Poslovni broj: 57 Pž-729/2018-3

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-729/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika K. D. V. L., Z., OIB ..., (kao pravni sljednik: K. D. Z., Z., OIB ...), radi isplate iznosa od 434.452,43 kn, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1817/2015 od 27. listopada 2016., 10. prosinca 2020.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1817/2015 od 27. listopada 2016. u točkama 1. i 3. njezine izreke.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužitelj odustao od podnesene žalbe protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1817/2015 od 27. listopada 2016. u točkama 1. i 2. njezine izreke.

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu je održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. B. iz Z. poslovni broj Ovrv-233/15 od 13. ožujka 2015. u dijelu u kojemu se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 371.230,07 kn i ovršni trošak u iznosu od 5.905,65 kn, sve s pripadajućim zateznom kamatom, kao i zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude (točka 1. izreke) i naložio tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak spora u iznosu od 17.820,00 kn (točka 3. izreke).

U obrazloženju presude se navodi da je nesporno među strankama da su zaključile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u svezi održavanja manifestacije B. 2014. godine na B., kao i da je tuženik od utuženog iznosa platio tužitelju iznos od 19.289,88 kn. Nesporno je da je tuženik sa zakašnjenjem djelomično platio tužitelju 17. ožujka 2015. iznos od 4.905,99 kn po računu broj 1978-P00131-1/24 koji dospijeva na naplatu 13. prosinca 2014., da je u cijelosti sa zakašnjenjem platio račune broj 10169, 11304, 140773, 136192, 04372. Ocjenom izvedenih dokaza sud je ocijenio da je neosnovana tvrdnja tuženika da se iznosi plaćaju tužitelju nakon što G. Z. za to doznači novac tuženiku, kao i da će ispostavljeni računi biti bez navođenja roka plaćanja. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da nije dobio obračune kamata iz razloga što je sud dostavio dokumentaciju tuženiku uz podnesak tužitelja od 4. studenoga 2015. koja je tuženiku dostavljena zaprimio 18. siječnja 2016., ali se nikad nije očitovao u čemu se sastoji krivi obračun kamata niti je osporio navedene račune. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 154. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP).

Tuženik u žalbi navodi da sud nije ocijenio činjenicu da u Ugovoru od 30. listopada 2014. nije naveden rok plaćanja. To je učinjeno upravo iz razloga jer je sve bilo vezano uz plaćanje G. Z. što je sud propustio utvrditi jer nije izveo dokaz saslušanjem ovlaštenih predstavnika stranaka. Tuženik nije obračun kamata dobio od tužitelja već tek od suda. Pravilnim zakonskim uračunavanjem tužitelj je trebao prvo naplatiti kamatu, a tek nakon toga glavnicu. Slijedom navedenog, svi računi i obračuni kamata nisu vjerodostojni.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši prvostupanjsku presudu, primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilna i osnovana na zakonu.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu; naknade troškova obvljenih usluga u iznosu od 230.973,51 kn pruženih s osnove Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u svezi održavanja događaj B. 2014 na B. od 30. listopada 2014.; naknada za usluge prijevoza pružene tuženiku; cijene za isporučenu robu; zatezne kamate obračunate na račune plaćene sa zakašnjenjem.

U tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi.

Iz spisa proizlazi da je u ovom postupku tužitelj na okolnost osnovanosti svojeg zahtjeva ukupno utužio 14 računa i obračune kamata od kojih je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka platio četiri računa. Zato je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka povukao tužbu u tom dijelu i tuženik se s povlačenjem suglasio. Stoga je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate na te plaćene iznose od dana zakašnjenja tuženika do isplate.

Tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio preostala četiri računa koji glase na iznos od 6.048,00 kn, na iznos od 51.506,25 kn i kojega je prije pokretanja ovoga postupka podmirio u iznosu od 31.506,25 kn te račun koji glasi na iznos od 5.834,63 kn. Isto   tako, tuženik je nakon što je od suda zaprimio obračune kamata koji glase na iznose od 4.563,31 kn i 572,31 kn te obračune nije osporio na način da osporava pravilnost tih obračuna. Zato tuženik ne može osporavati te obračune tek u ovoj žalbi jer se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a). Zato ovaj sud nije uzeo te žalbene navode u obzir.

U odnosu na račun izdan na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u svezi održavanja B. 2014 na B. od 30. listopada 2014. koji glasi na iznos od 274.905,99 kn sud je pravilno utvrdio da je tuženik taj račun platio djelomično tijekom prvostupanjskog postupka, u iznosu od 4.905,99 kn. Zato je tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka i povukao tužbu u tom dijelu, s čime se tuženik suglasio. Stoga je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate i na taj plaćeni iznos kao i na plaćeni povučeni iznos od 2.000,00 kn od dana zakašnjenja tuženika do isplate.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u od 30. listopada 2014. proizlazi da su stranke ugovorile da će tuženik podmiriti troškove danih usluga u iznosu od 230.973,51 kn pa kada se od toga oduzme plaćeni iznos od 4.905,99 kn pravilno je tužitelju dosuđen iznos od 226.067,52 kn.

Neosnovano žalitelj navodi da sud nije ocijenio činjenicu da u Ugovoru od 30. listopada 2014. nije naveden rok plaćanja jer je u pobijanoj presudi sud valjano obrazložio da je uvidom u navedeni Ugovor utvrdio da se tuženik kao organizator obvezao snositi sve troškove iz čl. 3. st. 2. navedenog Ugovora po ispostavljenom računu od strane Z. H. d.o.o., odnosno tužitelja.

Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je, pravilnom primjenom čl. 29. st. 1., čl. 376. st. 1. i čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), odlučio kao u točki 1. izreke pobijane presude.

Pravilna je i odluka o trošku donesena pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci presude.

Ovaj sud je primjenom čl. 367. st. 2. ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja jer je tužitelj, podneskom od 4. srpnja 2019., odustao od podnesene žalbe.

Zagreb, 10. prosinca 2020.

 

Sudac

Mirta Matić v.r.