Broj: Kž 443/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 27. rujna 2017. broj K-Us-11/2016 (Kv-I-Us-58/2017-4), o ukidanju jamstva i odbijanju prijedloga Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanjem istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 24. studenoga 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog A. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz 328. stavka 1. i drugih KZ/11., na temelju članka 135. prijelaznih i završnih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17. - dalje u tekstu ZID ZKP/08.), u vezi s člankom 102. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), pod točkom I. izreke optuženoj L. S. M. ukinuto je jamstvo koje je zamijenilo istražni zatvor, a koje se sastoji od uknjižbe založnog prava (hipoteke) na nekretnini J. S., u podulošku broj … , katastarske općine P., na teret stana na I. katu, u zgradi u P., sagrađene na katastarskoj čestici broj … , katastarske općine P., a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i dvije terase, ukupne površine 66,91 m², radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 100.000,00 (stotisuća) kuna u korist Republike Hrvatske (rješenje Općinskog suda u Puli – Pola poslovnog broja Z-774/14 od 24. siječnja 2014.). Pod točkom II. izreke odlučeno je da će po pravomoćnosti tog rješenja Općinski sud u Puli – Pola izvršiti brisanje založnog prava (hipoteke) na nekretnini J. S., u podulošku broj … , katastarske općine P., na teret stana na I. katu, u zgradi u P., sagrađene na katastarskoj čestici broj … , katastarske općine P., a koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i dvije terase, ukupne površine 66,91 m², radi osiguranja novčane tražbine u iznosu 100.000,00 (stotisuća) kuna u korist Republike Hrvatske (rješenje Općinskog suda u Puli – Pola poslovnog broja Z-774/14 od 24. siječnja 2014.), a u odnosu na optuženu L. S. M.. Pod točkom III. izreke rješenja odbijen je prijedlog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta za određivanjem istražnog zatvora protiv optužene L. S. M..

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK), zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, odnosno ukine.

 

Žalba nije osnovana.

 

Iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj ne osporava odluke pod točkama I. i II. izreke pobijanog rješenja, već prvostupanjsko rješenje pobija u odluci pod točkom III. izreke. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kada je utvrdio da na strani optužene L. S. M. ne postoji iteracijska opasnost. U žalbi se navodi da postoje osobite okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženice jer joj se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret kaznena djela počinjena s ciljem pribavljanja imovinske koristi, a to, uz podjelu i važnost njezine uloge unutar zločinačkog udruženja, ukazuje na visok stupanj organiziranosti i trajanja kriminalne aktivnosti pa su prema stavu žalitelja ispunjene sve pretpostavke za određivanje istražnog zatvora u odnosu na optuženicu.

 

Nije u pravu žalitelj kada smatra da je okolnost težine kaznenih djela za koja se optuženica tereti potvrđenom optužnicom sama po sebi dovoljna za opstojnost mjere istražnog zatvora. Naime, postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila određeno kazneno djelo jest conditio sine qua non određivanja, odnosno produljenja istražnog zatvora (pa time i primjene mjere opreza kao zamjene za istražni zatvor), no protekom vremena ta okolnost sama po sebi više nije dovoljna već je potrebno postojanje i daljnjih razloga koji opravdavaju primjenu mjere istražnog zatvora (a time posljedično i mjere opreza).

 

Nasuprot takvom stavu žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je nakon potvrđivanja optužnice, a postupajući sukladno odredbi članka 135. prijelaznih i završnih odredbi ZID ZKP/08., uzimajući u obzir, uz okolnosti počinjenja djela za koja je optuženica osnovano sumnjiva, i druge razloge, optuženici ukinuo jamstvo, a potom i pravilno zaključio da ne postoji potreba određivanja istražnog zatvora, a tako niti druge, blaže ili teže, mjere osiguranja prisutnosti optuženice u kaznenom postupku.

 

Jednako tako, neosnovano žalitelj ističe da je optuženici, unatoč njenom dosadašnjem pridržavanju uvjeta jamstva, trebalo odrediti istražni zatvor, navodeći da je takvo njezino ponašanje očekivano imajući u vidu do tada „odrađenu“ mjeru osiguranja njene prisutnosti.  Naime, postojanje iteracijske opasnosti ocjenjuje se dinamički i nije „zamrznuto“ u vremenu stavom zauzetim u nekoj odluci koja datira prije više od tri godine (ukoliko žalitelj, upirući na „do tada odrađenu mjeru osiguranja prisutnosti okrivljenice“, misli na rješenje suca istrage Županijskog suda u Rijeci od 29. siječnja 2014. broj Kir-Us-147/13 kojim je optuženici ukinut istražni zatvor, koji joj je bio određen rješenjem suca istrage od 19. prosinca 2013. broj Kir-Us-147/13, uz određenu jamčevinu u iznosu 100.000,00 kuna upisom prava zaloga na nekretnini u vlasništvu J. S.), već ju je potrebno osobito pozorno razmatrati ovisno o svim okolnostima konkretnog slučaja u danom trenutku. Osim toga, napominje se žalitelju da navedenim rješenjima također nije utvrđena iteracijska opasnost na strani optužene L. S. M., već je istražni zatvor optuženici bio određen iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 2. ZKP/08., a prijedlog USKOK-a za određivanje istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. je tim rješenjem pravomoćno odbijen (navedeno rješenje o određivanju istražnog zatvora pravomoćno je 16. siječnja 2014., donošenjem rješenja Županijskog suda u Rijeci broj Kv-Us-22/2014-2 kojim su odbijene žalbe USKOK-a i, među ostalim, optužene L. S. M.). Stoga je neosnovan stav žalitelja da je optuženici trebalo odrediti istražni zatvor „imajući u vidu do tada odrađenu mjeru osiguranja prisutnosti okrivljenice“, s obzirom na to da je optuženici mjera istražnog zatvora (tada) bila određena zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke, odnosno iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 2. ZKP/08.

 

Nadalje, nasuprot stavu žalitelja, prvostupanjski sud pravilno uzima u obzir činjenicu da je od ukidanja istražnog zatvora optuženici rješenjem od 29. siječnja 2014. broj Kir-Us-147/13, proteklo više od tri i pol godine, u kojem razdoblju optuženica nije kršila uvjete jamstva, odnosno da se u tom razdoblju pridržavala danog obećanja da se neće kriti, da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i da neće počiniti novo kazneno djelo. Pritom, prvostupanjski sud pravilno ima na umu i činjenicu da u istom razdoblju, a tako i od vremena počinjenja djela za koje je osnovano sumnjiva, prema dostupnim podacima, optuženica nije počinila drugo kazneno djelo, niti je razvidno da bi bila procesuirana ili kažnjavana.

 

Osim toga, žalitelj navodi da optuženica ima prijavljeno prebivalište u Republici Sloveniji, dok u Republici Hrvatskoj nema prijavljeno prebivalište, što upućuje da ona ničim nije vezana za boravak u Republici Hrvatskoj, pa stoga smatra da je protiv optuženice trebalo odrediti istražni zatvor i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Međutim, takvi navodi nisu osnovani, s obzirom na to da iz osobnih podataka optuženice koji su do sada utvrđeni u postupku proizlazi da ona ima neprijavljeno boravište u P., B., na kojoj je adresi uredno zaprimala sva pismena upućena joj sa suda, pa tako i pobijano rješenje.

 

Jednako tako, neopravdano žalitelj smatra da je trebalo donijeti odluku o primjeni „adekvatne“ mjere opreza ako bi istražni zatvor predstavljao prestrogu mjeru. Naime, osim što se takvim prijedlogom zanemaruje navedena činjenica proteka vremena u kojem optuženica nije dolazila u sukob sa zakonom, kao i činjenica da je optuženica do sada neosuđivana osoba, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, žalitelj time ispušta iz vida i potrebu učinkovitosti i svrsishodnosti pojedine mjere opreza (žalitelj ne konkretizira koja bi to mjera bila). Pri tome žalitelj ne uzima u obzir odredbu članka 95. stavka 1. ZKP/08. kojom je propisana obveza suda da pri odlučivanju o mjerama osiguranja prisutnosti okrivljenika i drugim mjerama opreza po službenoj dužnosti pazi da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, kao niti odredbu članka 125. stavka 1. točke 1. ZKP/08. kojom je propisano da će sud ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu čim su prestali razlozi zbog kojih je istražni zatvor određen ili produljen.

 

Kraj takvog stanja stvari, pravilno zaključuje prvostupanjski sud kada, uzimajući u obzir protek vremena od ukidanja istražnog zatvora optuženoj L. S. M., u kojem razdoblju optuženica nije dolazila u sukob sa zakonom, kao i okolnost njene dosadašnje neosuđivanosti, utvrđuje da na strani optuženice ne postoje okolnosti koje bi upućivale na konkretnu iteracijsku opasnost na strani optuženice, pa stoga niti na potrebu određivanja druge, blaže ili teže mjere osiguranja prisutnosti optuženice.

 

Budući da žalba državnog odvjetnika nije osnovana te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 24. studenoga 2017.