Broj: Kž 274/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika N. D. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 24. ožujka 2017. broj Kv-I-69/16, u sjednici održanoj 23. studenog 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenika N. D. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, na temelju čl. 507. st. 1. u svezi čl. 501. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenika N. D. za obnovu kaznenog postupka, zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., koji je okončan pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu, broj K-110/06 od 17. veljače 2012. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj I-Kž 425/12 od 17. ožujka 2015.

Protiv tog rješenja je osuđenik, putem branitelja P. B., odvjetnika iz S., podnio žalbu, bez navođenja žalbenih osnova, sa prijedlogom žalbu prihvatiti i dopustiti obnovu kaznenog postupka.

Na temelju čl. 474. st. 1. u svezi čl. 495. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu.

Žalba je neosnovana.

Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako ne postoje zakonske pretpostavke za obnovu kaznenog postupka, jer vještački nalaz i mišljenje vještakinje S. G. nije prikladan dokaz koji može dovesti do obnove pravomoćno okončanog kaznenog postupka.

Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj I-Kž 425/12 od 17. ožujka 2015., preinačena je prvostupanjska presuda na način da je N. D., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11 opisanog u toč. II. izreke, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i pet mjeseci, te je od njega oduzeta imovinska korist u iznosu 9.200.000,00 kuna. Istom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prihvaćena žalba opt. F. D., te je po službenoj dužnosti i u odnosu na opt. N. D. ukinuta prvostupanjska presuda zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 opisanog u toč. I. izreke, i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku koji je u tijeku, provedeno je knjigovodstveno vještačenje vještakinje S. G., te žalitelj izvodi, pogrešan, zaključak kako je njezin vještački nalaz i mišljenje prikladan dokaz i dostatan razlog za dopustiti obnovu kaznenog postupka okončanog citiranom pravomoćnom presudom.

Žalitelj ponavlja navode koji su već bili istaknuti u njegovom prethodnom zahtjevu za obnovu postupka premda je, za razliku od pravomoćno okončanog kaznenog postupka, vještakinja S. G. provela vještačenje u odnosu na drugi događaj, drugo vremensko razdoblje i druge ugovore o tzv. kratkoročnom zajmu.

Premda žalitelj i nadalje, uporno, relativizira vještački nalaz i mišljenje sada pokojnog vještaka mr. Z. K., Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao sud drugog stupnja, u citiranoj odluci zaključio kako je prvostupanjski sud, pravilno, odbio dokazni prijedlog za dopunom ili za provođenjem novog knjigovodstveno-financijskog vještačenja „ ... jer je ono doista bilo nepotrebno, imajući u vidu pravilna utvrđenja koja se temelje na više čvrstih dokaza ...“. Tijekom tog, pravomoćno okončanog, kaznenog postupka je utvrđeno da višestruke prijeboje nije pratila dokumentacija koja bi potvrđivala vjerovničko dužničke odnose za koje se u prijebojima tvrdi da postoje, sve kompenzacije zaključene su istog dana, zbrojeni iznos prijeboja je onaj iznos koji N. D. duguje društvu na ime kredita, jedan svjedok u odnosu na prijeboje koji se tiču njegovog društva je naveo kako ta tvrtka nije imala stvarnu obvezu, a drugi svjedok je naveo kako je fiktivne ugovore o prijeboju potpisao na traženje optuženika.

Vještački nalaz i mišljenje Z. K. činio je, dakle, logičnu cjelinu sa svim ostalim izvedenim dokazima.

S druge strane, kao što je već istaknuto, nalaz i mišljenje vještakinje S. G. se odnosi na drugi događaj i druge ugovore o tzv. kratkoročnom zajmu, a ne na one događaje i one ugovore zbog kojih je žalitelj pravomoćno proglašen krivim, uslijed čega se ne radi o prikladnom dokazu koji može dovesti do obnove pravomoćno okončanog kaznenog postupka. Za istaći je kako njezin nalaz još nije ni pročitan na raspravi, vještakinja nije neposredno ispitana, niti je sud u kontradiktornom postupku cijenio vjerodostojnost njenog nalaza i mišljenja.

Prvostupanjski sud je, imajući u vidu navedeno, utvrdio kako nema novih činjenica, niti su podneseni novi dokazi koji bi bili prikladni prouzročiti oslobađanje osuđ. N. D., ili osudu po blažem kaznenom zakonu, zbog kaznenog djela za koje je pravomoćno proglašen krivim i osuđen.

Zato je pravilna ocjena prvostupanjskog suda kako okolnosti iznesene u zahtjevu ne udovoljavaju uvjetima iz čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08.

S obzirom da ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu nađene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 23. studenog 2017.