Poslovni broj: 35 Pž-552/2018-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 35 Pž-552/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nikolina Mišković, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz D. S., T. N., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. A. Z. O. Š. U. I. S. B., Z., OIB …, radi isplate iznosa od 458.690,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2090/2014 od 9. siječnja 2017., 10. prosinca 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2090/2014 od 9. siječnja 2017. u dijelu točke I. njene izreke kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 100.458,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. rujna 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu s uvećanjem za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena te u točki II. njene izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2090/2014 od 9. siječnja 2017. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo plaćanje zakonskih zateznih kamata na glavnicu u iznosu od 100.458,82 kn u odnosu na kamatnu stopu i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj tražio da mu tuženik plati zakonske zatezne kamate na iznos od 100.458,82 kn koje teku od 1. rujna 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu s uvećanjem za više od pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate s uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za više od tri postotnih poena.

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 100.458,82 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 52.328,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

 

Rješenjem je utvrđeno da je tužba djelomično povučena za iznos od 456.434,38 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Predmet spora odnosio se na zahtjev za plaćanje obeštećenja zbog nedostupnosti depozitu otvorenom kod Centar banke d.d. Zagreb. Budući da je tuženik platio glavni dug nakon utuženja, tužitelj je povukao tužbu za plaćeni iznos glavnog duga u iznosu od 456.434,38 kn, a ostao je kod zahtjeva za plaćanje iznosa od 100.458,82 kn (ostatak glavnice i obračunate kamate).

 

Prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj osnovano traži plaćanje zakonskih zateznih kamata obračunatih na prvotno utuženi iznos glavnice (čl. 6. Zakona o osiguranja depozita, „Narodne novine“ broj: 177/04, 119/08, 153/09 i 80/13; dalje ZOD).

 

Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, LJ. O. iz društva O. d.o.o. Z., prvostupanjski sud je utvrdio da ukupna visina preostalog tuženikovog duga prema tužitelju iznosi 100.458,82 kn. Zato je prihvaćen tužiteljev zahtjev za isplatu tog duga.

 

O zahtjevu za naknadu troškova postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

 

Odluku o povlačenju tužbe za iznos od 456.434,38 kn, prvostupanjski sud je donio na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

 

Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je preinači ili ukine.

 

Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Prema njegovom mišljenju, za rješenje ovog spora bitno je da odredbama Zakona o obveznim odnosima nije propisan rok u kojem mora odgovoriti na reklamaciju deponenta. Po tužiteljevom zahtjevu – reklamaciji, on je imao tek utvrditi postojanje tužiteljevog prava na isplatu obeštećenja. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud propustio razgraničiti situaciju podnošenja zahtjeva za isplatu obeštećenja kojeg je dužan isplatiti u roku od sedam radnih dana, od situacije podnošenja reklamacije, a o čemu se radilo u ovom slučaju. On je napomenuo da je radi utvrđenja postojanja tužiteljevog prava na obeštećenje podnesena kaznena prijava.

 

Očitujući se o žalbenim navodima tužitelj je osporio njihovu osnovanost.

 

Tuženikova žalba nije osnovana.

 

Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2.
ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

Predmet spora proizlazi iz činjenice što je Hrvatska narodna banka 4. rujna 2013. donijela odluku o nedostupnosti depozita u C. B. d.d. Z.. Budući da je tužitelj s C. B. d.d. Z. imao sklopljeni Ugovor o nenamjenskom oročenom deviznom depozitu od 3. rujna 2013., to je donošenjem rješenja o nedostupnosti depozita od 4. rujna 2013., za tužitelja kao deponenta, nastupio osigurani slučaj. Zato je tužitelj tuženiku i podnio zahtjev za isplatu obeštećenja. Pravo na isplatu tog obeštećenja proizlazi iz odredbe čl. 3. ZOD-a.

 

Odredbom čl. 6. ZOD-a propisano je da je vjerovnik kreditne institucije dužan podnijeti Agenciji (ovdje, tuženik) uredan i potpun pisani zahtjev za obeštećenjem najkasnije u roku od dvanaest mjeseci od poziva iz st. 5. tog članka, a prema kojem Agencija na svojoj internetskoj stranici te u glasilima u kojima je objavila obavijesti vjerovnicima o nastupu osiguranog slučaja i o detaljima vezanim uz obveze Agencije, dužna uputiti poziv vjerovnicima za podnošenje pojedinačnih zahtjeva za obeštećenjem. U tom pozivu vjerovnike se mora obavijestiti o načinu i rokovima za ostvarenje prava na obeštećenje (st. 6.). Agencija je dužna bez odgađanja ispitati podnesene pisane zahtjeve iz st. 6. tog članka, a svoje obveze dužna je ispuniti u roku od 7 radnih dana od zaprimanja urednog i potpunog zahtjeva (st 7.). Ako se pravo vjerovnika tiče poslova za koje je protiv određenih osoba pokrenut kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela prikrivanja protuzakonito dobivenog novca, Agencija može vjerovniku uskratiti pravo na obeštećenje do završetka kaznenoga postupka (st. 8.).

 

U ovom slučaju, rezultati izvedenih dokaza potvrđuju da je tužitelj 26. rujna 2013. tuženiku podnio zahtjev za isplatu obeštećenja, a ne reklamaciju. Na to jasno upućuje sadržaj tužiteljevog zahtjeva od 26. rujna 2013. upućenog tuženiku (list 7. spisa). Radi se o tipskom obrascu iz kojeg je vidljivo da tužitelj zahtijeva isplatu osigurane štednje. Na tom obrascu doista uz riječi „zahtjev za isplatu obeštećenja“ stoji i riječ „reklamacija“. No, ta riječ ima značenje pritužbe, žalbe, što ovdje nije slučaj.

 

Kako je dakle tužitelj zahtjev za isplatu obeštećenja podnio 26. rujna 2013., a tuženik je po istom (nesporno) postupio 9. rujna 2015., (dan kada je tužitelju isplatio dužni iznos obeštećenja) i više je no jasno da tuženik nije poštivao zakonski rok, odnosno da je došao u zakašnjenje s izvršenjem svoje obveze. Od tuda proizlazi i osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 100.458,82 kn.

 

Tuženikove sumnje u vezi s tužiteljevom pobudom na podnošenje zahtjeva za isplatu obeštećenja te podnošenje kaznene prijave protiv tužitelja, ne popravljaju njegov pravni položaj u ovom sporu. Naime, sve da je tuženik i uspio dokazati da se radi o nedopuštenom raspolaganju te postojanju kaznene odgovornosti, tada bi nestala pravna osnova na kojoj se temelji tužbeni zahtjev. Međutim, tuženik ne samo da to nije dokazao, nego je tijekom postupka tužitelju isplatio glavnicu obeštećenja.

 

S obzirom na to da je tuženik došao u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obveze, dužan je u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), platiti zakonske zatezne kamate. Međutim, u odnosu na zakonske zatezne kamate koje teku na dosuđeni iznos, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na glavni dug dosudio kamate po većoj kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju primjenjuje se niža kamatna stopa, jer obveza plaćanja obeštećenja proizlazi iz zakona, a ne iz ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika. Dakle, primjenjuje se kamatna stopa koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu od 1. rujna 2014. do 31. srpnja 2015. uvećana za pet (a ne za osam), a od 1. kolovoza 2015. za tri (a ne za pet) postotnih poena.

 

Odluku o troškovima postupka tuženik žalbom nije osnovano osporio, a prvostupanjski je sud valjano obrazložio koji trošak dosuđuje, u kojem iznosu i po kojoj osnovi.

 

Stoga je pobijana presuda potvrđena u dijelu duga s kamatama po pravilnoj kamatnoj stopi (čl. 368. st. 1. ZPP-a), a preinačena u odnosu na zakonske zatezne kamate odbijanjem tužbenog zahtjeva za kamate po stopi koju je sud nezakonito dosudio iznad zakonom propisane (čl. 373. ZPP-a).

 

Zagreb, 10. prosinca 2020.

 

Sudac

Nikolina Mišković