn, koji se odnosi na račun od 30. studenog 2015., nije plaćena.

S obzirom na to da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljevo potraživanje s osnove zateznih kamata na iznos od 21.177,91 kn za razdoblje od 23. prosinca 2015. do 22. siječnja 2016. prestalo sklapanjem ugovora o cesiji umjesto ispunjenja, ocjena je ovog suda da tužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu na iznos od 21.199,71 kn od 23. prosinca 2015. (dan nakon dospijeća tražbine, a koja je dospjela 22. prosinca 2015.) do 21. siječnja 2016. dan prije dana sklapanja ugovora o ustupu umjesto ispunjenja (22. siječnja 2016.) pa je u tom dijelu valjalo preinačiti pobijanu odluku i obvezati tuženika da tužitelju isplati navedeni iznos.

Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

Međutim, kako je sud prilikom donošenja pobijane presude u točki II. izreke sudio zateznu kamatu na iznos od 21.199,71 kn za razdoblje od 23. veljače 2015. do 23. veljače 2016., a tužiteljeva tražbina je dospjela 22. prosinca 2015., počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je izreka presude proturječna ispravama u spisu. Stoga, valjalo je odbiti tužiteljevu žalbu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 21.199,71 kn za razdoblje od 23. veljače 2015. do 22. prosinca 2015.

Stoga je, na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, odlučeno kao u točki III. izreke presude.

Tužitelj je djelomično uspio sa žalbom u dijelu koji se odnosi na potraživanje zakonskih zateznih kamata, koje su sporedno potraživanje pa mu ne pripada pravo na trošak žalbenog postupka. Također, s obzirom na to da trošak sastava odgovora na žalbu nije trošak koji je potreban za vođenje žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 155. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

Zagreb, 11. prosinca 2020.

Sutkinja Maja Bilandžić