Poslovni broj: 57 Pž-2688/2018-2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-2688/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja F. H. d.o.o. za poslovne usluge, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o. za turizam i ugostiteljstvo, O., OIB ..., (prije H. T. društvo s ograničenom odgovornošću za usluge u turizmu, OIB ..., H. T., C.), kojeg zastupa punomoćnica S. L., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 362.533,75 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-784/2015-26 od 18. studenog 2016., 10. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-784/2015-26 od 18. studenog 2016.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 362.533,75 kn (točka I. izreke) i naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 22.500,00 kn (točka II. izreke).

U obrazloženju presude se navodi da je stvarna volja stranaka u odnosu na spornu odredbu članka 4.1. Sporazuma o raskidu Management ugovora potpisanog 6. studenog 2013. (dalje: Sporazum) bila da stranke između sebe na jednake dijelove podijele eventualni ostatak sredstava na računu tuženika nakon što se svede poslovanje tuženika na dan 31. listopada 2013. na način da se od zatečenog stanja na računu na dan 31. listopada 2013. odbiju sve obveze koje do tog dana nisu plaćene, a dospjele su do tog dana, uključujući i redovne odnosno uobičajene obveze prema zaposlenicima i nakon što se pribroje dospjela potraživanja koja eventualno nisu plaćena. Smisao ove ugovorne odredbe je podjela eventualnog ostatka dobiti od poslovanja hotela. Ocjenom izvedenih dokaza sud je utvrdio da je iznos od 125.000,00 EUR trebalo umanjiti za preostali iznos na računu prije podjele sredstava između stranaka jer je tu činjenicu utvrdio iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika W. H., i e-mail poruci zastupnice po zakonu tužitelja od 5. studenog 2013. u kojoj potvrđuje da je uzela u obzir isplatu iznosa od 125.000,00 EUR kojeg plaća tuženik, u svojoj posljednjoj kalkulaciji. Prema odredbi čl. 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), u slučaju kad je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane. Glede obveza tuženika za koje je trebalo umanjiti završno stanje na računu, sud zaključuje da je trebalo podmiriti sve redovne troškove poslovanja hotela. Međutim, iz provedenih dokaza nije moguće utvrditi koliko ti troškovi iznose. Iz provedenih dokaza ne može se zaključiti niti koje je uopće bilo stanje na računu tuženika na dan 31. listopada 2013., a niti jesu li s tog računa, u relevantnom razdoblju do 31. listopada 2013., vršena plaćanja koja nemaju veze s redovnim poslovanjem tuženika (npr. pozajmica vlasniku). Navedeno bi se moglo utvrditi financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem poslovnih knjiga tuženika, odnosno njegove financijsko- knjigovodstvene dokumentacije za 2013., koju je po zakonu dužan voditi i čuvati. Tužitelj, na kome je teret dokaza, međutim, nije predložio provođenje tog dokaza. Nije sporno da je tuženik po osnovi članka 4.1. Sporazuma, prije utuženja platio iznos od 121.575,38 kn i s te osnove tužitelj je zadužnicom naplatio iznos od 228.174,87 kn o čemu se vodi sudski spor. Tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je tuženik na temelju članka 4.1. Sporazuma bio u obvezi platiti više od toga odnosno nije dokazao koliko je uopće trebao platiti po ovoj osnovi u slučaju da se naknada za raskid Ugovora ne uzme u obzir prilikom obračuna. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP).

Protiv presude tužitelj je podnio žalbu, navodeći, u bitnome, da je sud prilikom saslušanja stranaka propustio utvrditi što su stranke mislile pod terminom slobodna likvidna sredstva. Osporava da je iznos od 125.000,00 EUR trebalo uzeti u obračun. Obrazloženje suda kojim se poziva na uvid u „završno stanje novca na računu tuženika“ nije razvidno čiji je to uopće dokument i kada je sastavljen. Smatra da se radi o javnoj ispravi iz čl. 230. ZPP-a posljedično čemu zbog toga nije bilo potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje da bi se utvrdilo ono što je tijekom postupka utvrđeno kao nesporno. Činjenica je da je tužitelj predajom hotela tuženiku predao i svu dokumentaciju pa je stoga tuženik jedini koju takvu dokumentaciju posjeduje. Detaljno obrazlaže i tumači odredbe čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Sporazuma. Tužitelj smatra kako u konkretnom predmetu uopće nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 320. ZOO-a jer se ona prvenstveno odnosi na tipske ugovore. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 7.812,50 kn.

Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilna i osnovana na zakonu.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 362.533,75 kn s osnove čl. 4.1. Sporazuma o raskidu Management ugovora zaključenog 6. studenog 2013. kojim je ugovoreno da ako 31. listopada 2013. preostane još slobodnih likvidnih sredstava na poslovnom računu tuženika ta će se sredstva podijeliti između stranaka u omjeru 50:50 te je tuženik obvezan sredstva koja pripadaju tužitelju isplatiti do 7. studenog 2013.

 

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2 t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

Osnovano prvostupanjski sud navodi da je tužitelj s osnove čl. 4.1. Sporazuma naplatio od tuženika ukupan iznos od 349.750,25 kn. Nadalje, iz obrazloženja odluke Općinskog državnog odvjetništva u Zadru poslovni broj K-DO-20/2060 od 7. lipnja 2016. o odbacivanju kaznene prijave protiv tužitelja i njegove odgovorne osobe A. B. priložene na str. 82. – 86. spisa proizlazi da je uvidom u završno stanje novca na računu A. A. P. pravnog prednika tuženika na dan 1. studenog 2013. proizlazi da je na računu evidentiran iznos od 1.424.567,00 kn te da stoga sukladno Sporazumu o podjeli sredstava 50% iznosa pripada A. A. P., tj. iznos od 712.284,00 kn, dok 50% iznosa pripada F., tj. iznos od 712.284,00 kn.

Tužitelj smatra da je navedeno dostatan dokaz iz kojeg se može nedvojbeno utvrditi da mu je tuženik još ostao obvezan platiti utuženi iznos od 362.533,75 kn (712.284,00 kn – 349.750,25 kn), dok u žalbi izlaže i stajalište da se radi o javnoj ispravi pa da zbog toga nije bilo potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje da bi se utvrdilo ono što je tijekom postupka utvrđeno kao nesporno.

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da navedeni dokaz nije dostatan da bi se moglo nedvojbeno utvrditi da je tuženik, s osnove čl. 4.1. Sporazuma ostao obvezan platiti tužitelju utuženi iznos od 362.533,75 kn, slijedom čega je sud pravilno utvrdio da je tužitelj trebao predložiti izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja činjenice koliko je još preostalo slobodnih likvidnih sredstava na poslovnom računu tuženika na dan 31. listopada 2013. Prvostupanjski sud je iznio jasne i valjane razloge i na okolnost da je trebalo podmiriti sve redovne troškove poslovanja hotela i da iz provedenih dokaza nije moguće utvrditi koliko ti troškovi iznose.

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio e-mail-ove zastupnice po zakonu tužitelja od 5. studenog 2013. i 31. siječnja 2014. te pravilno utvrdio da iz tih e-mail-ova proizlazi da tuženiku ostaje 50% odnosno iznos od 31.222,00 EUR, a da se 50% isplaćuje tužitelju. Ujedno, pravilan je zaključak suda da iz e-mail-a od 31. siječnja 2014. kojeg je zastupnica po zakonu tužitelja J. Ć. uputila W. A. proizlazi da tužitelj ne prihvaća tuženikov izračun u dijelu gdje je iznos od 125.000,00 EUR oduzet od iznosa jer Sporazum nije uključivao opciju zajma od 400.000,00 kn s računa društva prije finalnog izlaza iz društva.

Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da iz citiranih e-mail-ova proizlazi i da je iznos od 125.000,00 EUR trebalo uzeti u obračun, odnosno umanjiti preostali iznos na računu i za taj iznos prije podjele sredstava između stranaka. Žalitelj pogrešno tumači odredbu čl. 320. st. 1. ZOO-a jer iz sadržaja te odredbe proizlazi da se primjenjuje i u konkretnom slučaju u kojemu je predmetni Sporazum pripremio i predložio tužitelj. Zato je pravilan i zaključak prvostupanjskog suda da je odredbe čl. 3.1. i 4.1. Sporazuma trebalo tumačiti u korist tuženika.

Neosnovan je žaliteljev navod da je sud prilikom saslušanja stranaka propustio utvrditi što su stranke mislile pod terminom slobodna likvidna sredstva, jer se odlučne činjenice,    prvenstveno, utvrđuju na temelju pitanja stranaka saslušanim osobama, a tek podredno na temelju pitanja suda. Dakle, ako je tužitelj smatrao da odlučna činjenica nije dostatno utvrđena trebao je u tom smjeru i postaviti pitanja (arg. iz čl. 7. st. 2. ZPP-a).

Suprotno žalbenim navodima, ako je tužitelj smatrao da tuženik treba priložiti određenu ispravu trebao je postupiti sukladno odredbi čl. 233. st. 1. ZPP-a, odnosno predložiti sudu da pozove tuženika da podnese tu ispravu, što tužitelj nije učinio.

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je, pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a, zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik s osnove čl. 4.1. Sporazuma bio obvezan platiti više od nesporno plaćenih 349.750,25 kn i da je u tu svrhu prvenstveno propustio predložiti izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

Zato je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom čl. 154. st.

1. i čl. 155. ZPP-a.

Zato je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 10. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić