Broj: Kž 207/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 110. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 26. siječnja 2017. broj K-13/13.-152, u sjednici održanoj 23. studenoga 2017.

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženog M. S., i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

II. Uslijed odluke pod I., žalba optuženog M. S. je bespredmetna.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru, optuženi M. S. je proglašen  krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz članka 110. KZ/11. te kaznenog djela protiv opće sigurnosti, teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 1. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11. Na temelju članka 51. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. optuženiku je utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. u trajanju od dvije godine te za kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 222. stavkom 1. KZ/11. u trajanju od sedam mjeseci te je potom optuženi M. S. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru (ispravno: u pritvoru) od 16. lipnja 2011. do 30. lipnja 2011.

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog M. S. oduzet je pištolj marke Crvena Zastava TT, calibra 7,62 mm, TT tvorničkog broja ..., s pripadajućim spremnikom, te osam komada streljiva, s obzirom na to da su isti upotrijebljeni za počinjenje kaznenih djela.

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećenici V. J., C. J., J. J., P. J., D. Ž. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 8.  optuženi M. S. je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka, i to: na ime troškova vještačenja iznos od 8.428,00 kuna, na ime paušala iznos od 5.000,00 kuna, a oštećenicima na ime nagrade i nužnih izdataka njihova opunomoćenika u ukupnom iznosu od 44.375,00 kuna.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. te odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom „da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje“, podredno „da se okrivljeniku izrekne primjereno stroža kazna bez primjene instituta ublažavanja kazne …te da se primjenom odredaba o stjecaju u smislu čl. 51. st. 1. KZ/11 osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora“.

Protiv presude se žali i optuženi M. S. po branitelju S. Š., odvjetniku iz V.,  navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o troškovima postupka, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se pobija samo pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se „da se ova žalba i čitav spis proslijede Vrhovnom sudu RH, te da taj sud istu usvoji i optuženika oslobodi kaznene odgovornosti, odnosno optužbe, a podredno da ožalbenu Presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

Državni odvjetnik je na optuženikovu žalbu podnio odgovor, predlažući „da se žalba okrivljenika podnesena po branitelju odbije kao neosnovana“.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. je osnovana, a ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. i 11. ZKP/08. te članka 468. stavka 2. ZKP/08., zbog čega je pobijanu presudu trebalo ukinuti, slijedom čega je optuženikova žalba postala bespredmetna.

S pravom državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio nekoliko vidova  bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, iz izreke pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud optuženika u odnosu na djelo opisano pod točkom I. proglasio krivim da je počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11., dok iz obrazloženja presude u odnosu na djelo iz točke I. izreke proizlazi da sud smatra da je optuženik to djelo počinio u prekoračenju nužne obrane pa je izreka presude proturječna razlozima, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke. 11. ZKP/08. Pritom prvostupanjski sud, dajući razloge zbog kojih smatra da je djelo iz točke I. izreke pobijane presude počinjeno u prekoračenju nužne obrane, najprije navodi da postoji očiti nesrazmjer između prijeko potrebne obrane i protupravnog napada (što upućuje na primjenu članka 21. stavka 3. KZ/11., u kojoj situaciji se počinitelj može blaže kazniti), da bi se potom već u sljedećem odlomku pozivao na optuženikovo psihičko stanje, odnosno njegovu razdraženost prouzrokovanu napadom oštećenog R. J. i svjedoka S. R. (a što bi moglo upućivati na primjenu članka 21. stavka 4. KZ/11., u kojoj situaciji počinitelj nije kriv za počinjeno kazneno djelo). Ovakvim postupanjem prvostupanjskog suda došlo je do proturječja i u samom obrazloženju, čime je također ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju doduše, ne upire državni odvjetnik, ali ju je ovaj sud utvrdio po službenoj dužnosti.

Također je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, nakon što je iznio sadržaj iskaza u tijeku postupka ispitanih svjedoka, kao i sadržaj u tijeku postupka provedenih vještačenja (balističkog, medicinskog te psihijatrijskog), utvrdio da su svjedoci „u svojim iskazima naveli ono što su vidjeli i opisali događaj onako kako su ga oni doživjeli, no nitko od ispitanih svjedoka nije vidio sam trenutak ranjavanja oštećenika, niti su u svojim iskazima opisali dinamiku događaja za koju bi sud utvrdio da se doista događaj tako i odigrao.“. Potom prvostupanjski sud u presudi daje ocjenu provedenih vještačenja te povezujući sve provedene dokaze s optuženikovom obranom (čiji sadržaj nije iznesen u pobijanoj presudi) zaključuje da se „ne može pouzdanije zaključivati o položaju pokojnog R. J., oštećene V. S. i optuženika M. S. u trenutku ispaljivanja spornih hitaca koji je prouzročio smrt pokojnog R. J., te ranjavanja oštećene V. S., te se ne može zaključivati niti o vjerodostojnosti odnosno izvedivosti njihovih verzija samog događaja u tom pogledu. Da je doista tako, sud je jasno zaključio iz nalaza i mišljenja kako balističkog, tako i medicinskog vještaka koji se nisu mogli očitovati o dinamici događaja, niti položajima oštećenika, te optuženika u trenutku ispaljivanja spornih hitaca, odnosno isti su opisali više mogućih verzija samog događaja, te su svaku od tih verzija odredili kao moguću i logičnu.“. Nakon takve raščlambe izvedenih dokaza, prvostupanjski sud utvrđuje da su „u radnjama optuženika kritične zgode ostvarena sva obilježja bića kaznenih djela, i to pod t. 1. protiv života i tijela – ubojstvo, opisano i kažnjivo po članku 110. Kaznenog zakona i pod točkom. 2. protiv opće sigurnosti – teško djelo protiv opće sigurnosti opisano po članku 215. st. 1. u svezi s čl. 222. st. 1. Kaznenog zakona a kažnjivo po članku 222. stavak 1. Kaznenog zakona.“, da bi potom utvrdio da je u konkretnoj situaciji došlo do prekoračenja nužne obrane jer postoji očiti nesrazmjer između prijeko potrebne obrane i protupravnog napada. Pritom prvostupanjski sud uopće u pobijanoj presudi ne daje ocjenu iskaza ispitanih svjedoka, odnosno zbog čega i u kojem dijelu prihvaća iskaz pojedinog svjedoka (pri čemu svakako treba primijetiti da su pojedini svjedoci iskazivali i tri puta – istraga, rasprava, rekonstrukcija – te da postoje razlike u iskazima svjedoka u odnosu na dinamiku događaja), niti uzima u obzir kod utvrđivanja dinamike događaja položaj tijela sudionika događaja, mjesta na kojem je pucano te materijalne dokaze u spisu predmeta koji se odnose na položaj pronađenih čahura te tragova krvi, iako je na to upozoren u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 17. travnja 2013. broj I Kž-176/13.-4, kojim je ukinuta ranije donesena presuda u ovom postupku. Također prvostupanjski sud, iako utvrđuje da je došlo do prekoračenja nužne obrane, ne obrazlaže u čemu se sastoji istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad zbog kojeg je optuženikova obrana bila prijeko potrebna da od sebe ili drugoga odbije taj napad. Stoga s pravom tvrdi državni odvjetnik u svojoj žalbi da su razlozi u ovom dijelu presude potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, s obzirom na to da prvostupanjski sud, premda navodi u presudi da nije mogao utvrditi odlučne okolnosti koje su dovele do događaja koji je predmet ovog postupka, utvrđuje da je optuženik pucao iz pištolja i to iz neposredne blizine i tako usmrtio oštećenika, prekoračivši pritom granice nužne obrane (iako nužnu obranu ničim nije obrazložio niti je to naveo u izreci presude). Stoga je i u tom dijelu u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog koje pobijanu presudu treba ukinuti.

Jednako tako je u pravu državni odvjetnik i da je i u odnosu na izricanje kazne i to, kako u izreci, tako i u obrazloženju, počinjena navedena bitna postupovna povreda. Naime, utvrđujući pojedinačne kazne za djela za koja je optuženika proglasio krivim, prvostupanjski se sud najprije poziva na odredbu članka 51. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke. 2. KZ/11., a potom utvrđuje pojedinačne kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. te za kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 222. stavkom 1. KZ/11. Pritom je prvostupanjski sud u izreci propustio naznačiti iz kojih razloga ublažava kaznu (članak 48. stavak 1. KZ/11. ili članak 48. stavak 2. KZ/11.), a s obzirom na to da takve razloge nije naveo niti u obrazloženju, izostali su u cijelosti razlozi o odlučnoj činjenici, odnosno razlozima ublažavanja kazne, i u odnosu na odluku o kazni. Osim toga, nije jasno iz izreke niti je li ublažena kazna samo u odnosu na djelo iz članka 110. KZ/11. ili i u odnosu na kazneno djelo iz, kako ga sud naznačuje, „čl.215. st. 1. u svezi sa čl. 222. st. 1. Kaznenog zakona“, pritom ne označavajući na temelju koje odredbe je utvrđena kazna za drugo djelo (članka 215. stavka 1. ili članka 222. stavka 1. KZ/11.) jer se je prvostupanjski sud pozvao u izreci samo na odredbu kojom su propisane granice ublažavanja za djelo za koje je propisana kao najmanja mjera kazna zatvora u trajanju od pet godina.

Ispitujući pobijanu presudu u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog M. S., u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., ovaj je sud po službenoj dužnosti utvrdio i daljnje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i članka 468. stavka 2. ZKP/08. zbog kojih je također pobijanu presudu trebalo ukinuti.

Naime, pobijanu presudu prvostupanjski sud je donio nakon što je ranija prvostupanjska presuda ukinuta rješenjem ovog suda broj I Kž 176/13.-4 (listovi 389.-391. spisa). Tim rješenjem naloženo je da ponovno suđenje mora biti održano pred potpuno izmijenjenim vijećem (ranije prvostupanjsko vijeće donijelo je presudu u sastavu: sudac S. T. kao predsjednik vijeća, sudac S. M. kao član vijeća i suci porotnici P. K., S. K. i K. V.; list 361. spisa).

U ponovnom je suđenju u izricanju pobijane presude sudjelovao sudac porotnik S. K. koji nije smio sudjelovati u izricanju presude, s obzirom na to da je bio član vijeća kod donošenja ranije presude koja je ukinuta te je naloženo ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem (I Kž 176/13.-4). Drugostupanjskim rješenjem je ovaj sud, na temelju tada važećeg članka 388. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst  i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP/97.), odredio sastav prvostupanjskog vijeća koji ne smije suditi u ponovljenom postupku. Prvostupanjski sud je u ponovljenom suđenju sastavio vijeće protivno nalogu drugostupanjskog suda jer je u raspravnom vijeću sudjelovao sudac porotnik koji to nije smio. Time je prvostupanjski sud postupio protivno propisu (članak 388. stavak. 3. ZKP/97.) kojim je negativno određen sastav vijeća pa je zato prvostupanjsko vijeće bilo nepropisno sastavljeno. Time je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na koju prvostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i koja nužno dovodi do ukidanja prvostupanjske presude.

Nadalje, u tijeku rasprave prvostupanjski je sud ispitao dva svjedoka koji su, prema članku 285. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., s obzirom na brak s optuženikom, odnosno blisko srodstvo s njim, oslobođeni dužnosti svjedočenja, i to optuženikovu suprugu V. S. i optuženikovu kćer J. S. koja je optuženikova srodnica prvog stupnja u ravnoj lozi, pri čemu ih je upozorio sukladno odredbi „članka 420., stavak 1., 288. stavak 3., 286. stavak 1., 289. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku“ te utvrdio da iste otklanjaju blagodat nesvjedočenja. Međutim, s obzirom na to da je ponovljeni postupak vođen sukladno odredbama ZKP/08., sud je bio dužan spomenute svjedokinje upozoriti sukladno članku 285. stavku 3. ZKP/08. da će se njihovi iskazi, ako odluče svjedočiti, bez obzira na njihovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokazi, pri čemu je takvo upozorenje nužno unijeti i u zapisnik o raspravi. Međutim, prvostupanjski sud niti je ispravno upozorio svjedokinje niti je to upozorenje unio u zapisnik o raspravi.

Člankom 300. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08. propisano je da se iskaz svjedoka ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku ako upozorenje iz članka 285. stavka 3. tog Zakona nije ubilježeno u zapisnik, iz čega proizlazi da je takav zapisnik nezakonit dokaz u smislu članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08. na kojem se, sukladno stavku 1. istog članka, ne može temeljiti sudska odluka.

Prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude u bitnom iznio sadržaje iskaza navedenih svjedokinja iz čega proizlazi da je i na tim dokazima utemeljio pobijanu presudu, čime je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. na koju, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Pritom treba napomenuti da su ove svjedokinje bile ispitane i u tijeku istrage pred istražnim sucem, s obzirom na to da je postupak pokrenut sukladno odredbama ZKP/97. Prema tome, to je bilo obavljeno prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13.; dalje u tekstu: V. Novela ZKP/08.), kada još nije postojala obveza upozoravanja privilegiranih svjedoka da će se njihovi iskazi, ako odluče svjedočiti, bez obzira na njihovu kasniju odluku, moći koristiti kao dokazi. Međutim, okolnost da je to ispitivanje bilo obavljeno sukladno tada važećem postupovnom Zakonu, kada se ima na umu nova odredba članka 431. stavka 1. točke 4. ZKP/08. (prema kojoj se zapisnik o iskazu svjedoka može prema odluci vijeća pročitati odnosno reproducirati samo ako se osoba koja je prethodno upozorena da nije dužna svjedočiti – članak 285. stavak 1. točka 1. do 3. ZKP/08. – odrekla tog prava i iskazivala na dokaznom ročištu ili raspravi, a kasnije tijekom postupka je odlučila uskratiti svoj iskaz) koja s ranije navedenom odredbom stavka 3. članka 285. ZKP/08. predstavlja sustavnu cjelinu, ne omogućava procjenu valjanosti te radnje prema tada važećem propisu (ZKP/97.) i korištenje tog zapisnika prema noveliranom ZKP/08., jer bi se takvom kombinacijom zakona stvorio novi, nepostojeći postupovni propis (kako je obrazloženo i u rješenjima ovog suda broj I Kž-811/13.-4, I Kž-219/14.-4 i I Kž-302/14.-4).

Treba napomenuti i da je prvostupanjski sud na blagodat nesvjedočenja upozorio (također nepravilno) i svjedoka S. S., koji je u vrijeme događaja bio u braku s optuženikovom kćeri J. S.. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je taj brak u međuvremenu razveden pa je prestankom braka prestala i blagodat nesvedočenja, slijedom čega više ovog svjedoka nije niti trebalo upozoravati na navedenu povlasticu.

Slijedom svega navedenog, u pobijanoj presudi ostvareno je više vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koje upire državni odvjetnik u svojoj žalbi, ali ih je ovaj sud, kao i bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. i stavka 2. ZKP/08., utvrdio i po službenoj dužnosti, što je utjecalo i na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, pa je, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženog M. S. i po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo ukinuti  i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, slijedom čega je optuženikova žalba postala bespredmetna.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud provesti raspravu u propisanom sastavu, dakle, bez sudaca i sudaca porotnika koji po odluci ovog suda ne smiju biti u raspravnom vijeću, odlučit će o izdvajanju navedenih nezakonitih dokaza te će otkloniti i ostale nedostatke na koje je upozoren ovim rješenjem, nakon čega će, nakon ponovnog izvođenja i to na zakonom propisan način svih raspoloživih dokaza i pravilne raščlambe i ocjene tih dokaza, donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu koju je dužan obrazložiti u skladu s člankom 459. stavcima 5. i 6. ZKP/08. Pri tome će, a kako je to već ranije upozoren rješenjem ovog suda od 17. travnja 2013. broj I Kž-176/13.-4, osobito kod utvrđivanja dinamike događaja, položaja tijela sudionika događaja, mjesta na kojem je pucano, osim iskaza svjedoka, uzeti u obzir i materijalne dokaze priložene spisu (položaj pronađenih čahura, tragovi krvi), s time da će valjano obrazložiti zbog čega prihvaća i u kojem dijelu iskaze ispitanih svjedoka, odnosno, zbog čega ih i u kojem dijelu ne prihvaća. Nadalje, prilikom ocjene optuženikovog postupanja, uz sve ono što je već navedeno u ranije spomenutom ukidnom rješenju ovog suda, prvostupanjski će sud osobito, prije svega ponovnim ispitivanjem vještaka psihijatra, razjasniti i optuženikovo psihičko stanje.

Slijedom svega navedenog, a budući da su u pobijanoj presudi ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, trebalo je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. istu ukinuti i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 23. studenoga 2017.