1                            Poslovni broj Gž R-95/2018-2

 

U I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužiteljice D. R. iz K., OIB: ..., zastupana po punomoćnici M. R.-F., odvjetnici iz K., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-18/2015-26 od 3. siječnja 2018., 10. prosinca 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-18/2015-26 od 3. siječnja 2018. u dijelu kojim je tuženoj naloženo platiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 30.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, iznos od 46.563,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 8.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tužene i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je tuženoj naloženo platiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 20.000,00 kn (preko iznosa od 30.000,00 kn do iznosa od 50.000,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.300,00 kn (preko iznosa od 8.000,00 kn do iznosa od 11.300,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom, te sudi :

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade štete u iznosu od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom te zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

 

3. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 kn u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva tužene za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

 

 

 

4. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pr-18/2015-26 od 3. siječnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženoj platiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. srpnja 2015. do isplate te iznos od 46.563,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci te presude, kao i nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 11.300,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom otpravku kao i citirana presuda određeno je da se tužba smatra povučenom za iznos od 93.436,73 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 27. srpnja 2015. do isplate po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

 

Protiv te presude i rješenja žalbu je podnijela tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade neimovinske i imovinske štete zbog nezakonitog rada tužene.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja temeljem provedenih dokaza i nespornih utvrđenja utvrđeno je slijedeće:

 

-                      da je tužiteljica u radnom odnosu kod tužene od 1996.,

-                      da je na temelju Rješenja Ministarstva, Z. od 28. svibnja 2009. premještena po potrebi službe na službeničko radno mjesto treće vrste: SSS-Informatički referent, Uprava.., Služba ... Odjel ..., Odsjek ...s mjestom rada u Z.,

-                      da je tužena dana 18. svibnja 2012. donijela Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva,  te da je tužiteljica i nakon toga obavljala poslove informatičkog referenta,

-                      da je tužiteljica 1. lipnja 2012. potpisala izjavu kojom potvrđuje da je upoznata s time da je dana 18. svibnja 2012. stupio na snagu Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva kojom su ustrojena nova radna mjesta, pa tako da u ustrojstvenoj jedinici 7, Uprava ..., Služba ..., 7.2.2.2. Odjel ... ustrojeno je radno mjesto Stručni referent na koje se nju predlaže za raspored te da se tužiteljica suglasila s prijedlogom tužene za raspored na navedeno radno mjesto,

-                      da je tužena 18. srpnja 2012. donijela Rješenje Urbroj: ..., Klasa: ... temeljem čl. 96. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku kojim se utvrđuje da tužiteljici raspoređenoj na SRM III vrste SSS-Informatički referent prestaje rad u Ministarstvu uz otkazni rok u trajanju od 2 mjeseca i 2 tjedna koji počinje teći s danom 18. srpnja 2012.,

-                      da iz obrazloženja Odluke proizlazi da su Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva ukinute dosadašnje ustrojstvene jedinice, te su ustrojene nove ustrojstvene jedinice s novim djelokrugom rada, a temeljem Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva koji je stupio na snagu 18. svibnja 2013., a da je u postupku raspoređivanja poslodavac utvrdio da tužiteljica nije mogla u propisanom roku biti raspoređena na odgovarajuće namješteničko radno mjesto unutar Ministarstva, pa da joj je sukladno čl. 104. st. 6. i čl. 114. st. 1. toč. 5. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 i 61/11) prestao rad u Ministarstvu,

-                      da je Ministarstvo, Služba za upravne poslove Ministarstva rješavajući žalbu tužiteljice donijelo 2. rujna 2012. rješenje kojim se poništava Rješenje Sektora za upravljanje osobljem, Uprave za ljudske resurse od 18. srpnja 2012. i da je predmet dostavljen na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu,

-                      da iz obrazloženja naprijed citiranog rješenja proizlazi da je u postupku prestanka rada kod tužene prvostupanjsko rješenje donijeto bez provođenja ispitnog postupka, odnosno da nije poštivana odredba čl. 52. Zakona o općem upravnom postupku koji propisuje da stranka ima pravo sudjelovati u ispitnom postupku sve do donošenja odluke o upravnoj stvari, te da je prvostupanjsko rješenje donijeto temeljem odredbe čl. 104. st. 6. i čl. 114. st. 1. toč. 5. Zakona o radu, iako da se očito radi o redovitom otkazu Ugovora o radu iz čl. 107. Zakona o radu koji propisuje da radniku poslodavac može otkazati Ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, te da je rješenje Sektora za upravljanje osobljem, Uprave za ljudske resurse poništeno iz razloga što nisu poštivana načela Zakona o općem upravnom postupku, budući da nije nedvosmisleno utvrđeno da li tužiteljica ima status državnog službenika i namještenika, te da li postoji mogućnost rasporeda tužiteljice na neko od praznih ustrojbenih radnih mjesta u Ministarstvu, a sukladno zakonskim uvjetima,

 

-                      da je rješenjem Ministarstva od 18. ožujka 2013. utvrđeno da tužiteljici raspoređenoj na SRM III vrste: SSS, Informatički referent prestaje rad u Ministarstvu, uz otkazni rok u trajanju od 2 mjeseca i 2 tjedna koji počinje teći s danom 25. srpnja 2012.,

-                      da je povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv citiranog rješenja Služba za upravne poslove Ministarstva donijela 20. lipnja 2013. rješenje kojim se ponovno poništava rješenje Sektora za upravljanje osobljem, Uprave za ljudske resurse od 18. ožujka 2013. i predmet se ponovno dostavlja na rješavanje prvostupanjskom tijelu uz uputu da u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdi činjenično stanje i na temelju takvog stanja primijeni odredbe materijalnog prava,

-                      da poslodavac- prvostupanjsko tijelo nije rješavalo predmet nakon ukidanja rješenja od 18. ožujka 2013.,

-                      da je tužiteljica bila na bolovanju od 1. studenog 2012. do 30. studenog 2015.,

-                      da je tužiteljica 1. siječnja 2016. potpisala ugovor o radu za radno mjesto otpremnik pošte u Z.-P.,

-                      da se tužiteljica u smislu odredbe čl. 186. a ZPP-a obratila nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora koje se dopisom od 14. listopada 2015. očitovalo na način da nije udovoljilo tom zahtjevu.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica tvrdi da postoji propust tijela državne uprave u postupku otkazivanja ugovora o radu jer da nakon donošenja Pravilnika o unutrašnjem redu se službenici raspoređuju na radna mjesta sukladno tom Pravilniku, vodeći računa o poslovima koje su do tada obavljali, a da joj tužena nije omogućila polaganje stručnog ispita koji je bio propisan novim Pravilnikom kao uvjet za to radno mjesto te da je tužena nakon prijedloga da tužiteljica ostane raditi na poslovima informatičara promijenila odluku i otkazala joj ugovor o radu.

 

S tim u vezi, prvostupanjski sud temeljem sadržaja iskaza tužiteljice utvrđuje da je najviše povrijeđena zbog grubog postupanja poslodavca u postupku prestanka rada u Ministarstvu jer se njoj morao otkazati Ugovor o radu iz razloga što je trebalo osloboditi njeno radno mjesto za službenicu B. P., čije je radno mjesto bilo ukinuto, te grubo postupanje pravnice kod tužene, I. M., koja ju je grubo upitala: "Što Vi tu još tražite?", kao i to da je dala izjavu na prijedlog poslodavca za raspored na novo radno mjesto Stručni referent u Službi ..., Odjel ..., da bi bez ikakvog osnova dana 18. srpnja 2012. primila rješenje poslodavca kojim prestaje rad u Ministarstvu. Konačno, zaključak je prvostupanjskog suda da tužena u postupku nije uspjela dokazati da tužiteljica ima status namještenika kod tužene, cijeneći da je temeljem rješenja Ministarstva od 25. svibnja 2009. tužiteljica obavljala poslove službeničkog radnog mjesta treće vrste SSS informatički referent.

 

Stajalište je suda prvog stupnja da već sama činjenica da tužiteljici nije bilo ponuđeno radno mjesto adekvatno njenom službeničkom statusu, kao i da joj nije omogućena daljnja edukacija ukazuju da je došlo do nepravilnog rada tijela odnosno njenog poslodavca u smislu odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ br. 150/11, 12/13 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 93/16 i 104/16-dalje ZSDU) uslijed kojeg je tužiteljica doživjela stres te posljedično tome joj je narušeno tjelesno i duševno zdravlje te joj je povrijeđeno pravo osobnosti u smislu odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05,125/11, 78/15-dalje ZOO).

 

Provedenim medicinskim vještačenjem prvostupanjski sud utvrđuje da se s dostatnom vjerojatnošću može utvrditi  kako je postupanje tužene tijekom 2012. izravno stresno djelovalo i uvjetovalo psihički poremećaj tužiteljice, odnosno povratni depresivni poremećaj, kao reakcija na nepovoljnu realitetnu situaciju. Utvrđuje da se tužiteljica od 1. studenog 2012. kontinuirano liječi kod psihijatra zbog teške i kronične depresije, da redovno uzima propisanu terapiju, no usprkos toga nije došlo do poboljšanja njenog psihičkog stanja, a sve da je uzrok otkaz, degradacija na radu uslijed čega je tužiteljica doživjela težak akutni stres čije posljedice traju i danas i što je preraslo u tešku i kroničnu depresiju. U opisanoj kliničkoj slici duševna bol karakterizirana je tjeskobom, zabrinutošću, promjenama raspoloženja, depresivnim razmišljanjima, doživljajem degradacije, osjećajem nemoći, nepravde i racionalne krivnje, strahovanjima u socijalnim relacijama, promjene u kognitivnim funkcijama koje remete svakodnevno funkcioniranje te je zaključak suda prvog stupnja da su opisane psihičke smetnje u uzročno-posljedičnoj vezi sa nezakonitim, nepravilnim radom poslodavca. Imajući u vidu rezultate vještačenja prema kojima je smanjenje životne aktivnosti tužiteljice umanjeno za oko 15% te cijeneći da je tužiteljica trpjela duševne boli, psihičke boli zbog povrede prava osobnosti, ugleda i časti i da su psihički simptomi bili prisutni tijekom 2012. pa nadalje, sve do 2017. u vidu psihičkih smetnji, depresivnog poremećaja reaktivne geneze, prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1100. ZOO-a dosuđuje tužiteljici pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 103. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09., 61/11. i 73/13. -dalje: ZR) cijeni osnovanim i zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete u iznosu od 46.563,27 kn koja se sastoji u razlici između naknade za bolovanje koju je tužiteljica primala u razdoblju od 1. studenog do 30. studenog 2016. i plaće koja bi joj pripadala u tom razdoblju da je radila, a visina tog zahtjeva utvrđena je prema izračunu tužene.

 

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Rješenje sadržano u istom otpravku kao i prvostupanjska presuda sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje žaliteljica.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužena odgovorna za naknadu štete tužiteljici, iako ovome sudu nisu u svemu prihvatljivi dani razlozi, te nastavno slijede razlozi o tome.

 

Odgovornost tužene za naknadu štete pravilno je razmatrana kroz odredbu čl. 14. ZSDU kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

 

Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu citirane zakonske odredbe moraju biti kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave, postojanje štete koja je nastala zbog toga i uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete. Uzročnost se u ovom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog rada njega nije bilo (tipična posljedica). Tom odredbom je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave.

 

Pritom se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

 

Nastavno tome, iz obrazloženja presude suda prvog stupnja i sadržaja spisa predmeta proizlazi da tužiteljica u tužbi odgovornost tužene temelji na povredi prava iz radnog odnosa, između ostalog, zbog toga što nakon poništenja odluka o prestanku radnog odnosa tužiteljice u Ministarstvu nisu donijete nove odluke, niti je na bilo koji način riješen njen radni status. Nadalje, proizlazi nespornim da nadležno prvostupanjsko tijelo Ministarstva, nakon što je 20. lipnja 2013. poništeno njegovo rješenje o prestanku rada tužiteljice kod tužene od 18. ožujka 2013. nije provodilo upravni postupak, niti donijelo meritornu odluku o radno-pravnom statusu tužiteljice, što ukazuje na nepravilan rad tog tijela. Naime, nadležno prvostupanjsko tijelo, nakon što je i drugi put ukinuto rješenje koje je donijelo o prestanku rada tužiteljice kod tužene, bilo je u obvezi ponovno rješavati taj predmet (toč. II izreke) radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja te (meritorno) odlučiti u predmetnoj upravnoj stvari, što nije učinjeno i time radno-pravni status tužiteljice nije razriješen, a odluka nije donesena ni nakon pokretanja ovog spora 30. listopada 2015.

 

Prihvaćanjem nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, koji tužena nije osporavala u postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je u relevantno vrijeme, kada su donesena rješenja o prestanku rada tužiteljice, došlo do razvoja povratnog depresivnog poremećaja kod tužiteljice (kao reakcije na nepovoljnu realitetnu situaciju u radnom okruženju), zbog kojeg se kontinuirano liječi od kraja 2012. te je zdravstveno stanje tužiteljice trajno narušeno, smanjena je njena opća životna aktivnost u omjeru od 15%. Slijedom toga, te imajući u vidu tijek predmetnog postupka u odnosu na radno-pravni položaj tužiteljice, te posljedično stvorenu nesigurnost u radnoj sredini osnovano je za zaključiti da su psihičke smetnje tužiteljice posljedica naprijed opisanog nepravilnog rada prvostupanjskog tijela Ministarstva i tužiteljica ostvaruje pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a. Pri tome, tužena u žalbi neosnovano otklanja svoju odgovornost uz tvrdnju da je tužiteljica nakon zaključenja bolovanja (2. siječnja 2016.) sklopila ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta namještenika jer time nije otklonjena nastala šteta.

 

Imajući u vidu naprijed izloženo te utvrđenje da se umanjenje opće životne aktivnosti tužiteljice manifestira u vidu tjeskobe, zabrinutosti, promjenama raspoloženja, depresivnim razmišljanjima, doživljajem degradacije, osjećajem nemoći, nepravde i racionalne krivnje, strahovanjima u socijalnim relacijama, promjenama u kognitivnim funkcijama koje remete svakodnevno funkcioniranje, stajalište je ovog suda da tužiteljici pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a u iznosu od 30.000,00 zbog čega je presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi u tom dijelu. Pri tome, tužiteljici na taj iznos primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a pripada zakonska zatezna kamata od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do isplate, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Međutim, ovome sudu nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da je nepravilnim radom tužene povrijeđeno pravo osobnosti tužiteljice na ugled i čast u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

U sudskoj praksi, ugled se ogleda kao priznanje na čast i dostojanstvo koje se očituje ili izražava kao poštovanje osobe u njezinu životnom okruženju.

 

S tim u vezi, činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ne daju uporišta za zaključak da bi postupanjem tužene bili ugroženi čast i ugled tužiteljice. Naime, tvrdnja tužiteljice u postupku da je najviše povrijeđena postupanjem poslodavca u postupku prestanka rada u Ministarstvu jer se njoj morao otkazati ugovor o radu iz razloga što je trebalo osloboditi njeno radno mjesto za drugu službenicu B. P., predstavlja njezinu osobnu procjenu situacije s obzirom da provedenim dokazima nije utvrđeno da je nedonošenje rješenja o radnom statusu tužiteljice bilo rukovođeno tim razlozima. U odnosu na daljnju tvrdnju tužiteljice da je najviše bila pogođena postupanjem pravnice tužene I. M., koja ju je grubo upitala: "Što Vi tu još tražite?", stajalište je ovoga suda da isto ne ukazuje na takav karakter i intenzitet ponašanja koje bi bilo usmjereno na povredu časti i ugleda tužiteljice. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u preostalom dijelu za iznos od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja u tom dijelu.

 

Prvostupanjski sud je nadalje pravilno dosudio tužiteljici naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade koja tužiteljici pripada temeljem odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a za utuženo razdoblje, imajući u vidu da je postupak otkazivanja tužiteljici započeo donošenjem prvog rješenja o prestanku rada 18. srpnja 2012. i da nije bio okončan kroz utuženo razdoblje, te kraj činjenice da je tužiteljica u tom razdoblju bila na bolovanju i kontinuirano se liječila od 1. prosinca 2012. kod psihijatra, i to u visini koja je utvrđena prema izračunu tužene u iznosu od 46.563,27 kn sa zakonskom zateznom kamatom temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, što tužena konkretno u žalbi ne osporava.

 

S obzirom da se konačni uspjeh tužiteljice u parnici donošenjem ove odluke smanjio te iznosi 80%, trebalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu kojom je odlučeno o troškovima postupka. Sud prvog stupnja je pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje:Tarifa) odmjerio visinu troškova tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku za radnje poduzete do trenutka kada je djelomično povukla tužbu jer isti tužiteljici pripadaju prema visini konačno postavljenog (sniženog) tužbenog zahtjeva. Stoga je za parnične radnje sastavljanja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe te pristupa na četiri ročišta (8. prosinca 2015., 31. ožujka 2016., 26. siječnja 2017., 16. studenog 2017.) valjalo priznati nagradu u iznosu od po 1.000,00 kn, što uvećano za trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn daje iznos od 6.500,00 kn, pa je s obzirom na konačni uspjeh tužiteljici sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a priznat razmjeran dio tih troškova koji iznosi 5.200,00 kn, te u cijelosti trošak vještačenja u iznosu od 2.800,00 kn dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.300,00 kn, tužiteljicu trebalo odbiti.

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbi čl. 368. st. 2. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a donio rješenje o djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 93.436,73 kn pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Tužena je u žalbenom stadiju postupka uspjela 20% pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 1. Tarife pripada nagrada za sastavljanje žalbe u razmjernom iznosu od 250,00 kn, dok je za više zatraženi iznos zahtjev tužene odbijen kao neosnovan.

Tužiteljici nije odmjeren trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

U Rijeci 10. prosinca 2020.

 

Sutkinja

 

Barbara Bosner