- 1 -              III Kr 130/2020-3

Broj: III Kr 130/2020-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Z. H. zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 228. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 21. listopada 2019. broj K-181/2018-56 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 15. siječnja 2020. broj Kž-8/2020-4, u sjednici održanoj 11. prosinca 2020.,

p r e s u d i o   j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog Z. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 13. lipnja 2019. broj K-181/2018-56 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 15. siječnja 2020. broj Kž-8/2020-4, osuđen je Z. H. zbog kaznenog djela protiv imovine - teškom krađom, iz članka 2299. stavka 3. u svezi stavka 1. točke 1. i članka 228. stavka 1. KZ/11., nakon čega je isti na temelju članka 229. stavka 3. u svezi članka 228. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. ožujka 2019. do 8. travnja 2019.

Osuđeni Z. H. je osobno i pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, navodeći da ga podnosi temeljem odredbe članka 515. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, prekoračenja optužbe, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, oduzimanja imovinske koristi i troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine presudu drugostupanjskog suda, odnosno da istu preinači te ga oslobodi optužbe, a podredno da predmet vrati na ponovno suđenje kako bi ono bilo pravično i u skladu sa zakonima Republike Hrvatske".

U skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08. primjerak zahtjeva, sa spisom, dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se pisanim podneskom od 8. svibnja 2020. broj Ksm-DO-55/2020 očitovalo mišljenjem da podneseni zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

Navedeno očitovanje dostavljeno je osuđeniku.

Zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

U odnosu na razloge za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. osuđenik ističe kako pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu od 15. siječnja 2020., broj Kž-8/2020-4 nisu otklonjene proturječnosti iz prvostupanjske presude koje dovode u pitanje istinitost i vjerodostojnost iskaza ispitanih svjedoka, budući da njihovi iskazi nisu međusobno uspoređeni te nisu dovedeni u vezu s dokumentacijom i drugim materijalnim dokazima. Međutim, iako se osuđenik u tom dijelu zahtjeva poziva na ovu postupovnu povredu, u sadržajnom smislu se u suštini radi o prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Također u zahtjevu navodi kako je sud drugog stupnja u odnosu na odlučne činjenice trebao primijeniti institut "in dubio pro reo" i dvojbene činjenice tumačiti u njegovu korist, a ne protiv njega te je, po njegovom mišljenju, na temelju cjelokupnog dokaznog postupka i tako utvrđenih činjenica, trebao donijeti drugačije zaključke u odnosu na subjektivna i objektivna obilježja terećenog mu kaznenog djela. Isto tako smatra da je drugostupanjski sud, prilikom ocjene olakotnih i otegotnih okolnosti, činjenice koje se odnose na odluku o kazni trebao drugačije vrednovati i valorizirati.

Dakle, kad se ima u vidu naprijed navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovakvim navodima osuđenik u suštini i u bitnome ponavlja žalbene tvrdnje koje je već ranije iznio u odnosu na prvostupanjsku presudu, a koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, što nije osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, pa na taj način osuđenik ustvari iskazuje namjeru da se izazove odluka suda trećeg stupnja, mimo uvjeta predviđenih Zakonom odnosno odredbom članka 517. ZKP/08.

Također nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da je sud drugog stupnja, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika kada je preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženog Z. H. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na taj način prekoračio optužbu. Obrazlažući svoje navode osuđenik ističe kako je Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku u optužnici za kazneno djelo iz članka 229. stavka 3. KZ/11. predložilo kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, da ga je prvostupanjski sud, po nepravomoćnom okončanju kaznenog postupka, osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a po žalbi državnog odvjetnika pravomoćno je od strane suda drugog stupnja osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa smatra da je uslijed toga došlo do prekoračenja optužbe.

Iako osuđenik smatra da je sud drugog stupnja, postupajući na taj način, prekoračio optužbu i time počinio postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., isti ustvari upire na to da je drugostupanjski sud prekoračio ovlasti koje se odnose na odluku o kazni odnosno da je uslijed takvog postupanja ostvaren razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka propisan člankom 517. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.

Međutim, protivno ovakvim navodima osuđenika iz samog obrazloženja zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude te razloga koji su u odnosu na ove okolnosti navedene može se zaključiti kako se u ovom konkretnom slučaju ne radi o prekoračenju ovlasti koje sud ima po zakonu, jer je sud drugog stupnja, kada je odlučivao o primjerenoj kazni, kao što je ovdje slučaj, bio ovlašten ocjenjivati i procjenjivati sve one okolnosti koje su, u smislu članka 47. KZ/11., od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne, a koje su kao takve utvrđene tijekom prvostupanjskog postupka.

Prema tome, potpuno je jasno da odlukom o kazni, kada je drugostupanjski sud postupao po žalbi državnog odvjetnika izjavljenoj protiv presude suda prvog stupnja i kada je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je osuđeniku izrekao bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nisu prekoračene ovlasti koje sud ima po zakonu, pa stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

Naime, drugostupanjski je sud, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, bio ovlašten izreći i kaznu zatvora u duljem trajanju od one koja je bila predložena u optužnici, budući da u ovom konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu članka 417.a stavka 7. ZKP/08., s obzirom da se prilikom očitovanja o optužbi osuđenik nije očitovao krivim u odnosu na optužbu i nije se suglasio s vrstom i mjerom predložene kazne.

Po ocjeni suda drugog stupnja iz svega naprijed navedenog evidentno je da osuđenik navodima iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zapravo pokušava osporiti odluku o kaznenoj sankciji (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), a to ovim izvanrednim pravnim lijekom nije dopušteno.

Slijedom svega navedenog, budući da zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan to je isti, na temelju članka 519. ZKP/08. u vezi s člankom 512. ZKP/08., trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 11. prosinca 2020.

                            Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r.